Anton Kikaš: I danas bih, da treba, učinio isto!

Pilot je otvorio prozor prizemljena zrakoplova na vojnome dijelu zagrebačkog aerodroma. Ugledali smo stotinjak vojnika s cijevima uperenima u avion. Čuo sam vojnike kako govore: “Ja ću, bre, da ih pobijem”, drugi ga ja nadglasao: “Nećeš ti, nego ja!”. Zbunjeni pilot pitao me što govore. Rekoh mu: “Svađaju se koji će nas ubiti!” Ugledao sam grašku znoja na njegovu licu. Ni meni nije bilo svejedno, pomirio sam se sa smrću. Prava tortura nastala je kada su me priveli i počeli ispitivati.

Stalno su ponavljali: “Koliko si srpske dece hteo pobiti ovim oružjem?”, a onda su udarci pljuštali sa svih strana. U jednom trenutku osjetio sam bol u rebrima. Kada sam izišao iz zatvora jugovojske, bili su mi oštećeni zglobovi na nogama, bubrezi, imao sam rane po tijelu od udaraca.... - prisjetio se Anton Kikaš, građevinski poduzetnik iz Kanade i hrvatski domoljub, događaja otprije 17 godina, kada je ugandski avion kojim je dopremio oružje u Hrvatsku prisilno prizemljen u zagrebačku Zračnu luku, a potom je on uhićen i prebačen u beogradski vojni zatvor.

Boli ga “agent KOS-a”
Ugledni hrvatski iseljenik koji je svoje poslovno carstvo podigao u Mississaugi, gradu nadomak Torontu u kanadskoj državi Ontario, do toga trenutka bio je gotovo nepoznat hrvatskoj javnosti. Malo je tko znao da je Anton Kikaš, kojega prijatelji zovu Toni, rođen u Kaknju, malom bosanskom gradiću, i da se u bijeli svijet zaputio potkraj šezdesetih godina s diplomom Geodetskog fakulteta u Zagrebu, bez znanja engleskog jezika te da je stekao takav ugled među hrvatskim iseljenicima u Kanadi i SAD-u da je na početku rata za obranu Hrvatske sakupio milijune dolara.

Kikašev rodoljubni pothvat dopremanja punog aviona oružja u Hrvatsku nije uspio, u beogradskom zatočeništvu proveo je gotovo tri mjeseca, kada je razmijenjen za generala Aksentijevića.
Njegov domoljubni čin u to vrijeme punio je stranice hrvatskih, ali i svjetskih novina. Kikaš se vratio u Kanadu, gdje je i dalje prikupljao novac za pomoć Hrvatskoj, ali je u domovini posljednjih godina gotovo zaboravljen.
Iako je s predsjednikom Tuđmanom prijateljevao i puno prije Domovinskog rata (te ga ugošćivao kod sebe u Kanadi i prije stvaranja Hrvatske), nikada nije primio ni jedno hrvatsko odličje za zasluge jer oni koji su ih dijelili raznim “zaslužnicima” njega i njegova pothvata se nikada nisu sjetili.

Što je još gore, i što mirnog i tihog Bosanca hercegovačkih korijena najviše boli, jest to što su “neki tadašnji moćnici” (koje ipak ni danas ne želi imenovati, baš kao ni “progovoriti” o događajima koji su prethodili “akciji oružje”), perući ruke od njega i njegova dopremanja oružja, širili glasine o njemu kao o agentu KOS-a. No, među hrvatskim pukom i braniteljima Anton Kikaš ostao je zapamćen kao junak i domoljub s početka rata koji je svoj poslovni ugled, bogatstvo i sve što je stekao u Kanadi stavio na kocku kako bi pomogao svojoj napadnutoj domovini.

Zato priznanja za njegov doprinos u stvaranju Hrvatske, koja će idući petak dobiti u zagrebačkoj Esplanadi - gdje će na gala večeri biti više od stotinu uzvanika - od Udruge hrvatskih branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata te od Hrvatskog žrtvoslovnog društva, znače mu više od svih priznanja i odličja koje je dobio tijekom svog života i rada u Kanadi. A tamo mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade, a Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”.

- Počašćen sam tim priznanjima, a posebice onim koje dolazi od branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata. To je dokaz koliko me ljudi cijene i poštuju u domovini. A svima onima koji su početkom devedesetih širili glasine o meni kao o agentu KOS-a, kategorički tvrdim, da su sto posto neosnovane. Za njih imam samo jednu poruku: “Bože, oprosti im jer ne znaju što čine”. Oni ne shvaćaju da u meni ima toliko žara i ljubavi za Lijepu Našu te da sam ja, što me više pokušavaju ocrniti, sve jači i jači u toj ljubavi za svoju domovinu”. I danas bih, da treba, učinio isto - kaže Kikaš.


Sretna obitelj: Kikaš sa suprugom Marijom te sinovima Robertom i Markom u njihovu domu

Gradio i u Meki
Za nešto manje od mjesec dana, točnije 15. svibnja, Anton Kikaš u Torontu sprema još jedno veliko slavlje na kojemu će se okupiti više od stotinu uglednika iz poslovnog, javnog i političkog života toga grada i okruga. Kikaš slavi 35. obljetnicu osnutka svog projektnog biroa što je prerastao u veliku građevinsku tvrtku koja je poslove radila širom svijeta pa čak i u Saudijskoj Arabiji.

Tamo je u muslimanskome svetištu Meki projektirao i gradio novu cestu koja vodi do svete džamije Al-Haram Ash-Sharif. Mnoga naselja koja su niknula u Torontu i Ontariju gradila je Kikaševa građevinska tvrtka, a bio je i jedan od aktivnijih hrvatskih iseljenika u Kanadi u pomoći za gradnju nove crkve u Norvalu u blizini Toronta.

- Za gradnju crkve u Norvalu vodio sam banket na kojem se skupljao novac i u jednoj večeri uspjeli smo skupiti 220 tisuća dolara. Pomogao sam u dobivanju građevinske dozvole, jer se time bavi moja tvrtka - kaže Kikaš, koji živi u obiteljskoj kući u elitnom dijelu Mississauge.

Kaže da je novi život započeo nakon izlaska iz zatočeništva i povratka u Kanadu. Nakon prvoga braka, u kojemu nije imao djece, u hrvatskom klubu u Torontu u proljeće 1992. godine susreo je svoju današnju suprugu Mariju, koja je kao prognanica iz Petrinje stigla u posjet stricu Josipu Klobučaru. Ljubav je planula i godinu dana poslije Marija i Anton su se vjenčali. Danas su njihova dva sina, Robert i Marko, veliki dečki koji pored škole treniraju hokej i nogomet.
- Djeca su mi nadahnuće i daju mi snage i motivacije da još više radim i angažiram se u hrvatskoj zajednici u Torontu - kaže Kikaš.

Kulturni mecena
No, Kikaš nije samo veliki poduzetnik i domoljub koji je na početku rata pokušao donijeti oružje u svoju Hrvatsku nego i pravi sportski i kulturni mecena te pjesnik i autor mnogih hitova koje su otpjevali poznati hrvatski pjevači.

- Najdraži hobi mi je pisanje i komponiranje pjesama. Na Hrvatskom glazbenom festivalu u Torontu dvaput sam osvojio nagradu žirija, a moje pjesme bile su izvođene na Splitskom festivalu te festivalima u Požegi i Cavtatu. Moje pjesme pjevali su Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, pokojni Tomislav Ivčić, Mladen Grdović, Dražen Žanko i drugi - dodaje Kikaš, koji je financijski pomogao i snimanje filma o Međugorskoj Gospi. Prikupio je novac i za snimanje filma “Enigma Mimara” u kojemu je bio producent, a organizirao je i brojna gostovanja hrvatskih glazbenika, glumaca, umjetnika i pjesnika u Kanadi.

Jedan je od najzaslužnijih za otvaranje prve Katedre za hrvatski jezik i kulturu izvan domovine na Waterloo sveučilištu u blizini Toronta. Na dva banketa koja je vodio prikupio je milijun dolara, što je bio preduvjet za otvaranje katedre. Da su njegov kulturni i prosvjetni angažman prepoznali i Kanađani, najbolje dokazuje činjenica da je Kikaš postao član savjetodavnog Odbora za pripremu nastavnoga programa Sveučilišta u Torontu.

- Dok sam živ i dok mogu, uvijek ću biti aktivan i pomagati u promicanju svoje domovine - kaže ponosno Kikaš.

Rodio sam se u predvečerje Drugog svjetskog rata. Moj otac Franjo je za rata časno obavljao dužnost žandarskog narednika pa je po završetku rata završio tri godine na prisilnom radu, a moju majku Stojku ostavio da se sama brine za sebe i nas petero djece - kaže Kikaš kojega je život poslije srednje škole odveo u Zagreb. - Nakon što sam završio Geodetski fakultet u Zagrebu, donio sam životnu odluku da odem u Kanadu. Otišao sam 1968. godine, a kada sam stigao u Toronto, nisam znao jezik. Prihvatio sam se knjige, naučio jezik, položio stručne ispite i nakon pet godina stekao pravo da osnujem vlastiti projektni biro koji projektira nova naselja te obavlja urbanističke, građevinske i geodetske poslove - kaže Kikaš.