'Teške su to bile odluke, ali dvojbe nije bilo. Došli smo iz JNA braniti svoju zemlju'

Bilo je to sedamdesetih kada je Anton Tus, ondašnji visoki oficir JNA, iz Beograda premješten u Zagreb na novu dužnost komandanta divizije, potom i korpusa Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Rodom iz Bribira, u svoju se Hrvatsku u to doba vratio s diplomama Ratne škole, Zrakoplovne akademije, pa i moskovske Komandne škole te iznimnom reputacijom jedinog letača bivše vojske koji je pilotirao američkim i sovjetskim nadzvučnim avionima, tipa MiG-29 i F-16. Međutim, ubrzo nakon dolaska u Zagreb uočio je šest godina mlađega i hijerarhijski niže pozicioniranog oficira, koji je svojom pojavom, karakterom i stilom odskakao u gomili. Bio je to Petar Stipetić. Visok, crnomanjast, nasmiješen ali ozbiljan kada to zahtijeva situacija, u odori koja mu pristaje kao salivena.

– Vrlo brzo sam čuo za njega, a uskoro smo se i susreli na jednoj od vojnih vježbi koje su u to vrijeme provođene u zagrebačkoj Operativnoj zoni. Bio je zapažen i isticao se. Bilo mi je jasno da je riječ o iznimnom operativcu i zapovjedniku u Kopnenoj vojsci i ja sam ga zapamtio kao mladog, ali silno angažiranog visokog časnika, mislim da je tada bio u činu majora, koji u razgovoru ne ide u nepotrebne detalje, nego zaokružuje stvari i skraćuje vrijeme nudeći jasan zaključak o onome što su u svojem kopnenom sektoru napravili. Susretali smo se i u školama koje smo prolazili stječući znanje. Nakon časničke škole u trajanju od tri godine išao je na specijalizacije određenih sektora koje su se tada nazivale obuka, taktika, operatika i strategija ratovanja u suvremenom svijetu. Sve smo se bolje upoznavali i u životnim situacijama. Sve smo prolazili zajedno, ali nikada nije koristio prijateljstvo kako bi utjecao na moje vođenje u službi. Međutim, kada je bilo postavljeno pitanje može li Petar nešto odraditi, ja bih tada rekao: “A tko drugi?”. Kao vojnik “kopnenjak” bio je kvalitetniji od svih, ali je poznavao i sve druge rodove i oblike vojnog organiziranja, a posebno ratna djelovanja, što će se kasnije i pokazati u Domovinskom ratu – prisjeća se danas 87-godišnji Anton Tus, umirovljeni stožerni general Hrvatske vojske.

Pečat vojnog školovanja

Premda vojnik, ovih dana teško potiskuje emocije koje su ga preplavile na vijest o odlasku generala Stipetića jer je njegovom smrću izgubio ne samo suborca i dugogodišnjeg suradnika već i najbližeg prijatelja. Njihovo prijateljstvo trajalo je više od 40 godina, a ojačalo je u vremenima kada su kao školovani časnici pristigli iz bivše JNA udarili temelje Hrvatske vojske.

– Došli smo braniti svoju zemlju, svjesni koliko riskiramo. Mi časnici i dočasnici, odnosno oficiri i podoficiri JNA, bili smo najviše izloženi. Proživljavali smo teške trenutke, bilo je tu političkih, ideoloških i obiteljskih lomova. Teška su to bila vremena i odluke, ali dvojbe za nas nije bilo: došli smo ispuniti svoj dug prema domovini kao profesionalni vojnici. Mi smo otvoreno razgovarali i rekli da nismo za opciju Treće Jugoslavije ni za Veliku Srbiju ni za bilo koju drugu soluciju, nego za višestoljetni san o samostalnoj RH. Pa ipak, nosili smo taj pečat vojnog školovanja, iako sam osobno otišao iz Beograda s dužnosti komandanta Ratnog vazduhoplovstva jer nisam prihvatio soluciju zauzimanja teritorija unutar RH. To nisam mogao pod cijenu života, baš kao ni Petar – prisjetio se general Tus. 
Naš sugovornik Hrvatskoj je vojsci pristupio u rujnu 1991. kao prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga te glavni vojni savjetnik predsjednika Franje Tuđmana. No prethodno je, mjesecima prije, u tajnosti obavio razgovore s predsjednikom kada je prihvatio dužnost, ali i zatražio da se za njegovu desnu ruku, njegova zamjenika, imenuje upravo Petar Stipetić, koji je u to vrijeme o svojem bijegu iz JNA već intenzivno komunicirao s tadašnjim ministrom obrane Martinom Špegeljem.

Odličan pedagog i metodičar

Uz predsjednikovu suglasnost, Stipetić je ubrzo imenovan na dužnost zamjenika načelnika zaduženoga za kopnene snage.

– Kada smo stvarali Glavni stožer, prvu zadaću o stanjima objekata na teritoriju RH koje su zaposjele jedinice JNA i prvu operaciju osvajanja vojarni dao sam upravo njemu – prisjeća se general Tus kojeg podsjećamo da se Hrvatska ovih dana od Stipetića oprostila epitetima poput “časnik i džentlmen”.

– Takvi epiteti proizlaze prije svega iz uvažavanja profesije svakog čovjeka. Znao je procijeniti tko može reagirati u najtežoj situaciji i dovesti do željenog cilja. Ja sam slušao te njegove razgovore s podređenima. Zanimalo ga je koje je škole tko prošao i kakve prakse, osobito kada su se tražila napredovanja ili nova imenovanja. Bio je odličan pedagog i metodičar. Tražio je postupnost. Govorio bi nižim časnicima: “Ne, nemoj preskakati stepenice.” Pero je uistinu bio časnik i džentlmen i taj njegov odnos proizlazio je iz velikog znanja koje je imao o svim rodovima kopnene vojske te iz školovanja koje je prošao temeljito. Nije bio od onih koji su izišli iz Domovinskog rata i preskočili neke stvari, on je u našu Hrvatsku vojsku ‘91. već stigao kao general. Kada je Petar preuzeo Kopnenu vojsku, ja sam bio miran. Znao sam da će bolje od svih nas ući u bit svoje zadaće, da će dobro procijeniti kakve su nam mogućnosti i kako ćemo je upotrijebiti s ograničenim oružjem i uz što manje žrtava – govori Anton Tus.

Dvojicu prijatelja posljednjih se godina u dijelu javnosti etiketiralo “lijevim generalima”. Kako se s time nosio njegov prijatelj Petar Stipetić? – To ga nije smetalo – kratko je kazao, pa potom pitamo zašto obojica nikada nisu postali članovi Hrvatskog generalskog zbora.

Vojska izvan politike

– U vrijeme osnivanja Zbor je još bio stranačka organizacija. I Petar i ja zalagali smo se za europsku Hrvatska i smatrali da se moramo u tom smjeru usmjeravati, a ne tražiti stranačko zaleđe. Mi generali i vojnici moramo biti izvan stranaka kao i u cijeloj Europi, u demokratskom ozračju, jer naše nije politika, naše je država i stvaranje uvjeta da država opstaje i da razvije vojsku. To je bila naša zadaća koju smo ostvarili – kaže general Tus, pa se potom referira na vijest da se na minutu šutnje za Petra Stipetića u parlamentu čekalo predugo.

– Ne znam kako se to moglo dogoditi, to je ružno. Sabor je morao prije reagirati. To me pogađa jer Petar je bio moj najbliži prijatelj. Posebno posljednjih deset godina kada smo se u Zagrebu redovito družili. Svaki smo tjedan imali susrete na dogovorenim mjestima, to nam je bila gotovo obaveza, da se vidimo, porazgovaramo, popijemo kavu i uvijek bi nam prišli neki ljudi, znani i neznani, i tako smo širili naš krug. Sastajali smo se sve do ljeta, a onda bi se Petar s obitelji iz Ogulina spustio prema Novom Vinodolskom gdje smo se susretali u mojoj kući. Silno će mi nedostajati taj izvanredni čovjek, moj prijatelj...