Drniš, 30. studenoga. Prolom oblaka, pada kao da je sudnji dan. Koji kilometar dalje zaseok Kričke sablasno je pust. Nijedan prolaznik, vozilo, čak ni promrzli pas. U obližnjem kafiću crno-bijela fotografija Antonije Bilić s koje se smiješi u svoj svojoj mladosti i nesvakidašnjoj ljepoti. “Nisam dao da je skinu sve do dana dok je ne vratimo, živu ili mrtvu”, pomalo odsutno domeće Anton Vukičević, pročelnik šibenskoga GSS-a.
No, stigao je taj dan. Baš su jučer potvrdili da posmrtni ostaci pronađeni nedaleko od odmorišta Modruš pripadaju 17-godišnjem djetetu koje je površno poznavao – jer dijelile su ih godine – ali za kojom je neumorno tragao kao da mu je rod najrođeniji.
Prvih četrdeset dana i noći intenzivno, ali nikada nije odustao. Potrazi je dao godišnji odmor, uzimao slobodne dane. Bezbroj puta pregledavao je na karti ucrtane rute i tragao.
“Proganjao me njezin pogled”
– Taj me je pogled sa slike proganjao. Imao sam osjećaj da sam ja kriv što je nismo pronašli, osjećaj koji si ni danas ne mogu objasniti. Pogled me tjerao naprijed – prisjeća se Anton Vukičević.
No, nakon izvanredne konferencije za novinare u Karlovcu ispada da je sve bilo uzalud. Svaki pretraženi metar. A bili su to kilometri što su se u koncentričnim krugovima širili sve dok nisu narasli u najopsežniju policijsku potragu u hrvatskoj povijesti, koja je naprasno završena ove jeseni.
Među prvim pretraženim terenima, dok je izgledalo da Antonijin nestanak mora biti povezan s nekom mladenačkom nepromišljenošću, pretražena je kuća obitelji Bilić te lokacije u neposrednoj blizini sela Kričke uključujući i od vremena rata napuštene kuće u blizini.
Kada je tjedan dana poslije prema iskazu jedinog svjedoka s Čikolskog mosta izrađen fotorobot vozača kamiona s plavom ceradom, policija je provjerila čak 300 sumnjivih lica nalik najtraženijem hrvatskom bjeguncu. Tada prvi put policija spominje Dragana Paravinju, a potraga se seli u Republiku Srpsku na planinu Motajicu. Treći dan potrage, policija je zabilježila važno priznanje ubojice, za koje će poslije tvrditi da je iznuđeno batinama.
Pokazat će se, međutim, da Paravinji, u tom trenutku okovanom lisičinama, nije nedostajalo drskosti da istražitelje navodi na pogrešan put. Upravo na temelju njegovih nacrta, hrvatska policija počinje veliku potragu za Antonijom uzduž rijeke Krke, tragom kretanja Paravinjina kamiona, uz pomoć GSS-a i pasa tragača.
Kada ni ta nadzemna potraga nije urodila plodom, provedena je dosad nezabilježena akcija – isušeno je Brljansko jezero, ali bez uspjeha. Pretraženo je i akumulacijsko jezero Muškovci pokraj Obrovca te rijeka Zrmanja. I opet bez uspjeha.
U tri ljetna mjeseca Antoniju, živu ili mrtvu, tražilo je više od tisuću policajaca, vatrogasaca, GSS-ovaca, lovaca i dobrovoljaca. Na potragu, koja je pročešljala stotine kvadrata utrošeno je otprilike dva i pol milijuna kuna, a unajmljivale su se i bespilotne letjelice i slovenski vojni sonar. Uzalud.
Potraga je završila tamo gdje je i počela, nekoliko kilometara od odmorišta Modruš, na kojem je 7. lipnja prošle godine, točno u 15.40 sati, posljednji put lociran signal Antonijina mobitela. Točno 540 dana od njezina nestanka zvučalo je uistinu nestvarno da su je pronašla dvojica mještana tražeći mjesto na kojem će se, kakve li ironije, olakšati.
Nakon što je profesor Milovan Kubat obznanio rezultate DNK, koji su nepobitno dokazali kako jest riječ o nestaloj Drnišanki, na trenutke se činilo da Antonia Bilić ni tada ne može počivati u miru. Dio javnosti bavio se špekulacijama jesu li na vrijeme obavijestili obitelj Bilić.
Drugi dio žalio se na površan rad istražitelja, zaboravljajući pritom da su ubojicu priveli sudu i osigurali dovoljno dokaza da ga idućih 40 godina maknu s cesta s kojih je sijao smrt. Nasuprot njima, neki su, doduše, tiho, podsjećali da u Hrvatskoj svakodnevno nestaju djeca.
Potraga se nastavlja
Kako bilo, pljunuti na rad istražitelja značilo bi pljunuti i na ljude poput Antona Vukičevića, s početka naše priče.
– Da, boli me što se neki sad nabacuju kritikom po nama, a znam da smo učinili sve što je u našoj moći i po pravilima struke. Mi nismo strojevi, mi smo samo ljudi. I sâm sam se tjerao da tijekom potrage ostavim osjećaje po strani kako ne bih napravio pogrešku, jer nije lako tražiti dijete, no sada je najvažnije da obitelj Bilić nađe svoj mir – kazao je šibenski GSS-ovac.
A obitelj Bilić jednom je malom, ali znakovitom gestom pokazala što o tome misli kada je pozvala da se prilozi umjesto za cvijeće i svijeće uplate na račun HGSS-a. Čiji su pripadnici prenijeli bijeli lijes do posljednjeg počivališta na mjesnom groblju.
Facebook stranica “Nestala Antonia Bilić”, koja je od lipnja prošle godine postala središnjim mjestom, stožerom privatne, paralelne potrage za djevojkom, danas izgleda drukčije.
Preko njezine nasmiješene fotografije brojke s godinom rođenja i godinom smrti podsjećaju da je potraga za Antonijom završena. Ali nije baš svega nestalo. Upravo s te stranice smiješe se sada neka druga nestala djeca, ali i nada da će se jednom ipak vratiti kući.
Specijal našeg portala o pregledu godine možete pratiti OVDJE. Svaki dan objavljujemo nešto novo!
Oni koji su se žalili na površan rad policije zaboravljaju da je ubojica otkriven i kažnjen --------------------------------------------------------------------- Nadam se da je tako. Ali da u cijelom slučaju nešto jako, jako smrdi... I to je istina. Kako ne govoriti o površnom radu policije kada je tijelo nađeno uz cestu na lokaciji koja je trebala biti najdetaljnije pretražena? Tu je lociran zadnji signal njenog mobitela i tu je neko kao odmorište za kamione a znalo se da je Antonija ušla u kamion. Slučaj je medijski nevjerojatno propraćen, kao niti jedan sličan do sada i nadam se da pod tim pritiskom Paravinja nije žrtveno janje. Čovjek koji već ima presuda za silovanje je idealan za to. Nadam se da nije tako, ali na žalost, ne mogu biti siguran baš zbog šlampavog pretraživanja terena za koji se moglo pretpostaviti da krije Antonijino tijelo.