U središtu kulturnog programa u povodu početka njemačkog predsjedanja Vijećem EU jedno je interaktivno umjetničko djelo.
Ólafur Elíasson, dansko-islandski umjetnik kojega mnogi nazivaju i ikoničnim, autor je Earth Speakra, aplikacije namijenjene ponajprije djeci kroz koju ona na kreativan način, s pomoću svojih riječi i umjetne inteligencije koja će njihov glas posuditi bilo čemu oko nas, mogu izraziti svoje stavove o budućnosti i održivosti planete. Vrlo je jasno i zašto, njegove umjetničke instalacije temelje se na osnovama života – svjetlosti, vodi i zraku, odnosno njegovoj temperaturi. Imao je veliku i vrijednu izložbu u znamenitoj galeriji Tate Modern u Londonu, a jednu instalaciju ima i u Hrvatskoj, kako nam je rekao u jučerašnjem razgovoru u povodu početka njemačkog predsjedanja.
Što mlade nadahnjuje
– Bio sam nekoliko puta u Dubrovniku, sudjelovao u izložbama i postavio stalni eksponat na otoku Lopud. Instalacija Your Black Horizon na Lopudu je već 10 godina, a riječ je o postavu na temu svjetlosti koji je naručila Francesca Thyssen-Bornemisza – rekao nam je Elíasson nastavljajući kako Hrvatsku smatra najljepšom zemljom na svijetu.
U svojem studiju ima i nekoliko suradnika Hrvata.
– Imamo i odličnog hrvatskog cvjećara, dobavljača povrća, a imamo i sjajno dizajniran vrtni namještaj iz Hrvatske. Ivanu Hanke, s kojom sam veliki prijatelj, smatram važnom umjetnicom. Rekao bih da mi je Hrvatska kao proširena obitelj – rekao nam je umjetnik.
Zanimalo nas je sve o aplikaciji koja je u središtu kulturnog programa povodom početka njemačkog predsjedanja.
– Razmišljao sam o tome koga se u Europi najmanje sluša, koja će grupa ovdje najdulje poživjeti. Stari ljudi poput vas i mene, političari, poslovni ljudi, svi oni koji imaju neku moć, oni ne slušaju djecu. Tako sam shvatio da mlade posljednjih godina nadahnjuju pokreti poput Fridays for Future, Greta Thunberg, zajednička savjest o dobrobiti planete, budućnosti. Čudno je, pomislio sam, da dizajniramo budućnost za mlade, a da ih pri tome uopće ne pitamo što o tome misle. Naše staromodne vrijednosti primjenjujemo na živote mladih. Sjetite se, kada smo i sami bili mladi, nismo baš željeli da nam roditelji o svemu odlučuju. Ideja je slušanja isto tako i europska, pa sam krenuo od toga, od slušanja onih koje obično ne slušamo. Shvatili smo da djeci treba dati mikrofon, koji bi zapravo bio megafon, kameru, ali i da pri tome ne smijemo otkrivati njihova lica, jer to naprosto nije dozvoljeno, moramo ih zaštititi. Trebao nam je alat kojim mogu izraziti svoje brige, nade, šaliti se, napraviti ljubavnu pjesmu ili bilo koju drugu ideju, i to podijeliti. Tako da ih i mi čujemo pa da i sami vide da ih doista slušamo. I tako je nastala aplikacija Earth Speakr u kojoj su djeca umjetnici, a ja sam im samo dao odgovarajući alat u ruke – kaže Ólafur Elíasson.
Njemačka je, međutim, visokoindustrijalizirana nacija koju potresa i afera Dieselgate. Nije li zanimljivo da su se odlučili baš za aplikaciju koja promiče ‘zelene’ vrijednosti?
– U Njemačkoj postoji snažna tradicija integriranja kulture u civilno društvo, to je bilo posebno izraženo nakon Drugoga svjetskog rata jer su bili svjedoci svega što je pošlo po zlu. I sam sam tamo živio, postao dijasporom. Upravo ondje sam shvatio kako identitet nema nikakve veze s granicama, ni s nacionalizmom, to su sve priče koje sa sobom nosimo i čuvamo svoju budućnost. EU je sličan konstrukt, temeljem na pluralizmu, u kojem bismo trebali shvatiti koliki je potencijal raznolikosti, a ne gledati pluralizam kao prijetnju. Zato treba podupirati ideju nade, pozitivni narativ. Na takvoj je ideji zasnovan i moj rad, koji je ponekad i apstraktan, no osnova mu je multilaterizam. Zanima me kako voditi teške razgovore s ljudima s kojima se ne slažeš, što nije baš lako – objašnjava Elíasson koji ima i zanimljiv pogled na razvoj EU.
– Zasnovana je na idejama o suradnji na području financija, gospodarstva i efikasnije zajedničke obrane. No, mislim da bi se trebalo razmišljati i o ‘profesionalizaciji’ obrazovanja kojom bi postalo jednako dostupno svima u najboljoj kvaliteti. Postoji samo program Erasmus+, no to je prije početak nego rezultat takve ideje. Kultura je ostala nacionalnom zbog straha da će se uništiti jedinstvenost svake europske kulture, a to je veliki nesporazum. Pa nitko ne misli da će Dubrovnik odjednom izgledati kao Kopenhagen! Ali Dubrovnik i Kopenhagen mogu učiti jedan od drugog i postati još boljim unikatnim sredinama. Mnogi kritiziraju neefikasnost EU u doba ove krize, i ja dijelim tu kritiku, ali isto tako moramo razumjeti da su zdravstvo i financije ostali lokalni, nacionalni, tu je malo paneuropske suradnje. Tako smo vidjeli kako su nacionalne granice mogle malo toga učiniti na prevenciji širenja zaraze. Slična je suradnja izostala i, primjerice, tijekom migrantske krize. EU je jedan tinejdžer koji još nosi prištiće po licu, a koji nastoji ostvariti svoj prvi odnos sa svijetom. I to je šarmantno, no moramo se stabilizirati i nekako maknuti od sebe desničarsku histeriju – govori.
Simboli prošlog vremena
Što misli o sadašnjem trendu rušenja spomenika, jer podsjećaju na rasizam.
– Mislim da bi odgovor na to pitanje dala zdrava javna rasprava koja bi uključivala javnost i strukture vlast. Vrijednosti nacija i ljudi, država, mijenjaju se s vremenom. A ljudi često ne prihvate najsvježiju ‘verziju’ vrijednosti pa misle kako su vrijednosti, primjerice, 40-ih mnogo bolje od današnjih. I tako je pitanje kod tih spomenika upravo koje oni vrijednosti nose, jesu li one zastarjele? Ili je to tek figura? Pa to je bilo davno, kakve ima više veze, netko će reći. Riječ je o javnom prostoru, mi za to plaćamo poreze, želimo li u njemu nešto kontraproduktivno vrijednostima naše djece, njihovoj budućnosti? No, postoji i nesporazum kada se radi o skidanju spomenika. Svi misle kako je njihovo skidanje rješenje. Ali, ne vide da se ono što je interesantno dogodilo prije tog čina koji je zapravo rezultat te promjene percepcije. U Europi treba postaviti pitanje što su vrijednosti koje zaslužuju biti u javnom prostoru. Možemo li simbole stare stotinu godina smatrati simbolima svojih vrijednosti, iako su u svojem vremenu bili nepravedni prema temeljnim pravima ili su čak bili ozbiljnim prijestupnicima. Prostor u kojem ti spomenici stoje javni je, no to nije muzej već dinamičan prostor koji se mijenja. Te stare vrijednosti ne smijemo niti romantizirati jer nehotice možemo dovesti u opasnost vrijednosti naše djece – kaže Ólafur Elíasson