Aral je globalna katastrofa koja je bila predaleko od naših očiju

– Ovo je jedna od najvećih ekoloških katastrofa – rekao je Reutersu glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon nakon što je helikopterom nadletio slani pusti bazen bivšeg Aralskog jezera, nekad četvrtog najvećeg unutarnjeg kontinentalnog mora.
– Ovaj je užas živo svjedočanstvo što se dogodi kada uništimo prirodna dobra koja su zajednička, kada zanemarimo ili pogrešno koristimo okoliš – rekao je novinaru UPI-ja.

Pozvao je vođe srednjoazijskih zemalja, a posebno Uzbekistana i Tadžikistana, da surađuju zbog oporavka Arala i iz vlastitoga interesa. Najnoviji spor tih dviju zemalja otvorio je među njima novi krug nevolja, a uzrok je spora navodno tadžikistanska brana Rogun.

Aralsko jezero do prije pola stoljeća prekrivalo je 68.000 četvornih kilometara srednjoazijskih stepa. Uz njegove obale bio je razvijen vodeni prijevoz, a u jezeru ribarstvo. Sovjetske vlasti su, da bi natapale pustinju u kojoj uzgajaju pamuk, “uredile” dvije rijeke, Sir-Darju i Amu-Darju, koje Aral hrane vodom. Otad je ono spalo na manje od desetine površine, a bivše dno jezera sada je slana i beživotna pustinja.

Područje jezera danas dijele Kazakstan na sjeveru i Uzbekistan na jugu. Još je 1918. godine sovjetska vlada odlučila da će rijeke Sir-Darju i Amu-Darju, koje izviru iz velegorja Tjanšan na istoku i granici s Kinom, a teku srednjoazijskom stepom kroz Kirgiziju, Tadžikistan Turkmeniju, Uzbekistan i Kazakstan, kanalima razvesti kroz stepu i pustinje Kizil-kum i Kara-kum da bi ondje uzgajali rižu, lubenice, povrće, žitarice i posebno traženi pamuk. Velike radove pokrenuo je Staljin četrdesetih godina prošlog stoljeća u sklopu svog "Velikog plana preoblikovanja prirode".

Većina je tih radova izvedena hidrotehnički diletantski, pa se vode neproduktivno gubi, više njenim rasipanjem u pijesak, a manje i hlapljenjem, i više od 75 posto. Već se 1960. godine između 20 i 60 prostornih kilometara vode razlijevalo u pustinjama, umjesto da se ulijevalo u Aralsko jezero. Kolika je to bila kolosalna diletantska ludost vidi se i po tome što Uzbekistan, koji upravlja većim dijelom porječja Amu-Darje, ni danas nema više od 12 posto nepropusnih kanala čije bi dno bilo obloženo glinom ili betonom.

Između 1960. i 1970. godine razina jezera opadala je brzinom od 20 centimetara godišnje. Za to vrijeme sovjetski su stručnjaci i politika polemizirali. Neki su tvrdili da je proces "greška prirode", a drugi, koji su tražili da se dio vodotoka rijeke Ob preusmjeri u Aral, optuženi su za divovske i nerealne projekte. U međuvremenu Aralsko jezero se jezero nepovratno sušilo. Od 1960. do 1998. površina se jezera suzila za 60 posto, ali je vode u njemu bilo tek 20 posto od sadržaja iz šezdesetih. U međuvremenu slanost se vode povećala četiri do pet puta, pa je u tom ostatku vode izumro sav život. Nestala je, među ostalima, i hvaljena aralska jesetra (moruna, kečiga), čiji je kavijar bio slavniji od kaspijske. Ondje je 40 tisuća ljudi nekad živjelo samo od ribolova.

Ali nerazumno se nije postupalo samo s vodom, a njen je gubitak pojačao druge nevolje. Osim soli na suhom su se koncentrarirale i druge otrovne tvari. U tom su se pijesku prikupili otrovi iz pokusa s raznim vrstama oružja, industrijskih projekata, u poljoprivredi isprani pesticidi umjetna gnojiva. Među ljudima se znatno povećala učestalost nekih vrsta malignih i drugih bolesti pluća, bubrega, jetara, probave.. Na 1000 novorođenčadi - odmah ih umre 75, a pritom i 120 rodilja na 10 tisuća.

Bivše su se luke našle u središtu pustinje kojom su počele divljati slane prašnjaste pustinjske oluje uništavajući pred sobom sav život. Kada se 1987. na kazakstanskoj strani odvojio duboki zaljev, postupilo se panično. Probijen je kanal prema glavnom jezeru, ali je i ta veza nestala 1999. spuštanjem razine jezera. Potom je Kazakstan, ne mogavši se nagoditi s Uzbekistanom, na istom tom mjestu - na preporuku i uz kredit Svjetske banke - sagradio branu pokušavajući barem za sebe sačuvati preostalu vodu. Ni to ne pomaže.