Analiza presude: Tri ključna razloga za i protiv odluke arbitraže

Unatoč prvim reakcijama, kad se dojmovi slegnu, postat će polako jasno da je rješenje arbitražnog sudišta za Hrvatsku ipak relativno povoljno, da mnogo više razloga za razočaranje imaju slovenski nego hrvatski jastrebovi, da će razumni ljudi s obje strane shvatiti da se radi o prihvatljivom kompromisu koji ne ugrožava interese ni jedne ni druge strane te da Hrvatskoj i Sloveniji omogućava da ovo pitanje zauvijek ostave iza sebe i krenu naprijed.

Naravno, kad vidimo naslove u hrvatskim medijima, o tome kako je Piranski zaljev "pripao" Sloveniji, a "dobili" su i “izlazak na otvoreno more”, teško je shvatiti o čemu ja to govorim te se odmah nameće pitanje – je li autor ovih redaka samo još jedan od brojnih izdajica hrvatskih interesa? Sačekajmo ipak do kraja teksta. Nisam ovu problematiku studirao na fakultetu, ali budući da je godinama pasionirano pratim te da sam navlas točno predvidio kakva će biti presuda ad hoc arbitražnog sudišta, ipak mogu iznijeti upućeno mišljenje.

Tri su ključna razloga zašto arbitražu valja prihvatiti. Izdvajam i tri ključna razloga zašto arbitražu valja odbaciti.

Rješenje arbitraže u skladu s uvjetima na koje je Hrvatska pristala

U trenutku kad smo pristali na arbitražu koja neće odlučivati isključivo po međunarodnom pravu, već će uvesti i procjenu "pravednog" rješenja koje će uvažavati povijesne i sve druge posebne okolnosti koje inače ne bi bile ni razmatrane, pristali smo na sasvim izglednu podjelu unutrašnjih voda zaljeva koje će biti nesimetrično u korist Slovenije.

Oni predstavnici hrvatske vlasti koji su u tom trenutku govorili suprotno, lagali su. Oni su sasvim svjesno pristali na tu mogućnost. Danas, kad se to stvarno dogodilo, ne možemo kriviti Slovence, ne možemo kriviti arbitre, pa niti kompromitiranu arbitražu. Na takvu mogućnost unaprijed smo pristali.

Znali smo i zašto: To je bila cijena ubrzanog ulaska u EU! Je li bilo vrijedno? Ovisi koga pitate!

Razgraničenje teritorijalnih voda nije nepravedno

Moja procjena ususret "presudi" bila je da se u unutrašnjim vodama Piranskog zaljeva neće poštivati crta ekvidistance, odnosno da će ona biti snažno modificirana u korist Slovenije, te da će joj biti dodijeljeno otprilike dvije trećine spornih voda. Konačno rješenje je bliže tri četvrtine, ali to ne mijenja prirodu stvari. Hrvatska time ne može biti zadovoljna, ali ne može govoriti niti o nekakvoj povijesnoj nepravdi.

Arbitri su uvažili povijesne okolnosti i činjenicu da na hrvatskoj strani ni dan danas nema relevantnog naselja. Ta obala, kao i njoj pripadajuće vode, slabo je pristupačna i relativno pusta, te u urbanom i ekonomskom smislu na margini hrvatskih interesa, dok je na slovenskoj živahan povijesni urbani centar s kojeg pogled puca na cijeli zaljev. Ti argumenti, dakako, nemaju mnogo veze s međunarodnim pravom, ali to je ono što smo potpisali.

Treba istaknuti da i u sporovima u kojima se odlučuje po međunarodnom pravu također nerijetko dolazi do korekcije crte ekvidistance, uvažavajući veličinu pripadajućeg teritorija i duljine obale. Također treba istaknuti da i crta ekvidistance, na kojoj je inzistirala Hrvatska, zbog konfiguracije obale i za Hrvatsku nepovoljne krajnje točke kopnene granice, Sloveniji ostavlja nešto veći dio unutrašnjih voda zaljeva. Naravno, Slovenci su tražili cijeli zaljev, ali tako nešto baš nitko niti uz mnogo mašte ne bi mogao opisati pravednim rješenjem.

Što se tiče voda izvan zaljeva, ispravno sam procijenio da neće biti dramatične promjene crte ekvidistance na pučini, da će ona biti mnogo blaže korigirana, te da se Slovenija nema šanse niti približiti svojim maksimalističkim zahtjevima. U ovom slučaju zapravo je načelo pravednosti i povijesnih okolnosti presudilo na hrvatsku stranu, jer taj dio akvatorija naslanja se na hrvatski kopneni teritorij, na kojem je Hrvatska neprijeporno aktivno koristila svoje pravo posjedovanja. No, na gubitku je stotinjak savudrijskih ribara, kojima se osjetno smanjuje akvatorij u kojem su redovito ribarili.

“Dimnjak” je samo virtualna zadovoljština Slovencima

Što se tiče teritorijalnih voda, dakle, pitanje je samo bilo koliko velik će biti probitak Slovenije u ime načela pravednosti. No, pitanje koje su Slovenci sami sebi nepotrebno nametnuli kao ključni životni problem jest izravni izlazak na otvoreno more.

Oni koji su u Hrvatskoj govorili da uvođenje pojma "junction" u sporazum o arbitraži ne znači ništa jer da nije riječ o terminu iz međunarodnog prava, također su drsko lagali. Uvođenjem te riječi posve svjesno hrvatska politička elita pristala je i na mogućnost da arbitraža odlučuje o statusu dijela voda koje bi prema međunarodnom pomorskom pravu trebale biti posve nesporno hrvatske.

Također je bilo jasno da je neozbiljan pokušaj relativizacije parafa na dogovoru koji su zacrtali Račan i Drnovšek, jer sve je ukazivalo na to da će konačno rješenje sadržavati neku varijantu tog dogovora.

Ključna je ipak razlika: Račan je Slovencima “velikodušno” ponudio teritorijalnu ekstenziju do “otvorenog”mora, dok ovaj “junction” ipak ostaje hrvatsko teritorijalno more, tek s nekim ograničenjima.

Slovenci sa tako ipak dobili “dimnjak”, no, u praktičnom smislu njegova vrijednost je samo simbolična. To je kao dimnjak na zgradi priključenoj na gradsku toplanu. Dok su se Slovenci samohipnotizirali strahom od zatvorenog prostora, kao da će tim “dimnjakom” dobiti neku svemirsku crvotočinu koja im daje izravan dodir s drugim svemirom, u stvarnosti se više radi o virtualnoj nego o stvarnoj fizičkoj vezi s otvorenim morem. Nitko smjerom tog koridora neće ploviti, jer za to neće biti baš nikakve potrebe. Pomorski koridori kojima će brodovi ići prema Kopru i Trstu neće se mijenjati - i dalje će ploviti transverzalno preko svih tih granica i dimnjaka koje su iscrtali arbitri.

Za Hrvatsku je pravo pitanje – jesmo li pritom nešto stvarno izgubili? Odgovor je nedvosmislen: Hrvatska ovako definiranim “junctionom” ne gubi baš ništa. Taj dio akvatorija na kojem nema pravo pregledavati brodove i dalje je hrvatsko teritorijalno more koje može nastaviti (ne)eksploatirati isto kao i do sada. A ako se nekim slučajem dogodi opravdana potreba za pregled nekog broda, možemo ih i dalje bez problema dočekati na “otvorenom moru”, što je pak pojam koji na Jadranu zapravo ne postoji u punom smislu riječi.

Pravo slovenskog polaganja podmorskih kablova na tom “junctionu”? To je tek smijurija! Slovenija i bez toga može bez problema polagati podmorske kablove prema Italiji, a vjerojatnost da će ih poželjeti polagati baš na smjeru tog “junctiona” – ravna je nuli. Dakle, rješenje arbitara zapravo je placebo za klaustrofobične Slovence, one kojima se fobija budi pogledom na zemljopisnu kartu. Neće prevariti jastrebove, ali vrlo vjerojatno će zadovoljiti prosječnog Slovenca kojem ovo nije životno pitanje.

Razgraničenje danas više treba Sloveniji nego Hrvatskoj

Naravno, ima i niz razloga zašto ne bi trebalo prihvatiti ovu arbitražu. Kao prvo, sama arbitraža rezultat je drske ucjene Slovenaca koji su isključivo kao sredstvo pritiska na Hrvatsku blokirali čak 14 pregovaračkih poglavlja. Bez toga, Hrvatska ni danas ne bi bila u EU.

Hrvatskoj se tada doista jest jako žurilo, ali danas joj se nigdje ne žuri. Čak niti u schengenski sustav, oko čega će je Slovenija zasigurno nastaviti ucjenjivati.

U ovom trenutku, Sloveniji je do razgraničenja ipak više stalo nego Hrvatskoj. Hrvatska je sasvim zadovoljna korištenjem onoga što drži u posjedu. Čak ni činjenica da Slovenija svjesno pod okupacijom drži komadić hrvatskog teritorija na Sv. Geri – ne može promijeniti taj dojam.

Božja pravda ili Viša sila?

Drugo, arbitraža doista jest bezobrazno kompromitirana. Čak i ako procijenimo da ovakvom presudom Hrvatska na moru nije dramatično izgubila, a da je na kopnu ponešto i dobila, te da konačno rješenje zapravo nije neuravnoteženo, prihvaćanje pravorijeka iz usta suca koji je sudjelovao u namještaljkama ispod stola teško je progutati kao pravično.

Skandalozno otkriće kako je slovenski arbitar Jernej Sekolec nelegalno utjecao na ishod arbitraže te kako je u to bila upletena i slovenska vlada zapravo je Božja pravda koja je omogućila Hrvatskoj da se izvuče iz arbitraže u koju je protiv svoje volje natjerana.

Je li to bio prst Božji ili intervencija zemaljske više sile? Zapravo svejedno. Hrvati su oko odbacivanja arbitraže postigli rijetko viđeni konsenzus, vlada i opozicija nastupaju s posve jednakih stajališta, a naknadni povratak u arbitražu bilo bi iznimno teško objasniti prosječnom Hrvatu.

Hrvatska može izdržati pritiske

Konačno rješenje arbitraže očito je išlo za tim da se prije svega zadovolje slovenski zahtjevi, da se Sloveniji osiguraju maksimalno mogući ustupci koji bi uopće bili mogući prema međunarodnom pravu. Na koncu su otišli ipak korak dalje, a pravni stručnjaci zgražaju se nad ovakvim “kreativnim” rješenjem kakvo bi bilo nezamislivo na međunarodnom sudu. Smijurija s “junctionom” je sasvim sigurno nešto zbog čega je itekako dvojbeno imaju li ovakve arbitraže ikakvog smisla. Nakon ovoga, nitko se neće potući za arbitarskim usluge suca Guillaumea i društva te je lako je moguće da je potpisom pod ovu presudu zapravo potpisao i smrtnu presudu ovakvim arbitražama u budućnosti.

No, to što razumiju stručnjaci, ne razumiju europski politbirokrati, koji će umjesto Sloveniju zbog pokušaja prevare pritiskati Hrvatsku – zašto ona tako gnjavi oko takve “sitnice” i zašto ne poštuje vlastiti potpis. Pritisci su zapravo krenuli su i prije izricanja presude, Njemačka je jasno iznijela svoj stav u korist Slovenije, no to ne treba pretjerano čuditi od države koja je također u ime pravednosti na štetu Nizozemske i Danske ishodila sličan dimnjak u Sjevernom moru. Berlin zasigurno neće biti jedini, no, to nije pritisak koji Hrvatska, ako tako odluči, ne bi mogla izdržati.

Mnogo je važnija u ovom slučaju podrška Washingtona, koji je poslao kratku, ali jasnu poruku Berlinu i svima drugima da pritisaka ne smije biti, te da je ovo bilateralno pitanje koje Slovenija i Hrvatska moraju same riješiti. Hrvatska diplomacija bila je dužna napraviti sve što je moguće kako bi i iz Bruxellesa stigla – takva ista poruka.