Antičku Sisciju razrušio je potres jači od 6,2 kakav je pogodio Sisak

Arheološkim istraživanjem ostataka antičke Siscije, današnjeg Siska, prije desetak godina otkriveni su ostaci srušenog obrambenog zida antičkoga grada, na njegovoj tadašnjoj sjevernoj granici, na lokaciji budućeg Arheološkog parka Sveti Kvirin.

Iako je i tada položaj u kojem je nađen srušeni zid ukazao na postojanje velike sile koja ga je srušila, do razornog potresa 29. prosinca 2020. utvrđivanje tog razloga nije se činilo prioritetnim i zanimljivim. No, zbog tog potresa je na području Siska sada na stotine objekata s crvenom naljepnicom te desetak manjih i većih kontejnerskih naselja, što je potaknulo pozornost arheologa i na spomenutu devastaciju rimskih zidina.

Urušen početkom 3. stoljeća

Rezultati istraživanja arheoseizmologijom (spoznaja ranijih potresa uz pomoć arheologije), uspoređeni sa sličnim pronađenim oštećenjima obrambenih zidina u drugim antičkim gradovima, ukazuju na to da je ovo područje u antičko doba pogodio još jači potres od onog od 6,2 stupnja po Richteru koji se dogodio 29. prosinca 2020. Stoji to u znanstvenom radu koji je zajedničko djelo Rosane Škrgulje, arheologinje Gradskog muzeja Sisak koja je vodila istraživanja sjevernog ulaza u Sisciju, te Miklósa Kázméra, znanstvenika s Odjela za paleontologiju Sveučilišta Eötvös Loránd u Mađarskoj, stručnjaka za arheoseizmologiju.

Od 2003. provode se iskapanja u Sisku, na lokaciji nekadašnje kapele sv. Kvirina. Tijekom iskapanja, na tom području pronađen je sjeverni ulaz u antičku Sisciju, grad koji je nekoć bio središte jedne od rimskih provincija. Nalazi na tom području datirani su između prve polovice 1. stoljeća i 4. stoljeća. Ostaci pronađenog gradskog zida i sjeverni ulaz datirani su u 3. stoljeće poslije Krista. Siscia je imala sve elemente tipičnoga rimskoga grada: popločene ceste i ulice, kanalizaciju, akvadukte, javne prostore i zgrade, upravne i vjerske zgrade.

Grad je, sukladno tome, a i s obzirom na to da je bio središte jedne od provincija, bio utvrđen visokim zaštitnim zidom. Gradske zidine najvjerojatnije su sagrađene za vrijeme dinastije Severa koji su Rimskim Carstvom vladali od 193. do 235. godine. Procjenjuje se da su zidine oko Siscije bile duge oko 3,5 kilometara, široke između 1,2 i dva metra, građene od opeka i kamenih blokova. Visina se ne zna sigurno, no izvori iz 18. stoljeća pišu o vidljivim ostacima zida na istoku tadašnjeg Siska visokim šest metara, što istraživači danas uzimaju kao minimalnu visinu zida. No, već tijekom prve sezone iskapanja na sjevernom ulazu u Sisciju pronađen je urušeni dio zida, udaljen oko 10 metara južno od potvrđenog položaja gradskih zidina.

Pronađeni dio dug je 10 metara, širok do 2 metra te je građevinskom tehnikom odgovarao pronađenom ulazu u antički grad. Isprva se, kad je otkriven, smatralo da je riječ o komadu zidina koji je pao s ulaza, no kasnijim iskapanjima otkriveno je da je veliki dio odgovarajućeg zida zajedno sa segmentima manjih zidova propao u obrambeni jarak koji je opasavao cijelu Sisciju.

“Uočene su teške deformacije urušenog dijela zidina, čiji su temelji pokazali značajke uvijanja i smicanja. Segmenti od opeke pronađeni su u različitim smjerovima: nagnuti, zakrenuti, uvijeni, prevrnuti... Unutar srušenih zidova postoje dodatne ravnine smicanja koje su omogućile produženje segmenata tijekom urušavanja...”, stoji u radu Škrgulje i Kázméra, koji smatraju da je veliki potres tada oštetio gradske zidine.

Drže da je zbog rastresitog tla veliko ubrzanje tla dovelo do odmicanja zida od temelja te je na kraju sletio u opkop. Obnova gradskih zidina u kasnoantičko doba sugerira da se prvotni zid urušio između početka 3. i sredine 4. stoljeća, što potvrđuju i neki pokretni nalazi, uključujući novčiće, na području uza zid. Kao i u seizmologiji, i u arheoseizmologiji postoji ljestvica koja određuje intenzitet predviđenog potresa u povijesti, sukladno pronađenim oštećenjima zidina, građevina, cesta. Do te ljestvice došlo se na temelju arheoloških istraživanja diljem svijeta.

Na osnovi te ljestvice i stanja urušenog dijela zidina Siscije Škrgulja i Kázmér smatraju da je potres koji je pogodio Sisciju između početka 3. i sredinom 4. stoljeća imao intenzitet 9 po arheoseizmološkoj ljestvici. Kao izvor potresa smatra se isti rasjed koji je izazvao potres 29. prosinca, a temeljem kojih oštećenja u Petrinji autori smatraju kako je bio istog intenziteta kao onaj potres što se prije 1600-1700 godina osjetio u Sisciji i urušio zidine. No, s obzirom na to da je Petrinja tri kilometra od tog rasjeda, a srušeni zid 12 kilometara od rasjeda, uzevši u obzir identični intenzitet na tim različitim mjestima od potresa s istim epicentrom, autori smatraju kako je potres koji je srušio rimske zidine ipak bio snažnije magnitude od 6,2 koliko je iznosila magnituda potresa koji je pogodio to područje u prosincu 2020.

Autori utvrđuju i da u povijesnim izvorima nema spomena tog potresa, što ne treba čuditi s obzirom na manjak povijesnih izvora s detaljima o tim provincijama, te sugeriraju kako bi se to saznanje trebalo dodati u kataloge povijesnih potresa u regiji. Dodaju kako su ti povijesni katalozi potresa potpuni za potrese 20. stoljeća, dok sve više takvih događaja ostaje nepoznato kako su se događali u daljoj povijesti. Struka smatra da čak 90 posto takvih događaja na našem području nije zabilježeno u povijesnim zapisima. Autori u svom radu pojašnjavaju svoju tezu o potresu kao uzroku rušenja zidina.

Ističu kako se zidine ne bi mogle zbog starosti ili zanemarivanja srušiti na takav način. Također dodaju kako rimski neprijatelji, barbari, nisu imali mehanizaciju koja bi srušila zidine na takav način te kako oluje ili poplave vjerojatno ne mogu u takvom komadu otkinuti zidani zid debljine dva metra. Jednostrana lateralnost urušavanja i pad zida u cjelini snažan im je argument da je stradao u potresu.

Razmotriti položaj Istre

Koherentni srušeni zidovi dobro su poznati na potresima oštećenim mjestima na Mediteranu, dodaju autori. Vrlo sličan nalaz nađen je na iskopinama zidina rimskog Carnuntuma u Austriji, glavnog grada provincije Panonije Superior, a daljnji primjeri mogu se vidjeti u drevnom grčkom gradu Gadara u Jordanu, rimskom gradu Baeolo Claudiji u Španjolskoj i drugdje, pojasnili su autori. Inače, ovaj je rad praktički pionirski rad arheoseizmologije u Hrvatskoj. Dosad su samo dva slična, ali opsegom manja, ovakva rada napravljena za područje Hrvatske, a oba rada napravio je upravo Miklós Kázmér.

Jedan se bavi proučavanjem ranijih potresa na kvarnerskim otocima, zbog potresa duž Velebitskog rasjeda, a drugi se tiče Istre. Naime, postojeći mnogi antički spomenici na istarskom poluotoku pružili su Kázméru mogućnost proučavanja posljedica eventualnih potresa u povijesti. Kázmér podsjeća kako je poznato da je porečka Eufrazijeva bazilika, sagrađena u 6. stoljeću, zadobila teža oštećenja u potresu 1440. godine. Urušio se strop i dio zidova, a i danas su vidljiva sanirana oštećenja na stupovima katedrale. Kazmer je proučavajući oštećenja 18 mramornih stupova bazilike uočio postojanje tragova kretanja zemlje u smjeru sjever – jug te 1440. godine što se poklapa s kretanjem ploča Velebitskog rasjeda.

Kázmér smatra da je magnituda tog potresa u epicentru bila od 6,6 do 7,1 po Richteru. No, daljnji tragovi položaja sadašnjeg poda katedrale ukazuju na postojanje anomalije između sadašnjeg poda katedrale i crkve koja je na tome mjestu postojala u 4. stoljeću, u odnosu na razinu mora. Tu anomaliju, tj. slijeganje cijele Istre u odnosu prema moru za pola metra do metar, Kázmér objašnjava snažnom i trenutačnom seizmičkom aktivnošću do koje je došlo između gradnje stare i sadašnje katedrale, tj. između 4. i 6. stoljeća. Zbog toga u tom starijem radu Kázmér sugerira da bi se rangiranje Istre među regije s niskim postotkom seizmičke opasnosti u Hrvatskoj trebalo ponovno razmotriti.