METKOVIĆ Moj susret s Neretvom bio je školski slučaj ljubavi na prvi pogled. Dvadeset pet godina podredila sam sve svoje korake jednoj viziji. Kako bilo, sada sam ovdje - u srcu Neretve, od čega me prožima val sreće samo su neka od razmišljanja Zagrepčanke Davorke Kitonić, arhitektice koja je gotovo čitav radni vijek provela u Hamburgu i koja je nakon prvog susreta s Neretvom odlučila u tome kraju i ostati. A kolika je ta ljubav dovoljno je pogledati Davorkine fotografije nastale na ušću Neretve, slike inspirirane Neretvom ili pročitati neku od pripovijetki s temom Neretve. Svoju ljubav pretače u beskopromisnu borbu za očuvanje te posljednje močvarne oaze u srcu Europe, radeći na ekološkim projektima. Zato je osnovala i Udrugu za zaštitu prirodne i kulturne baštine donjeg toka Neretva "Vodomar", a posljednje tri godine bavi se monitoringom (promatranjem) ptica.
Davorku smo pronašli u Crepini, na kraju neasfaltiranog seoskog puta, u kući okruženoj divljom prirodom uz Malu Neretvu, u kojoj živi već sedam godina. Ta kuća postala je prava i nezaobilazna kulturna institucija. Ugošćeni su mnogi poznati slikari, kipari, glumci... Pregledavajući fotografije, na kojima najčešće i nema domaćice jer je ona uglavnom iza objektiva, prepoznali smo glumce Vlastu Knezović, Željka Königsnechta, Zorana Dragelja (redatelja iz Kanade), Branka Čačića (slikara iz Petrinje), Hrvoja Šercara (grafičara koji radi na koži), dr. Veljka Salamona (oca Falkuše), prof. Halida Tikvešu (iz Sarajeva), kipara Mirzu Morića (iz Pariza), a tu se našao se i Paco Ibanes, jedan od najpoznatijih kantautora španjolskog govornog područja.
Kod Davorke se svi osjećaju dobrodošlo i domaće, a svi koji navrate mogu se uvjeriti u kakvoj harmoniji žive svi stanari kuće. Uz domaćicu tu su i potpuno slijepi mačak Toni, mačka Georgetta, jato kokica i tek izleženi pilići. Tu su svoj dom pronašle mnoge ozlijeđene ptice, od škanjca do sova, a kako bi ih vratila natrag u prirodu nije joj bilo teško organizirati liječenje na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu ili kod Emilija Menđušića u Sokolarskom centru kod Šibenika.
Već ujutro Davorka će s fotoaparatom krenuti u lov na ptice. Odlazeći još po mraku na Ušće drži me klasično uzbuđenje lovca. Očekuje me dvostruki ulov: ptice i veličanstven izlazak sunca kaže nam na rastanku. Neretva, ne samo rijeka, već i način života, za Neretvane je sastavni dio življenja, a za Davorku Kitonić divlja romantika u kojoj je zauvijek izgubljena. I zaljubljena...
Nema ptice koju ne poznaje
Monitoring ptica projekt je Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode koji se radi u suradnji s različitim europskim projektima raznih udruga koje je osnovao ili podržava BirdLife, a toga posla prihvatila se kao čisti laik, postavši predstavnik Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode za Neretvu. - Sada nema ptice koju ne prepoznajem. U tri godine zabilježila sam 118 vrsta ptica, kaže Davorka Kitonić. (I. I.)
U spas staništa ptica uključila se i 'Euronatura'
Uskoro se očekuje realizacija još nekih projekata. U planu je čišćenje Ušća, obnova biljnog fonda, projekt izvanškolske edukacije 1700 djece, a kao najvažniji projekt Davorka spominje Projekt zaštite staništa na samom Ušću koji će se raditi u suradnji sa Zakladom za zaštitu europske baštine "Euronatura", a pregovori koji su u tijeku vode se s dr. Martinom Schuciderom - Jacobyem, savjetnikom Svjetske banke za područje Balkana. U sklopu projekta gradit će se otočići za gniježđenje ptica u Maloj laguni, te izvidnice za promatranje ptica. (I. I.)
Esperanto - materinski jezik
Davorkini su roditelji, Ivan i Marija Kitonić, bili osnivači Kluba esperantista u Đurđevcu, pa su njihova djece prvi rođeni esperantisti, a Davorkin prvi materinski jezik kojim je progovorila bio je esperanto. Davorka je esperanto zamijenila njemačkim, a kako bi naučila engleski odlučila je na proljeće provesti mjesec dana na Malti. Razlog odlaska ne bi bio čudnovat da nam Davorka nije rekla kako će na put brodom ali zajedno s kontejnerima na Maltu, gdje je najveći kontejnerski terminal na Mediteranu, i polaze iz Luke Ploče.