Bila je noć sa 3. na 4. travnja 1991. kada je iz Beograda put Knina krenula grupa naoružanih muškaraca. Od ove petorice, o dvojici će se poslije puno čuti: Frenkiju Simatoviću i Draganu Vasiljkoviću, poznatijem kao Kapetan Dragan. Koji dan prije, Slobodan Milošević je kao pomoć Srbima u Krajini dao jedno obećanje. – Vlada je dobila zadatak pripremiti odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju sigurnim i sposobnim braniti interese naše Republike, a bogami i interese srpskog naroda izvan Srbije – kazao je u odabranom krugu.
Izvršenje naredbe o stvaranju zloglasne Jedinice povjereno je jednom od najpouzdanijih i najsposobnijih Miloševićevih suradnika – načelniku državne sigurnosti Srbije Jovici Stanišiću. Pronaći i regrutirati ljude morao je bez vidljive pomoći Beograda pa je operativno formiranje Jedinice na terenu povjerio Frenkiju Simatoviću.
Kokarde i petokrake
A Dragan Vasiljković bio je sve ono što je Frenkiju trebalo: dotad anoniman, vojnički obrazovan, avanturist. Krajem ožujka 1991. dvojica su se susrela u beogradskom hotelu Metropol.
– Mislim da sam ostavio dubok dojam na njega, kroz taj razgovor – ispričao je Vasiljković godinama kasnije za tjednik Vreme. – Tad sam se i sprijateljio s Frenkijem; to je išlo mnogo dalje nego taj službeni razgovor. I išlo je, sve do Knina.
Po dolasku, javili su se ministru unutrašnjih poslova SAO Krajine Milanu Martiću, koji ih je odveo u bazu krajiške milicije u selu Golubić. Tu je – 5. travnja 1991. – bez previše formalnosti Kapetan Dragan preuzeo komandu baze koja će iznjedriti specijalnu postrojbu tzv. vojske RSK, nazvanu “knindže”. No, ondje je zatekao rasulo: stotinjak raspojasanih krajiških milicionara. – To je stvarno ličilo ni na što... – ispričao je Kapetan Dragan. – Oni su bili u raznim uniformama, nosili su razna obilježja – od kokarde do petokrake – svatko je nosio što je htio. Disciplina je bila na jako niskoj razini. U roku od tjedan dana uspio sam tih nekoliko najglasnijih i najjačih kolovođa pohapsiti i izbaciti iz tog dijela priče, staviti na svoje mjesto. Uveo sam red prilično brzo – prisjetio se rađanja Jedinice. Prema evidencijskim listama zatečenim u Oluji, smatra se da je kroz kamp u Golubiću prošlo više od 3000 polaznika koji su, kako se sumnja, na hrvatskom tlu, pod zapovjedništvom Kapetana Dragana, počinili strašne ratne zločine.
Devet godina nakon uhićenja u australskom Perthu tijekom kojih je iz tamošnjeg zatvora iscrpio sve zakonske mogućnosti da izbjegne pravdu, danas je naposljetku izručen Hrvatskoj.
O ulozi kapetana Dragana u ratu u Hrvatskoj u svojoj je knjizi svjedočio i predratni gradonačelnik Knina Drago Kovačević. – Nakon Plitvica bilo je jasno da se Martićeva policija nije u stanju ozbiljnije suprotstaviti bolje organiziranim oružanim sastavima hrvatske policije koji su zapravo bili vojna formacija. Zbog toga iz Beograda šalju za Knin instruktore za obuku i tada dolazi Dragan Vasiljković, koji dobiva konspirativno ime Kapetan Dragan i kojeg beogradski mediji počinju dizati na nivo čuda – piše Kovačević. U svim tim napisima i TV prilozima njemu su davana natprirodna svojstva, uz obvezno garniranje mistikom. Pisalo se o tajanstvenom legionaru, srpskom patriotu velikog vojničkog znanja i gerilskog iskustva pokupljenog po cijelom svijetu, koji na čaroban način prenosi znanja na mladiće s dinarskog krša – Nasuprot mitu, tko je uistinu Dragan Vasiljković?
Rođen je 1954. u Beogradu; otac mu je poginuo dok je još bio dijete. Skupa s majkom i dvojicom braće preselio se u Australiju u 13. godini, a državljanstvo je, kao i novo ime Daniel Snedden, dobio sedam godina poslije. Nakon što je stanovito vrijeme služio u australskoj vojsci, putovao je i radio u Africi i Južnoj Americi, navodno kao vojni instruktor. No, 80-ih godina u Australiji je osuđen zbog organiziranja i vođenja javne kuće u predgrađu Melbournea. Bježeći od zakona, krajem 80-ih vratio se u Beograd gdje se nastojao baviti poduzetništvom, no beogradske ratne trube i poziv Frenkija Simatovića odveli su ga naposljetku u Knin.
S tada već stanovitom karizmom, 1992. iskušao je svoj rejting u politici sudjelujući u izborima za predsjednika Srbije, no bez ikakva uspjeha. Stoga je od Jovice Stanišića dobio novi zadatak – da u vojarni u Bubanj Potoku obučava dragovoljce za ratišta u istočnoj Slavoniji. Na kninsko područje vratio se 1993. godine kada se djelokrug njegova angažmana proširio na obuku “redovne vojske RSK”, a nakon odrađene zadaće vraća se u Srbiju gdje će ostati desetak godina, sve do povratka u Australiju.
Iskaz silovane žene
Za Vasiljkovića će to značiti početak kraja jer iste godine sustiže ga hrvatski zahtjev za izručenje, a za zločine tijekom ratnih godina na prostoru Hrvatske i BiH prozivaju ga i tamošnji mediji. Pozivaju se na UN-ovo izvješće iz 1992. i njegovu ulogu ratnog komandanta dobrovoljačke formacije “Knindže”, koji je u tzv. vojnoj hijerarhiji drugi po važnosti u pobunjenoj srpskoj “krajini”, odmah iza zloglasnog Željka Ražnatovića Arkana.
Tamošnji mediji spominju etničko čišćenje, zlostavljanje i ubijanje civila te organizirana silovanja, a tijekom godina i ovdašnji mediji sve češće objavljuju svjedočanstva hrvatskih ratnih zarobljenika, pa i silovanih žena, poput Džemile Subašić koja svjedoči da ju je 1992. godine u hotelu u Zvorniku silovao osobno Kapetan Dragan. Pred njim je duga pravna bitka. Vojnu je odavno izgubio.
>>Kapetan Dragan predan hrvatskim vlastima, sutra stiže u Split
Evo kako je opisao nejgovo junaštvo njegov vrhovni čedo Milošević! “Ne bih govorio o jednoj poražavajućoj i ponižavajućoj situaciji – da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina, praktično, završila kao naoružavanje hrvatske vojske. Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani odbija se mirovni plan, a na drugoj, odbija se da se brani!? Vi ste najstručniji deo ove naše Vojske. Kao što znate, tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine tog istog dana, bez čak stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija! Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove i egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, za kojih su oni utekli kao zečevi! Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine, napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca: nisu ga mogli braniti ni 12 sati! Oni ga nisu ni branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala ariljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. Sada mi trebamo da se uvlačimo u jednu situaciju, kako je, evo, zbog odbrane građanstva, nama stalo više do te teritorije nego onima koji su na toj teritoriji imali sve uslove da se brane, a odlučili su da ‘hitro’ svi – pobegnu! Ja neću da govorim o pojedincima, verovatno je bilo primera herojskog otpora, ima primera herojskog ponašanja, ali na žalost takva je odluka tamo doneta i tako se to završilo”, naglasio je Slobodan Milošević (Zapisnik sa navedene sjednice str. 23-24.)