Bilježimo bezbrojne žrtve. Žalim naše hrabre mučenike koji su pali braneći domovinu, štiteći pravo naših ljudi da žive, čuvajući armenski identitet, dostojanstvo i armensku budućnost. Klanjam se svim našim žrtvama, mučenicima, njihovim obiteljima, njihovim roditeljima te osobito njihovim majkama. Gubitak njih smatram svojim gubitkom, svojim osobnim gubitkom i gubitkom svoje obitelji.
Riječi su to kojima se prije desetak dana armenski premijer Nikol Pašinjan obratio svojim sugrađanima te im priopćio da su žrtve koje je armenska strana pretrpjela u ratu s Azerbajdžanom zaista velike, ali i da armenske snage još drže pod kontrolom Gorski Karabah. Prošlog tjedna ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je da je, po saznanjima Moskve, u ratu poginulo ukupno oko pet tisuća ljudi, nešto preko dvije tisuće s obje strane.
Armenci su poseban narod: “vlasnici” najstarije kršćanske crkve na svijetu, žrtve jednog od najgorih genocida u povijesti, nacija ogromne i uspješne dijaspore koji ima jedinstvenu ulogu na Kavkazu. Narod je to kojeg bi mnogi opisali kao ponosan, a koji je bio mnogo puta u svojoj povijesti bio žrtva. Danas se Erevan, unatoč tomu što je ruski saveznik, također osjeća pomalo i ostavljen na cjedilu od Moskve. No, Armenija također ima još jedan problem. Kako ratuje za Gorski Karabah, koji je od ranih 1920-ih dio Azerbajdžana, zemlja je izgubila neke saveznike u međunarodnim krugovima te UN i međunarodno pravo nisu na strani Erevana. I dok UN zemlju naroda koji se prije u povijesti najčešće doživljavao kao žrtva opisuje kao okupatora teritorija susjedne države, Erevan zna da mora biti oprezan da nepovratno ne izgubi međunarodni kredibilitet.
“Za sve je kriv Staljin”
U središtu je armenskog nacionalnog identiteta svijest o genocidu koji su osmanske vlasti počinile nad ovim narodom prije nešto više od sto godina. Uoči Prvog svjetskog rata u tom carstvu živjelo je oko dva milijuna Armenaca, do 1922. bilo ih je 400 tisuća. Osmansko Carstvo je u Velikom ratu bilo na strani Njemačke, a protiv Rusije. Armence su vlasti sumnjičile da pomažu Rusima i zato su, bio je genocidni zaključak, morali nestati. Većina ih je ubijena, dio nasilno protjeran, a većina analitičara procjenjuje da je masakrirano milijun i pol ljudi. Fotografije iz tog perioda prikazuju masovne grobnice, vojnike Osmanskog Carstva kako poziraju s odrubljenim glavama ili kako stoje među lubanjama. Bilo je žrtava koje su zapaljene i tako ubijene, djecu su odveli na brodove gdje su ih bacali u vodu. Prema iskustvu Armenaca, Poljak Raphael Lemkin definirao je koncept masovnog, “barbarskog” zločina koji je poslije, 1943. zbog iskustva Židova u nacističkoj Njemačkoj, nazvao genocidom. Dakle, genocid nad Armencima dogodio se četvrt stoljeća prije nego je riječ “genocid” uopće izmišljena. Turska, nasljednica Osmanskog Carstva, bliska je saveznica Azera koji su pak i sami turkijski narod.
Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i stručnjak za postsovjetski prostor Davor Boban govori nam zašto je genocid nad Armencima važan dio nacionalne svijesti i još uvijek jedan od razloga napetih odnosa između Armenije i Turske, koja ga negira.
– To katastrofalno povijesno iskustvo, uz stvaranje Armenije kao sovjetske republike početkom 1920-ih na malenom teritorija u odnosu na onaj na kojem su Armenci živjeli prije izbijanja Prvog svjetskog rata stvara osjećaj progonjenosti, žrtve i povijesne nepravde. Armenska apostolska crkva 2015. godine proglasila je svecima svih 1,5 milijun žrtava tog genocida. Unatoč nekim pokušajima da se odnosi između Turske i Armenije poboljšaju, protekli tjedni pokazuju koliko je to daleko. Uz to, dvije zemlje još uvijek nemaju diplomatske odnose te je njihova zajednička granica zatvorena – govori nam Boban.
Svijest o genocidu nad Armencima utjecala je i na pitanje Gorskog Karabaha, a koji je Josif Staljin u 1920-ima pripojio Azerbajdžanu što Armenci spominju kao razlog zašto službene granice nisu pravedne. Još 1965. Armenci su počeli potpisivati peticiju da se ta pokrajina priključi Armeniji zbog prava na samoodređenje.
Tada je u Karabahu živjelo oko četiri petine Armenaca, a nakon ratnih sukoba u 1990-ima, tijekom kojeg je Armenija stavila taj teritorij pod svoju kontrolu, praktički ih je sto posto. Azeri su protjerani ili su izbjegli.
Na prijelazu iz 1987. u 1988. u toj se republici, u sklopu politike glasnosti stvorio pokret za povratak Gorskog Karabaha u okrilje Armenije. Kako se SSSR raspadao, tako su rasli sukobi za Karabah što je kulminiralo ratom s Azerbajdžanom koji je završio tek 1994. kada je Armenija ostvarila de facto pobjedu. Umrlo je oko 30 tisuća ljudi.
I dok su Azeri muslimani šijiti, time bliski Iranu (religijski, ne i politički), Armenci se ponose najstarijom kršćanskom crkvom na svijetu. Kršćanstvo je državna religija u Armeniji postalo 301. godine, no profesor Boban naglašava nam da je ovo ipak prije svega etnički sukob.
– Armenska apostolska crkva je staroorijentalna, pretkalcedonska pravoslavna crkva, a ne pravoslavna crkva kao Ruska koja ni za vrijeme Ruskog Carstva nije Armensku crkvu podvrgnula svojoj kontroli, kao što je to učinila s Gruzijskom pravoslavnom crkvom. No, u sadašnjem armensko-azerbajdžanskom sukobu problem ponajprije postoji zbog razlika u etničkom identitetu te kontroli spornog teritorija. Uloga religije, stoga, ne treba biti precijenjena jer, primjerice, treba imati na umu da kršćanska Armenija i Iran imaju vrlo dobre odnose te da armensko-azerbajdžanski brakovi u prošlosti nisu bili rijetki – naglašava ovaj politolog.
Demokratska revolucija
Zanimljivo, Armenci su prije samo dvije godine ostvarili veliku demokratsku pobjedu. Tijekom Baršunaste revolucije 2018. Armenci su na ulicama, nakon mirnih prosvjeda, srušili vlast Serža Sargsjana kojem se spočitavao nedostatak demokracije. Na vlast je došao lider opozicije i prosvjeda, današnji premijer Pašinjan. Iako demokratskiji i manje korumpiran od prošlih armenskih lidera, jednako je žestok nacionalist.
– Pašinjan je politički aktivan još od 1990-ih. Zauzeo je oštar stav oko problema Gorskog Karabaha već na početku svog premijerskog mandata 2018. te je tada istaknuo da Azerbajdžan mora priznati građanima tog područja pravo na samoodređenje – pojašnjava nam Boban.
Armenija je u smještena između dvije velike nacije, ruske i turske, i strah od njihovih prisezanja presudno je utjecao na njezinu povijest. Iako su sovjetske trupe 1920. zauzele ovu državu, armenski nacionalisti, zbog veće turske prijetnje, već desetljećima shvaćaju Moskvu kao saveznicu. No, dok je Turska čvrsto stala na stranu Azerbajdžana kojem pomaže vojno i logistički, te također regrutacijom Sirijaca koje je poslala u rat u Gorski Karabah, Erevan i nije dobio očekivanu pomoć od Moskve koja i dalje želi biti koliko-toliko neutralna.
– Rusija je najvažnija armenska saveznica, ali je Armenija najvažnija ruska saveznica samo na južnom Kavkazu. Armenija je mala zemlja preko koje Rusija ima utjecaj u tom dijelu svog “bliskog susjedstva”, ili je barem to tako bilo dosad.
Ona je članica organizacija u kojima Rusija ima glavnu ulogu. Upravo zbog ruskog vojnog prisustva i savezništva s Armenijom, Azerbajdžan se dosad nije usudio započeti vojnu ofenzivu kojom bi vratio pod kontrolu Gorski Karabah i okolni teritorij, premda je tijekom godina nabavio kvalitetnije oružje i izgradio veću vojsku od Armenije – zaključuje zagrebački profesor Boban.