'Arogancija, podcjenjivanje, ruganje s ljudima... On je zlo svoje vrste'

Žalosno je da Mladić nije odgovarao za ono što je napravio u Hrvatskoj, ali bar je neka utjeha to što je dobio doživotnu kaznu. Ali, malo mu je jedna doživotna, zaslužio je, kao onaj talijanski mafijaš, tri doživotne – govori nam jučer, netom nakon izricanja presude Ratku Mladiću, ratni načelnik policijske uprave Šibenik Nikola Vukošić.

Za vrijeme rata bio je i u kontaktu i pregovorima – ako se oni mogu tako nazvati jer taj nije ništa ispoštovao – s ratnim zločincem i iz prve ruke svjedočio i karakteru.

– Vidjeli ste kako se ponaša u sudnici, radi predstavu. Onda možete zamisliti kako se ponašao na terenu. Arogancija, podcjenjivanje, ruganje s ljudima... Bio je jak, odnosno osjećao se jakim jer je iza njega je stajala ta nakaradna jugoslavenska vojska. On je zlo svoje vrste – kaže. S takvom se osobom moralo posebno postupati. Taktizirati, vraćati istom mjerom, provocirati, ne dati se impresionirati od velikog vojskovođe, kakvim se Mladić smatrao. – Kad sam ga upoznao, imao je čin potpukovnika. Nakon nekoliko dana, eto njega s činom pukovnika. A ja mu se i dalje obraćam s “potpukovniče”. “Ja sam pukovnik, ti mene vrijeđaš”, vikao mi je.

“Slušaj, ja ti priznam ono što ti je dala jugoslavenska vojska, a što su ti dali Martić i Babić, to ne priznajem”, provocirao sam ga. Protestirao je, vikao, napravio scenu – govori Vukošić. Jednom je pak ostavio Mladića da čeka cijeli dan na vrućem kolovoškom suncu. Vukošić je 31. kolovoza 1991., pola sata iza ponoći, dok je razgovarao sa Špirom Nikovićem, zapovjednikom kninskog korpusa, doznao da ujutro dolazi hrvatski pregovarač Jerko Vukas i da će rješavati u Velikoj Glavi situaciju u skradinskom zaleđu.

– A Velika Glava bila je vrlo važna crta obrane Šibenika, s tim se nije smjelo igrati. I stiže Vukas u 10 sati k nama, ali – umjesto da krenemo, ja mu kažem: “Sjedi, popij kavu, ići ćemo gore kasnije”. Znam da Mladić čeka. Nazovem ga i prenesem da je Jerko Vukas zapeo na jednom pa onda na drugom sastanku u Splitu. Ovi i dalje čekaju. Sunce prži. Pustim ih ja tako do 15 sati. Tad im javim, evo nam Jerka, stižemo. Došli smo u 16 sati. Morali smo taktizirati, razgovore odgoditi za što kasnije, kad već padne sunce da nas ne mogu napasti. Tako smo kupovali vrijeme da nam stigne naoružanje – govori Vukošić.

Mladić je, kad su se napokon našli, bio ljutit kao ris. Kao zapeta puška. Nije pomoglo ni to što je bio doslovno zakopčan do grla. Uvijek je bio sređen, u izglačanoj košulji, s pečatnjakom i manikiranim noktima. Manire je imao. Kad je tako pregovarao o Perući i Sinju, vrlo je pažljivo zapisivao u bilježnicu što su mu hrvatski pregovarači govorili. Gotovo nadrealna situacija bila je kad je izaslanik Elektre zamolio da se omogući protok vode preko brane kako bi se održao biološki minimum jer je Cetina presušila. Mladić je to zapisao, a onda održao predavanje o – ekologiji.

– Biološki će minimum biti održan. Ekologija je važna, ne samo za nas nego i za one koji dolaze poslije nas – ustvrdio je važno Mladić pred kamerama. I onda počinio – genocid.