Prije točno 90 godina Kemal Atatürk Tursku je iz Otomanskog Carstva pretvorio u republiku. Ukinuo je islamizam, zabranio velove i fesove, a kao službeno pismo umjesto arapskog uveo je latinicu. Devet desetljeća poslije, Turska, koja se nominalno još uvijek kune u Kemala Atatürka kao svog oca i političkog vođu, vraća se pod premijerom Erdoganom u okrilje islamizma, a vrata Europske unije, u koju Ankara nastoji ući još od kraja pedesetih godina, čvrsto su zatvorena. Politika Turske danas je dijametralno suprotna politici zemlje iz Atatürkova doba, od vanjske politike do odnosa države i religije.
Da je Atatürk danas na čelu Turske, bi li ona još čekala pred vratima Europske unije, bi li se Turska upletala u sukob u Siriji, bi li zapaljivo rušila odnose sa susjedima kao što ruši s Egiptom?
Ponižavajući odnos EU
– Prije svega, Atatürk nije na čelu republike i teško je teoretizirati. Taj je period završio 1938., a Atatürk je svojim reformama omogućio sadašnjem turskom vodstvu da postigne ono što mu se ne može osporiti, golem gospodarski rast. Ujedno, Atatürk je usmjerio Tursku prema Europi, što se i danas vidi iz cijelog niza naizgled bezazlenih pokazatelja. Turska reprezentacija igra u Kupu Uefe, Turska nastupa na Eurosongu, Turska je u Vijeću Europe... Pripadnost Europi bila je suštinska odrednica njihova identiteta, bar do prije nekog vremena – kaže Dušan Spasojević iz Beograda, nekadašnji veleposlanik Republike Srbije u Ankari i jedan od boljih poznavatelja prilika u Turskoj.
Dolaskom premijera Erdogana na vlast cijeli se ovaj sustav počeo polako urušavati. Jedan od prvih i najvažnijih procesa koji je Erdogan pokrenuo u svojoj kontrareformi turskog društva bio je slabljenje pozicije vojske kao jamca sekularne vlasti. Upravo je Atatürk, koji ni u kojem slučaju nije bio ono što bismo danas nazivali demokratom, vojsku imenovao čuvarom Turske od islama. Erdogan, koji je neko vrijeme prije dolaska na vlast proveo u zatvoru zbog širenja islamizma, generale je poslao pred sud. Atatürk, koji je volio rakiju te pred kraj života obolio od ciroze jetre, dopustio je točenje alkohola, Erdogan ga na mala vrata zatvara. Atatürk je proklamirao vanjsku politiku Turske kao zatvorenu, Erdogan danas aktivno upliće Tursku u sukob u Siriji, donedavno je bio u sukobu s egipatskim predsjednikom Mursijem, u Prizrenu je prije nekoliko dana šokirao Srbiju izjavom da je Kosovo Turska i da je Turska Kosovo...
– Do dolaska Erdogana na vlast vanjska politika Ankare bila je nula zamjeranja sa svojim susjedima. Danas je situacija potpuno drukčija, Turska je u cijelom nizu većih ili manjih sukoba sa zemljama u okruženju – kaže Spasojević.
Jedan od razloga relativno brzog prelaska Turske iz izrazito sekularnog u poluislamističko društvo vrlo vjerojatno leži i u odnosu Europe prema Turskoj. Ankara je još krajem 1950-ih nastojala što prije pokrenuti proces eurointegracija, no cijeli je proces išao izrazito sporo. Pregovore su otvorili 2004., na isti dan kada i Hrvatska, a naša je zemlja sada članica Europske unije, dok je Ankara uspjela zatvoriti tek jedno poglavlje. Pa čak i kada je Turska ispunjavala sve uvjete, nerijetko je bila viđena kao nazadno društvo koje nema što tražiti u europskom društvu.
– Prije desetak godina Turska je potpuno podržala Annanov plan za ujedinjenje Cipra, čime je jako puno žrtvovala na svom unutarpolitičkom planu. Ovaj su plan opstruirali vlada u Nicosiji i Francuska. Na kraju se dogodilo to da je Cipar, takav kakav je, primljen u Europsku uniju, dok je Turska ostala na istom mjestu kao i do sada – kaže Spasojević.
Turskoj u njenim dosadašnjim nastojanjima u pogledu eurointegracija nije pomagala njezina veličina. Kada bi nekim slučajem sada bila primljena u EU, sa svojih 80 milijuna stanovnika i 780 tisuća četvornih kilometara, bila bi po broju stanovnika i površini najveća zemlja Europske unije. A to Europi zasigurno ne odgovara. Turke boli i činjenica da su istočnoeuropske zemlje poput Poljske, Litve, Češke, Mađarske, pa čak i Bugarske ili Rumunjske, čija su gospodarstva, politički sustavi ili razina korupcije zasigurno u lošijem položaju u odnosu na Tursku, već primljene u Uniju, dok se Ankara već godinama nalazi na mrtvoj točki. – Nama bi bilo bolje da smo pristupili Varšavskom paktu, a ne NATO-u. Sada bismo već bili članica Europske unije – komentirao je pristup nekadašnjih zemalja istočnog bloka jedan od generala turske vojske.
NATO im je balast
Prema brojnim analitičarima, upravo je članstvo Turske u NATO-u, gdje je nakon SAD-a vojno najjači partner i jedna od osnovnih poluga vojnog saveza, teški balast Ankare u pristupanju Europskoj uniji. Kao članicu NATO-a Zapad Tursku smatra “svojom”, zemljom saveznicom, i nema razloga žuriti se s članstvom u Europskoj uniji kako bi je pridobili na svoju stranu. Za razliku od, recimo, Ukrajine, koja s Turskom dijeli puno toga u geostrateškom smislu. I Turska i Ukrajina su na razmeđu civilizacija, a prema Huntingtonovoj teoriji sukoba civilizacija, da bi jedna zemlja iz jedne prešla u drugu civilizaciju, potrebno je ispuniti tri uvjeta. Prvo, da elita te zemlje želi prelazak, drugo, da stanovništvo zemlje zbog prelaska ne diže bune i treće, da civilizacija u koju zemlja želi prijeći nema ništa protiv toga. Kod Turske je problem da europska civilizacija već godinama ne želi Tursku u svojim europskim redovima, ma koliko to turska elita željela.
– Upravo zbog te diskriminacije u Turskoj pada popularnost Europske unije i podrška eurointegracijskim procesima. Dok je 2004. godine, na početku pregovora, podrška pristupanju Europskoj uniji iznosila oko 74 posto, danas je ta podrška ispodpolovična – kaže Spasojević.
Čak je i turski ministar vanjskih poslova prije nekoliko dana ustvrdio kako osobno ne vjeruje da će Turska ikada ući u EU. Bit će, prema njegovim tvrdnjama, bliski s Europom, imat će možda i povlašteni trgovinski status, no ne vjeruje da će ikada biti punopravna članica. Upravo na ovoj platformi, na ovom osjećaju koji dijele i obični građani, na čelo države dospio je Erdogan. On je počeo Tursku polako vraćati na bliskoistočnu scenu kojoj sekularna Turska nije pridavala pozornost, on je nakon pada Mubaraka zacrtao cilj pozicioniranja Turske kao vodeće muslimanske zemlje svijeta, što je do prije nekoliko godina bila pozicija Egipta.
Previše važna zemlja
Ipak, kako su u životu i politici stalne samo promjene, dio analitičara smatra da je sadašnje udaljavanje Ankare od Europe privremeni korak. Ne zato što Turska s Europom dijeli kulturno naslijeđe, što pripada europskom civilizacijskom krugu, već iz vrlo pragmatičnih razloga – zbog svojeg potencijala i geostrateškog položaja. Iako se sada čini da Turska nema nikakvih izgleda da ikada uđe u EU, analitičari vjeruju kako će za tridesetak godina njezine šanse za ulazak biti pola-pola. Naime, treba uzeti u obzir dvije stvari. Prije svega, upravo Turskom trebala bi prolaziti trasa budućih plinovoda i naftovoda koji bi predstavljali alternativu plinovodu iz Rusije i Ukrajine. Drugo, ljudski potencijal Turske ima svojih prednosti. Ulazak Turske u EU značio bi europskoj industriji jeftinu radnu snagu, a pogone više ne bi premještali u Kinu, već puno bliže. Kada se tomu doda i činjenica da turskim ulaskom u EU europske zemlje automatski dobivaju i kontrolu strateški važnih pravaca poput Bospora, jasno je zašto europske zemlje polako ipak razmišljaju o priključenju Ankare svom užem krugu, iako to još ne najavljuju na velika zvona.
– Britanija je za, Francuska je za, čak je i njemačko “ne” sada već prešlo u možda. Njemački stav bio bi tiho “za” kada bi to njihova javnost prihvatila, ali doći će i do toga s vremenom. Turska je geostrateški previše važna zemlja da bi ju se ostavilo izvan saveza – kaže hrvatski analitičar Zoran Grgić.
Kakav god rasplet bio oko europske budućnosti Turske, teško je predvidjeti hoće li Ankara za tri desetljeća uopće htjeti ući u Uniju.