Bilo je vrelo jutro 5. kolovoza 1990. godine kada su u Policijskoj akademiji u Zagrebu na Svetošimunskoj cesti postrojene dvije bojne u sedam satnija s 1800 dragovoljaca, polaznika tečaja “Prvi hrvatski redarstvenik”. U ozračju prvih višestranačkih izbora na koje su pobunjeni Srbi odgovorili barikadama, novoizabrana hrvatska vlast trebala je lojalnu oružanu silu i ona je stigla već na prvi poziv. Nitko od njih, međutim, nije mogao predvidjeti da će se povijest pisati svjetlosnom brzinom. Samo devet dana nakon postrojavanja, neki od novopristiglih redarstvenika našli su se u ulozi posade triju helikoptera MUP-a koju presreću borbeni zrakoplovi JNA iznad prostora Like i zapovjedaju im, pod prijetnjom rušenja, povratak u zagrebačku bazu. Istog dana, koji se uzima i kao službeni početak Domovinskog rata, obuka se prekida a hrvatski redarstvenici, pripadnici te postrojbe postat će jezgrom formiranja Jedinice za posebne namjene Rakitje koja će kasnije prerasti u 1. gardijsku brigadu Tigrovi, vojnu policiju na Tuškancu te mnogih specijalnih postrojbi MUP-a i prvih brigada Zbora narodne garde. No, ponajprije, postaju jezgrom Antiterorističke jedinice Lučko, koja svojim ustrojem postaje prva oružana formacija novostvorene hrvatske vlade i koja od 7. rujna 1990., tek mjesec dana nakon postrojavanja u Svetošimunskoj, kroči na svoj ratni put.
Dvadeset i tri godine kasnije, u danima dok Jedinica slavi svoju obljetnicu, negdašnji pripadnik Vlado Marić prisjeća se tog 7. rujna kad je šačica odvažnih ušla u sjedište negdašnje republičke antiterorističke jedinice bivše države.
Nošeni euforijom
- Nismo imali ni oružja ni streljiva, ali nosila nas je euforija, nismo razmišljali o strahu. Koji dan ranije ljudi su stizali autobusima iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine pa i Europe, opjevali domoljubne pjesme, mahali zastavama, ali svi do jednog bili smo spremni učiti u hodu i preko noći stvarati vojsku - prisjeća se.
Selekcija je, međutim, bila stroga. U prosječnoj dobi od 22 godine, prošli su zahtjevna psihofizička testiranja. Većina je stigla sa iskustvom bavljenja sportom, znanjem borilačkih vještina, svatko od njih bio je kristalno čist pred zakonom, bez prometna prekršaja, a kamoli mrlje u kaznenom dosjeu. Ukratko, bili su to iznadprosječni momci. Čekala ih je, međutim, i iznadprosječna obuka.
- Prije početka ratnih zbivanja vodili su nas na odjel patologije na Šalatu gledati obdukcije, što je malo koja postrojba prošla. Naši nadređeni željeli su nas pripremiti na ono najgore što slijedi: na naše ranjene i poginule kolege - kaže Vlado Marić.
U prvi mah, nastavlja, bilo ih je tek 88 odabranih, no idućih nekoliko tjedana jedinica se popunila vozačima oklopnih vozila, pa je narasla na njih 150. U tome su broju krenuli na svoj ratni put, a pomalo je nevjerojatna činjenica da je tijekom cijelog rata kroz Antiterorističku jedinicu prošlo tek 350 ljudi.
Zavjet šutnje
- Nama nije trebalo dodatno dizati moral, imali smo vrlo visok stupanj discipline. Obuka je nalikovala obuci svake elitne jedinice u svijetu, s tom razlikom da je za nas odmah poslije vježbi otpočela, recimo to tako, praktična nastava - govori negdašnji pripadnik ATJ Lučko od prvog dana. Moli za anonimnost: i dva desetljeća kasnije vjeruje da je bilo lakše ratovati nego o tome govoriti, obučavan je za svojevrsni zavjet šutnje.
Prva akcija nakon dolaska u Lučko bila je na području Petrinje, Gline i Dvora na Uni.
- Stigli smo s transporterima, opremljeni osobnim naoružanjem, uspostaviti red i mir. U tom trenutku,Srbi su razoružali tamošnje hrvatske policajce i preuzeli kontrolu nad policijskom postajom, ali mi smo je uspjeli vratiti. Međutim, u Petrinji su već prvu noć pripucali i ranili našeg kolegu policajca koji je došao kao pojačanje: bio je to Josip Božičević, prvi ranjenik u Domovinskom ratu - kaže Vlado Marić.
Po povratku iz Petrinje vratili su se u bazu, pristupili obuci po najvišim standardima i svaki slobodni trenutak provodili zajedno, pričaju veterani.
- U bazi se radilo i živjelo od O do 24 sata, radno vrijeme nije postojalo, trajalo je neprekidno. Naravno da su na taj način rođena vrlo čvrsta prijateljstva, i više od toga. Bili smo obitelj, jedni drugima sve. Jesmo li bili spremni poginuti jedan za drugog? Naravno, ali nismo došli poginuti, već napraviti maksimum i pritom se ne štedjeti. Za cijelo to vrijeme, bili smo od JNA kvalificirani kao teroristi, pripadnici paravojnih formacija no to nas je samo tjeralo naprijed. Znali smo tko smo, da smo samo domoljubi - govore u glas, pa se prisjećaju pokušaja vojnog udara od strane JNA u siječnju 1991. koji su spriječili, no detalje akcije nisu željeli ni danas podijeliti s javnošću. Sjećaju se i užurbanog formiranja specijalnih postrojbi diljem zemlje.
- Naši pripadnici odlazili su u te jedinice kao instruktori prenositi im stečena znanja. Također, upravo je ATJ Lučko dobila zadatak naoružavanja cijele Hrvatske: raspoređivali smo streljivo i naoružali kompletnu državu. Osiguravali smo državni i vojni vrh, pa i predsjednika. U vrijeme kad je to bilo jako opasno, zarobili smo neke jugo generale, poput Aksentijevića, što nije mala stvar. Sve su to su bile akcije bez kalkulacije u koje smo išli srcem. Trebaš imati tri do deset puta više ljudstva kad ideš u napad, a mi smo uvijek išli s manje ljudstva i osvajali - priča Mladen Grgić, aktualni predsjednik Udruge veterana ATJ Lučko ‘90.
Deblokade vojarni
Prisjećaju se i intervencije u Pakracu 1. ožujka 1991., nakon što su pobunjeni Srbi, proglašavajući SAO Krajinu, zauzeli policijsku postaju.
- Naša je jedinica uspjela vratiti postaju pod našu kontrolu, ali bilo je žestoke pucnjave. JNA je bila ondje u ulozi tampon zone, ali je istodobno okrenula cijevi prema nama, naoružavala pobunjenike i glumila neutralnu stranu - priča Vlado Marić, dok u mislima reda akcije, a sljedeća ih je zatekla na Plitvicama. Ponovno odlaze u Glinu i Petrinju, Okučane i Pakrac, sudjeluju u operaciji u zračnoj luci Pleso kad je JNA zarobila civilni avion, pa nižu uspješno odrađene akcije deblokade vojarni u Samoboru, Delnicama, Sesvetama i Zagrebu, uključujući i vojarnu 5. armijske oblasti.
- Tijekom 1991. i godinama kasnije, sve su naše akcije uspješno izvršene osim Marinaca, tijekom pokušaja proboja za Vukovar tog 13. listopada. Bila je to naša jedina akcija u Domovinskom ratu gdje smo zaustavljeni. Tamo smo izgubili tri naša čovjeka i s tim se ne mirimo ni danas - govore veterani ATJ Lučko, koji 1992. godine odlaze na južno bojište, dogodine sudjeluju u operacijama Maslenica i Medački džep, potom odlaze na Velebit gdje će borbene zadaće izvršavati tijekom tri godine, a 1995. sudjeluju u operacijama Bljesak i Oluja. Prva godina poraća, međutim, donijela je odlazak u mirovinu velike većine ratnih pripadnika ATJ Lučko.
- Razlozi umirovljenja bili su različiti, ali bilo je i krive selekcije. Stvarala se fama što su mnogi od nas bili ranjeni, no nije bilo razloga da ne ostanu u sustavu na drugi način. Međutim, tadašnjoj politici bilo je zgodnije da ti ljudi odu u mirovinu jer se govorilo: nećemo sa invalidima u NATO. Neki su odluku donijeli sami, neke su prisilili i to nije bilo ispravno jer su ti ljudi u najboljim godinama mogli još puno dati za ovu državu - govori Vlado Marić, danas član Savjeta predsjednika Josipovića, jedan od tek četvorice pripadnika ATJ Lučko čije golemo ratno iskustvo, isključivo u ulozi volontera, koristi aktualna vlast.
Osim Zdravka Janića, današnjeg zapovjednika Zapovjedništva specijalne policije MUP-a u čijem je sastavu danas ATJ Lučko, generacije iz ‘90. na “ozbiljnijim” pozicijama više nema. Od onih koji su pisali povijest od prvog dana, aktivan je i Alen Klabot, zapovjednik Antiterorističke jedinice Lučko posljednjih devet godina.
Ratno iskustvo ključno
- Iskustvo iz Domovinskog rata pokazalo se ključnim i za mirnodopsko doba Jedinice, pa njemu se temelji naša obuka. Trudimo se da zapovjednici stižu iz ratne generacije, ratno iskustvo naših instruktora ovdje se prenosi s koljena na koljeno - kaže Alen Klabot koji, uspoređujući ATJ Lučko nekad i sad, govori o drugoj dimenziji zadaća s kojima se danas susreću.
- I danas rješavamo krizne situacije ali jedno je ići na Velebit, a drugo su današnje akcije sa ograničenim djelovanjem. Doista imamo sreću što nemamo očiti terorizam, nemamo teške talačke situacije, godišnje tek četiri, pet slučajeva zabarikadiranih osoba no brzo ih rješavamo. Taoci se brzo puštaju, nastupa predaja čim se pročuje da dolaze “crne kapuljače” i to je dobro. Svi u svijetu rade na tom imidžu i to je dio našeg identiteta - kaže Alen Klabot koji ne krije da bi volio u svom radu pokraj sebe imati cijelu svoju ratnu jedinicu.
- Ljude koji su prošli rat krasi neupitan autoritet. K nama dolaze djeca koja znaju cijeniti ratnike, za njih su to heroji. I potpuno su u pravu - govori zapovjednik ATJ Lučko čiji suborci, veterani, i dalje svakoga dana dolaze u bazu, u prostorije svoje udruge, kao nekad. Nije to ništa neobično, kažu. Jednom Lučko, zauvijek Lučko.
>>Uspomene i nikad viđene ratne fotografije elitnog ATJ Lučko
>>\'Gotovina nam i danas daje lekcije, samo te poruke ne vide svi\'