Trebala je to biti ironija. Kad smo prije nekoliko godina smišljali naslov za ovu kolumnu – u bruxelleskom bunkeru – trebalo je to signalizirati da se posao novinskih dopisnika iz Europske unije često pretvara u dane i noći provedene u mračnim prostorijama u utrobi institucija EU, često bez prozora i bez dnevnog svjetla, pod umjetnom svjetlošću i pod stalnim pritiskom loših vijesti koje stižu iz raznih krajeva Unije, pa se skupljaju i rješavaju ovdje u Bruxellesu.
Trebala je to biti ironija, ali bunker je riječ koja sve točnije opisuje bruxellesku stvarnost.Kad sam sjeo u ovaj bruxelleski bunker, kriza eurozone bila je na jednom od svojih vrhunaca i vodile su se rasprave o tome bi li zapravo bilo bolje dopustiti kontrolirani raspad eura na dvije valute. “Periferni” euro za siromašnije, zaduženije, ekonomski problematičnije članice (Grčka, Italija…), a “centralni” euro za bogatije, štedljivije i ekonomski uspješnije članice (Njemačka, Austrija…).Ruku na srce, kriza eurozone nije uništila jedinstvenu valutu.
Nije ni potpuno nestala, ali su zemlje kojima se ljuljalo tlo pod nogama ipak stabilizirane. Ali, osim krize eurozone, iz bruxelleskog bunkera svjedočili smo ratu u Ukrajini, ilegalnoj aneksiji Krima u kojoj je Rusija udarila šamar ne samo Ukrajini nego i Bruxellesu, početku gotovo hladnoratovskog zaoštravanja ekonomskih odnosa između Europe i Rusije, a onda još povrh svega toga i najvećoj izbjegličkoj krizi nakon 2. svjetskog rata, u kojoj je prema EU krenula gotovo biblijska seoba naroda.
Svi ti događaji stvorili su u Bruxellesu atmosferu bunkera.Kao i u svakom bunkeru iz kojeg djeluje zapovjedništvo, i u bruxelleskom bunkeru konstantno su se izmjenjivale loše i dobre vijesti, kontradiktorne i komplicirane informacije: gubi li EU “rat” na prvoj liniji fronte u Grčkoj, popušta li europska linija obrane pred jakim snagama euroskeptika u Velikoj Britaniji, tko obara civilne zrakoplove prepune državljana EU iznad Ukrajine?U utorak protekli tjedan u “bunkeru” zgrade Justus Lipsius u kojoj zasjeda Vijeće EU prvi put aktiviran je članak 42. stavak 7. temeljnog ugovora Europske unije: “Ako je država članica žrtva oružane agresije na svoje državno područje, ostale države članice obvezne su pružiti joj pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu, u skladu s člankom 51. Povelje UN-a”.
Francuska je zatražila aktiviranje tog članka nakon terorističkih napada u Parizu, za koje je odgovornost preuzela teroristička organizacija Islamska država, ali kao i mnoge druge odluke koje se donose u “bunkeru” aktiviranje tog članka zvuči opasnije nego što u stvarnosti jest. Članak 42. Lisabonskog ugovora (EU) puno je blaža verzija od članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora (NATO). Čak i takav blaži brat, članak 42. stavak 7., izrijekom priznaje tko je stariji i snažniji brat: “Obveze i suradnja u ovom području moraju biti u skladu s obvezama preuzetima u okviru Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora koja, za države koje su njezine članice, ostaje temelj njihove kolektivne obrane i forum za njezinu provedbu”. Članak 42. europskog ugovora zapravo je napisan na inzistiranje Grčke, koja je, ulazeći u EU, željela imati nešto što bi govorilo o kolektivnoj obrani izvan NATO saveza jer je Turska, zemlja percipirana kao najveća suparnica Grčke, članica NATO saveza, ali ne i EU.
Aktiviranjem članka 42. unutar EU Francuska je dobila simboličku, političku potporu svih zemalja članica Unije, no još nije jasno hoće li i kakvu vojnu potporu zatražiti i dobiti od ostalih, pa i od Hrvatske. Europska komisija niti bilo koja institucija EU nema više nikakvu ulogu posrednika u mobiliziranju pomoći jednom nakon što je članak 42. aktiviran. Francuska će o tome bilateralno razgovarati s državama.Za to vrijeme, atmosfera bunkera proširila se praktički na cijeli grad nakon što su belgijske vlasti proglasile najviši stupanj terorističke opasnosti za područje Bruxellesa. Kao i prije četiri i pol godine, kad smo prvi dojam bunkera dobili na temelju rasprave o kontroliranoj podjeli eurozone, ponovo frcaju slične ideje o kontroliranom raspadu, ovaj put schengenske zone bez granica. Njemačka, Austrija, Nizozemska, Belgija i Luksemburg razmatraju opciju stvaranja mini Schengena u slučaju da se schengenski sustav, jedno od najvećih postignuća EU, raspadne. U trenucima dovršetka ovog izdanja, još nije.