Već dvadesetak godina, a posebice ovih nekoliko kriznih, sve je izraženije mišljenje da je hrvatski radnik “lezilebović” koji se nije odmaknuo od svojih navika iz komunizma te nikako ne može shvatiti da smo ušli u kapitalističku tržišnu privredu u kojoj produktivniji opstaju i zarađuju više. Hrvatsko tržište rada ograničeno je i naslijeđenim komunističkim i Zakonom o radu, gdje se radnika štiti kao medvjeda i nitko mu ne može dati otkaz. Kakvi kolektivni ugovori, božićnice, regresi, slobodni dani, prekovremeni sati. Halo, ljudi, komunizam je umro. Željeli smo živjeti u kapitalizmu, ali nikako ne želimo živjeti kapitalizam. Sve brojniji pobornici takvih teza dobili su potvrdu i skupljanjem potpisa protiv izdvajanja pomoćnih službi u državnim tvrtkama. Ne da sindikati i zaposlenici ne žele izaći iz državnih skuta, nego ih desecima tisućama potpisa podržavaju i građani. Protive li se time i građani reformama i šire li time antipoduzetničku i antikapitalističku klimu u Hrvatskoj? Žele li skupa s onima koji rade u državnoj službi svjesno sve nas povući u propast?
Sve je rašireniji i stav da je, što je zaštita radnika veća, država u sve većoj banani. A da to baš i nije tako, pokazuju najnovija izvješća iz EU koja govore upravo suprotno. Najveću zaštitu radnika imaju upravo zemlje koje se najbolje nose s krizom, poput zemalja Beneluxa, Austrije ili Švedske, a Hrvatska, naravno, nije u tom društvu. Prednjači, primjerice, Austrija, zemlja koja nije ni osjetila globalnu i europsku ekonomsku krizu i koja ima najmanju nezaposlenost u Europskoj uniji. Tamo su prava i zaštita radnika takva da im zavide i hrvatski sindikalci i radnici. Tržišta rada u tim su zemljama dinamična i uopće ih ne koči zaštita radnika.
Nije problem u tome što postoje državne službe i zaposleni u njoj. One će i za stotinu godina vjerojatno biti pod nadzorom države i u kapitalističkoj Zapadnoj Europi. Pa u čemu je onda problem? Razlika Hrvatske i Austrije jest ta što neko austrijsko ministarstvo zasigurno nema višak od stotinjak ljudi uglavnom zaposlenih preko političkih ili obiteljskih veza. Nema ni viška čistačica i referenata u bolnici. Nema ni izmišljenih agencija u kojima se ni ne zna tko što radi. Zaštita radnika tamo nije striktno povezana sa statusom poslodavca. Zakonske regulative štite ga zapošljavao ga privatnik ili država, iako su i tamo u državnim službama radnici ipak nešto zaštićeniji. U Hrvatskoj je državni sektor ozloglašen i zbog loše organizacije rada, slabe učinkovitosti i viška zaposlenih, skupe i brojne administracije, neučinkovite i često nepotrebne lokalne uprave. Problem je što politika ne rješava te probleme nego ih zapravo svaka vlast gomila, a uštede želi postići isključivo kresanjem plaća i općih radnih prava. U cijeloj priči nije nevina ni Hrvatska udruga poslodavaca jer u vremenima u kojima u privatnom sektoru zaštita radnih prava nije dobro regulirana ni dobro nadzirana, posao u državnoj službi i dalje će biti na cijeni.
U tom kapitalizmu na hrvatski način, u kojem država, poslodavci ali i sindikati gledaju ponajprije svoje uskogrudne interese, poticat će se svojevrsni bratoubilački rat između radnika iz državnog i privatnog sektora, a rezultat toga bit će odumiranje radnih prava i njihova zaštita.
Da je komunizam umro, jasno je u Hrvatskoj svima, ali austrijski ili danski kapitalizam sanja samo radnička klasa. Ostali igrači žele ostati u onom divljem, tranzicijskom.
>> HUP: Ne bude li reforme, cijeli će javni sektor ostati bez posla
Tipični "hrvatski sindrom" se sastoji iz dva povezana simptoma. Prvi je poriv da se druge uči o nečemu o čemu se pojma nema. A drugi je da onda ti ljudi vjeruju u izrečeno jer, naravno, ni oni pojma nemaju ali vole vjerovati svemu i svačemu, samo ako time učvršćuju svoje pogrešno mišljenje.