Bila je jesen 2010. godine kada je Vedran Matić iz rodnih Gruda u BiH prvi put pristigao u vukovarsku Kolonu sjećanja. Premda se u to doba godine nad gradom nadvija posebno teška tuga i premda su ožiljci rata u to vrijeme još uvijek bili vidljivi na svakome koraku, u njega se, dok je s tisućama koračao prema Memorijalnom groblju, uvukla misao koja ga je posve obuzela.
– Ja sam se u taj grad zaljubio, na prvi pogled – prisjeća se danas vremena kada nije ni sanjati mogao da će mu djeca odrastati na obali Dunava.
Eh sad, mnogi su se u taj grad zaljubili, reći će netko, no koliko je njih bilo spremno ostaviti sav svoj život u rodnome gradu, u drugoj državi, premda u Vukovaru nisu rođeni niti ih s tim gradom veže krvna linija pa ni najmanja rodbinska veza, kako bi sav svoj život iz početka graditi u gradu heroju? Zakockati na sve ili ništa, a da je ulog pritom golem? A upravo je to učinio Vedran Matić (42), razvojačeni hrvatski branitelj, koji je u Vukovaru prije sedam godina pronašao dom za svoju sedmeročlanu obitelj.
– Iako je od toga Dana sjećanja prošlo točno sedam godina, dobro ga pamtim. Sjedio sam s kolegom u Borovu naselju u četiri sata ujutro. Pričao mi je o Vukovaru i ja sam iznenada pitao: “Što misliš, kako bi bilo da ja dođem?” Iako sam već tada odlučio, nije to bila laka odluka, svašta mi se motalo po glavi. U to vrijeme imao sam 34 godine, troje djece i trudnu suprugu, obitelj u Grudama s obje strane, dugogodišnje prijatelje, vodio sam CD shop, živio neki uhodan život. Najstarija kći baš je krenula u školu, supruga je taman dobila posao. S druge strane, bili smo podstanari, pred odlukom hoćemo li dizati kredit, kupovati stan, graditi kuću... – prisjeća se svih dvojbi Vedran, razvojačeni branitelj.
Nakon završetka ratnih sukoba u BiH Vedran je ostao u odori vojnika, samo što je onu HVO-a s kojom je prošao cijeli rat, te 1996. godine zamijenio odorom HV-a pa pristupio 5. gardijskoj brigadi, smještenoj u Vinkovcima. I to je zapravo jedina veza ovog Hercegovca s Vukovarom jer je u vojarni i oko nje susretao Vukovarce koji su mu često govorili o svome gradu. Kada se naposljetku, dvije godine poslije, “skinuo” iz vojske, vratio se kući u Grude, pa se 2003. vjenčao sa Silvom, profesoricom engleskog jezika i sociologije. Obitelj se širila, odselila se u Mostar pa se nakon pet godina ponovno vratila u Grude, no kao da je nešto nedostajalo.
– Kada se u jesen 2010. vratio kući s Dana sjećanja, pitao me što ja mislim o tome da se preselimo u Vukovar. Jesam li se iznenadila? Ne, nisam. Čim je otišao, znala sam što će biti kada se vrati. Osim što mu ne nedostaje avanturističkog duha, emocije ga lako ponesu, a k tome smo, kao što je Vedran rekao, u to vrijeme bili smo na prekretnici – kaže Silva Matić (42).
Pitamo Matiće kako je na njihovu odluku gledala obitelj.
– Svi su bili skeptični, ali roditelji, kojima sigurno nije bilo svejedno, ipak su nas podržali i tako smo odlučili okrenuti novu stranicu u životu – kaže Vedran.
Nekoliko mjeseci poslije, oboje su autobusom stigli u Vukovar i tada se uvjerili u ono što su osjećali i prije: da će im ovaj grad postati novi dom. Kada su se sljedeći put ovamo vratili autobusom, Vedran je u džepu imao kartu u jednom smjeru, dok je Silva kupila onu dvosmjernu, ali je za njim stigla već tri mjeseca poslije, u rujnu 2011. godine, ispostavilo se, zauvijek.
– Ubrzo sam rodila i četvrtu kćer Mihaelu, našu prvu Slavonku nakon tri Hercegovke – smije se Silva.
Dok nije pronašla posao, jedina plaća u obitelji bila je ona Vedranova od 2150 kuna, koju bi zaradio radeći na građevini, no odustajanje nikada nije bila opcija. Prve godine života u Vukovaru proveli su u podstanarskom stanu nedaleko od današnje kuće u Borovu naselju, istodobno prikupljajući svu potrebnu dokumentaciju za rješavanje stambenog pitanja, no do tog dana, usprkos brojnim pozivima mladim obiteljima da se dosele u Vukovar, još će se načekati, više od četiri godine. No, zahvaljujući Vedranovu statusu hrvatskog branitelja, država im je naposljetku darovala kuću od 116 četvornih metara s dvostruko većom okućnicom u mirnoj četvrti u Ulici Hrvatskog zrakoplovstva, gdje se danas igra njihovih pet kćeri. No, daleko od tog da im je samo igra na pameti. Najstarija kći Mia (14) najbolja je učenica generacije u osmom razredu osnovne škole i k tome sjajno svira violinu. Njezina mlađa sestra Ivana (12) obilazi državna natjecanja i odnosi medalje svirajući gitaru, dok je Marija Lucija (11) sjajna na flauti, o čemu svjedoči i drugo mjesto na državnom natjecanju, a postiže i odlične rezultate u regionalnoj konkurenciji.
Sedmogodišnja Mihaela, zasad, nema omiljeni instrument, no kako ona nije ništa manje uspješna od svojih starijih sestara, imenovana je predsjednicom razreda. I, na kraju, tu je i miljenica cijele obitelji, neodoljiva jednogodišnja Katarina, za koju mama kaže da je – glavna zavodnica u vrtiću. Pet se djevojčica odlično slaže, no jedino se ne mogu dogovoriti koja je Hercegovka, a koja Slavonka.
VIDEO Vukovar nekad i sad
– Evo, recimo, Ivana se rodila u Mostaru, ali najviše voli jesti kulen i kobasice, pa vi sad recite što je – smije se mama Silva.
Kao što rastu djeca obitelji Matić, tako i Vukovar raste pred njihovim očima.
– Kada smo stigli prije sedam godina, grad je bio djelomično porušen, djelomično pod skelama na brojnim kućama, ali puno se obnovilo. Znate što najviše volimo u Vukovaru? Zelenilo. Stigli smo s hercegovačkog kamena i krša, pa se ne možemo nagledati drvoreda i šetališta, kao i parkova prepunih ljuljački i penjalica na kojima odrastaju naša djeca. Na svakom su koraku. Naselje je prekrasno – kažu supružnici uglas pa pozivaju na pogled kroz prozor:
– Vidite onu zgradu, to je škola, a vidite tamo na drugoj strani, to je vrtić. Blizu je crkva, blizu je bazen. Sve je na nekoliko koraka, djeca mogu i sama odšetati, što nas kao roditelje čini mirnima...
Danas Vedran za obitelj zarađuje radeći od kuće kao web dizajner, dok je Silva zaposlena u srednjoj školi u Iloku, kamo svakoga dana putuje 45 kilometara u oba smjera, ali se ne žali. U školi je, među svojim kolegicama, pronašla i nove bliske prijateljice, dok Vedran svoje slobodne trenutke provodi u društvu novostečenih prijatelja: oni su Miljenko Voloder i Ivan Leutar, kao i drugi branitelji s Trpinjske ceste, negdašnji pripadnici legendarnih postrojbi Žuti mravi i Pustinjski štakori, s kojima se nerijetko okupi oko kotlića gdje se krčka glasoviti vukovarski fiš. Za svoje prijatelje iz Hercegovine, koji redovito posjećuju Vukovar u ovo doba godina, pak, u podrumu kuće uredio je prostorije da gosti imaju gdje prenoćiti, pa ih ovamo potrpa i sedam-osam, a možda se, tko zna, netko od njih u Koloni sjećanja zaljubi u Vukovar i ovdje ostane zauvijek, baš poput njega.
– Bilo bi nam drago da je više mladih, da je više zaposlenih. Iskreno, nisam siguran bih li dolazak ikome preporučio, barem ne dok su plaće još tako male. Na što bi ih zvao? Za takav korak uistinu treba hrabrosti i strpljenja, što smo osjetili na vlastitoj koži – kaže Vedran Matić.
Na odlasku, još je preostalo jedno pitanje premda smo odgovor već dobro znali.
– Jesmo li ikada zažalili? Život u Vukovaru nagrada je za naš blef, avantura se isplatila. Prošle godine išli smo u Hercegovinu na vjenčanje mog nećaka, a onda i na vjenčanje Silvine sestre. Svaka čast našim ljudima, ali ne ide nam se odavde nimalo!
Pogledajte i video - Simbol patnje Vukovara: Vodotoranj od razaranja do obnove:
Članak je odličan! Gospodin Matić radeći kod kuće kao web dizajner nikome nije teret, obiteljski je čovjek koji stvara novu vrijednost i klasični je primjer doseljenika koji oplemenjuju neki grad ili općinu. Veliki dobitak za Vukovar. Vidim da je za neke komentatore ovaj članak malo "podmukao" zahvaljujući autorici i samom glavnom liku članka te budi osjećaj ambivalentnosti, a kod jugo-šovinista komentatorskih i usamljenih koliko vidim po komentarima izrazito bolesnu ljubomoru jer gledaju sretnog, obiteljskog i ispunjenog čovjeka koji je donio pametnu odluku u životu te nije htio biti rob banaka i kredita. Čovjek je iskoristio povlastice koje mnogi gradovi i općine koje izumiru nude, međutim rijetki su oni koji se usude na takve drastične promjene u životu i rizik. Naravno, jugo-ljevičarskim šovinistima je u prvom planu njegov zavičaj jer su primitivni, pa čak koliko su neobrazovani vrijeđaju Grude, misle da je to nazadan kraj, a Grude spadaju među najbogatije općine u BiH. Tamo su jedne od najjačih kompanija u BiH poput grafotiska Grude ili Violete, ma dovoljno je googlati: "Teta Violeta čini čuda: kako su Grude postale obećana zemlja za Indijce i Japance". Dosta Imoćana pa i stranaca svoju sreću nalaze u Grudama dok su ovom čovjeku iz članka Grude očito bile skupe za život te se odlučio na promjene. Vidi se da je pametan i razborit čovjek koji olakšava samom sebi i svojoj obitelji taj neki put kroz život. Hercegovci su pametni ljudi, zato ih mnogi i mrze.