Dobar dan i dobro došli, srdačno nas je na hrvatskom jeziku dočekala simpatična 19-godišnja Fatemeh iz Afganistana na ulazu u tvrtku Quehenberger u gospodarskoj zoni Svete Nedelje, poduzeće koje upravlja golemim skladištima robe za jedan domaći trgovački lanac. Naime, tvrtka Quehenberger specifična je po tome što je prva u Hrvatskoj zaposlila desetak azilanata i tako im dala mogućnost za osamostaljenje i lakšu integraciju u hrvatsko društvo. Devet azilanta dobilo je posao skladištara, dok Fatemeh radi kao spremačica. Ddolaze iz različitih zemalja, Sirije, Afganistana, Eritreje, Nigerije, Somalije, Konga. Različitih su profila i zanimanja, od magistara farmacije do bubnjara i nekvalificiranih te su u ravnopravnom statusu s ostalim zaposlenicima. I dok je većina njih govorila pomalo sramežljivo ali i oprezno zbog svojih obitelji koje nisu na sigurnom, najhrabrija i najrazgovorljivija bila je mlada i vrckava Fatemeh iz Afganistana, koja je prošla pravi pakao, izgubila roditelje sa samo 12 godina i nastavila živjeti s bakom i djedom. Balkanskom rutom je prije godinu dana stigla u Hrvatsku gdje želi i ostati.
– Vidite, naučila sam hrvatski jezik i želim ostati ovdje živjeti. Jako sam sretna što sam sada našla i posao, kazala nam je Fatemeh ističući kako u svojoj zemlji jednostavno nije mogla živjeti.
Kuham hrvatsku hranu
– Napadi talibana postali su sve učestaliji, a ja kao žena nisam imala pravo na nikakav život. Žene u Afganistanu ne smiju u školu, na posao, same na ulicu… Odlučila sam uzeti život u svoje ruke i napustiti svoju zemlju – kazala je Fatemeh cijelo vrijeme pogledavajući u mobitel koji je držala u ruci.
– Čekam da mi se dečko javi. On je ostao u Grčkoj i nije imao sreću do sada stići do Hrvatske – uz smiješak je rekla Fatemeh pokazujući nam sliku svog dečka na mobitelu.
– Lijep je, zar ne? Nalik je na Brucea Leeja! Jako ga volim i jedva čekam da ga vidim. Nadam se da će nas sudbina koja nas je odvojila ponovno i spojiti – kazala je Fatemeh koja je uz afganistansku, pakistansku i iransku hranu počela kuhati i hrvatsku jer, kako kaže, želi iznenaditi dečka kada dođe. Fatemeh je dobila i stan na privremeno korištenje, kako to nalaže Zakon o azilu.
– Dobila sam stan i posao. Želim ostati u Hrvatskoj zauvijek. Hrvatska je lijepa zemlja, a ljudi su fantastični. Samo da mi se još ispuni želja da mi dođe dečko i to je to… ne želim ništa više. Skromna sam, zar ne? – zadovoljno i sretno kazala je Fatemeh.
36-godišnji Mohamed iz Somalije, koji je u Hrvatsku stigao prije gotovo pet godina, jako dobro govori hrvatski jezik i toliko se udomaćio među zaposlenicima da su mu nadjenuli nadimak Hrvoje.
– Jako sam sretan u Hrvatskoj i u njoj želim ostati živjeti. Sada imam siguran posao i okružen sam dobrim ljudima koji mi pomažu i izlaze u susret. Osjećam se kao jedan od njih jer tako se i ponašaju prema meni – kazao je Mohamed koji tu radi tek mjesec dana, a uklopio se kao da radi godinama.
– Volontirao sam za Crveni križ, a bio sam i prevoditelj s arapskog. U Hrvatskoj sam već pet godina, a azil sam dobio prije tri – rekao nam je Mohamed koji o Somaliji, kako kaže, više nema pojma osim što tu i tamo nešto čuje od roditelja. Na putu je od malih nogu, a najdulje se zadržao na Bliskom istoku, posebice u Saudijskoj Arabiji.
– U Hrvatskoj mi je sjajno. Ljudi su dobri. Zemlja je prekrasna. Imam puno prijatelja. Svi su me prihvatili. Jednostavno nemam nijedne riječi zamjerke niti mogu reći bilo što negativno. Želja mi je jednog dana baviti se poduzetništvom jer to mi je životni san.
Voditelj skladišta Ambient u Svetoj Nedelji Marjan Čolić stekao je izuzetno pozitivno iskustvo u svom u radu s azilantima.
– Nevjerojatno je koliko su vrijedni i kakav pozitivan stav o poslu i životu imaju. Istovremeno su i mene naučili kako koristiti ruke i noge u svakodnevnoj komunikaciji tako da ujedno imam i laganu tjelovježbu – uz smiješak govori Marjan dodajući kako svi imaju veliku želju naučiti pojedinosti, stalno su vedri i nasmijani te, koliko god pojedincima jezik predstavlja problem, toliko se još više trude naučiti procese.
– Kompletna ekipa odlično ih je prihvatila i preimenovala tako da imamo Štefa, Hrvoja i sl. jer njihova imena nitko od nas ne može izgovoriti, a kamoli zapamtiti. Naša su na sreću ipak puno jednostavnija ili si samo izaberem jedno od njihovih imena i tako ih zovem – kazao je Marjan napomenuvši kako je i sam dobio novo ime: boss Majan!
Teško im izgovoriti R
– Kako im je jako teško izgovoriti naše slovo R, najsmješniji je dio njihovo izgovaranje naših brojeva. Ti je tri i sl. Baš smo kao klinci u vrtiću ponekad, puno truda ulažemo u pravilan govor ili barem govor koji je donekle razumljiv – govori Marjan navodeći kako ih svakodnevno voditelji smjena upozoravaju na bus koji ih odvozi kući jer ne žele otići dok ne završe sav posao.
– Imali smo slučaj kada nisu htjeli napustiti radno mjesto dok nisu dovršili nalog i, naravno, prijevoz je otišao, tada su ostali kolege svojim vozilima odvezli kolege kućama – prepričao je Marjan ističući odličnu suradnju među svima.
Najvažnije nam je da živimo u miru, bez pucanja, granata i ubijanja
Dok smo razgovarali s voditeljem Marjanom, polako su dolazili ostali azilanti koji su radili drugu smjenu i u glas, kroz smijeh, pozdravljali svog šefa: “Bok, boss.”
– Malo je hladno danas, zar ne? Ja sam se smrznuo. U Somaliji nema takve zime, ali ja sam sretan što sam tu – govorio je, tresući se, 23-godišnji Ahmed iz Somalije koji je u Hrvatsku stigao balkanskom rutom prije godinu i pol.
– Jako sam zadovoljan poslom i, ono što je najvažnije, ne osjećaš nikakvu diskriminaciju ni rasizam. Svi ljudi s kojima radimo su izvanredni. Pomažu nam puno i ne osjećamo se kao stranci i azilanti – kazao je Ahmed ističući kako se u Hrvatskoj osjeća sigurnim i mirno spava, što mu je najvažnije u životu.
– Kod nas u Somaliji 25 godina traje rat. Zaspiš uz zvuk topova i uz njih se i budiš. Tamo nema života ni perspektive za budućnost, samo rat, razaranje i ubijanje. Ja sam se spasio jer sam došao u Hrvatsku i na tome zahvaljujem i Bogu i ljudima koji su me ovdje primili. Ovdje je mir i nema nikakvih problema. Na poslu je sve u najboljem redu. Pomažu nam i uče nas i ne rade nam nikakve probleme, dapače, ponašaju se prema nama kao da su nam obitelj – zadovoljno govori Ahmed.
– Hvala Bogu, počeo sam raditi i to mi je bio cilj u životu. Naći posao i organizirati si život. Bio sam ja već u Švedskoj, Danskoj i Njemačkoj, ali su me zbog otisaka prstiju koje sam dao u Hrvatskoj ovamo i vratili. Kada sam prvi put stigao u Hrvatsku, htio sam ostati, ali su mi dečki s kojima sam došao rekli da ni ovdje nema nikakve perspektive i budućnosti i, nažalost, uspjeli su me nagovoriti da idem dalje s njima. Zažalio sam što sam otišao, no sada sam se vratio ovamo, što mi je jako drago. Da sam odmah ostao, sada bih već imao potpuno izgrađen život. Imam djevojku i želim ostati tu i osnovati svoju obitelj – kazao je Ahmed.
S prijateljem Ahmedom slaže se i Ibrahim iz Eritreje koji je u Hrvatskoj godinu i tri mjeseca.
– Najvažnije nam je da živimo u miru, bez pucanja, granata i ubijanja. Svi teže nekakvoj velikoj zaradi i bogatstvu, ali za nas je pravo bogatstvo ovaj mir koji smo našli u Hrvatskoj. Krvav sam put prošao do Hrvatske i nije bilo jednostavno stići u Zagreb. Nemam namjeru otići iz Hrvatske kojoj sam zahvalan što me primila i dala mi utočište i priliku za novi miran život. Zaposlen sam u skladištu i jako sam zadovoljan poslom te se nadam da ću ga zadržati trajno kako bih mogao osnovati i uzdržavati svoju obitelj – kazao je Ibrahim dodajući kako je dolaskom u tvrtku Quehenberger stekao mnoštvo prijatelja.
26-godišnji Bongo, koji je došao iz Konga, posebno nas je veselo dočekao. Čim smo počeli razgovarati s njim, u našu čast otpjevao je jednu veoma dinamičnu i veselu pjesmu na svom materinskom afričkom jeziku. Bongo, inače glazbenik koji svira bubnjeve, već solidno vlada hrvatskim jezikom nakon više od godine učenja.
Upravo položio za viličara
– Hvala Bogu i Hrvatskoj za papire i utočište koje su mi dali. Ljudi su ovdje tako cool, opušteni i dragi te ne rade nikakve probleme. Sve ovo vrijeme boravka u Hrvatskoj nisam osjetio nikakav rasizam ili diskriminaciju. Štoviše, ljudi me zaustavljaju na ulici i razgovaraju sa mnom zanimajući se za moju zemlju, običaje i prilike koje vladaju u njoj – kaže Bongo, iznenađen koliko Hrvata zna francuski jezik.
– Moj engleski nije najbolji, ali perfektno govorim francuski. I sa svima se sporazumijevam na različite načine, na engleskom, malo hrvatskom, a jako puno njih govori i francuski – govori Bongo ističući kako je upravo položio za vozača viličara i zbog toga je jako sretan. Bongo je jedan od osnivača Društva Afrikanaca u Hrvatskoj u kojem je oformljena i grupa koja svira na raznim humanitarnim događanjima, u školama i drugim posebnim prilikama.
Imaju organiziran autobus
– Tvrtka Quehenberger Logistics d.o.o. bavi se međunarodnim otpremništvom, u gospodarskoj zoni u Sv. Nedelji, gdje imamo skladište u kojem pružamo logističke usluge za jedan trgovački lanac – kazala je voditeljica kadrovske službe u Quehenbergeru Marina Šporčić ističući da u skladištu radi više od 120 radnika od čega 10 radnika koji imaju status azilanata ili supsidijarnu zaštitu te su zaposleni na poslovima skladištara, a među njima je i žena koja radi na poslovima spremačice.
– Do suradnje i zapošljavanja azilanata došlo je sasvim spontano. Mi smo se kao poslodavac prezentirali na Sajmu poslova zajedno s još stotinjak tvrtki u studenom prošle godine gdje smo upoznali kolege iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu koju su na sajmu tražili zaposlenje za azilante, a ujedno se brinu za njihovu integraciju u naše društvo. To što su u statusu azila ili supsidijarne zaštite ne sprečava ih da zasnuju radni odnos u našoj zemlji, stoga su, nakon što su prikupili svu potrebnu radno-pravnu dokumentaciju koja je potrebna za zapošljavanje, dobili zaposlenje u našem poduzeću – kazala je Marina naglašujući kako su svi oni u ravnopravnom statusu s ostalim zaposlenicima.
– Bez ikakvih predrasuda dali smo jednaku šansu ljudima kojima je potreban posao kako bi mogli pristojno živjeti i integrirati se u naše društvo. Za njih smo organizirali i prijevoz, autobus koji ih vozi svaki dan na posao, iz Zagrebu u Sv. Nedelju i nazad. Zaposleni su nešto više od mjesec dana. Svakodnevno pratimo njihova postignuća. Imaju veliku volju za radom i svakim danom pokazuju da žele biti dio našeg tima, uče, vrijedni su i korektni. Ostali zaposlenici izvrsno su ih prihvatili, pomažu im kako bi što lakše i bolje svladali sve procese.