Aziz ef. Hasanović - novi muftija Islamske zajednice u Zagrebu

Nakon današnje inauguracije dr. Aziza ef. Hasanovića u zagrebačkoj džamiji, on i formalno postaje novim muftijom Islamske zajednice u Hrvatskoj. Slučajnost je htjela da njegova služba započinje novim trzavicama između islamskoga svijeta i Zapada zbog jednoga filma i karikatura onoga što je muslimanima najsvetije, no te trzavice, baš kao i sve one prethodne, nemaju gotovo nikakvoga utjecaja na islam i muslimane u Hrvatskoj. Štoviše, posljednjih se godina upravo hrvatski model suživota islama i demokratskog društva nudi kao jedan od idealnih provedivih modela suživota islama u zemljama u kojima postoji brojne nesnošljivosti, koje često završavaju brutalnim sukobima, krvavim prosvjedima ili čak terorističkim napadima. Sam dr. Hasanović jedan je od gorljivih zagovornika upravo takvoga islama, koji preuzima obveze zajednice u kojoj živi, a s druge strane, društvo i država mu jamče svu potrebnu slobodu i daju uvjete za život i napredak. Odnosno, kako kaže, citirajući papu Benedikta XVI. u njegovoj ovogodišnjoj poruci muslimanima cijeloga svijeta, da mlade naraštaje treba odgajati za mir u svijetu.

:: Kakva je situacija s islamom u Hrvatskoj u trenutku kada postajete muftijom?

Često ističemo da je status islama u Hrvatskoj izravno povezan s njegovim priznanjem 1916., da je 2002. potpisivanjem ugovora između Republike Hrvatske i Islamske zajednice u Hrvatskoj definiran status islama u Hrvatskoj, pa je na tome Islamska zajednica i koncipirala svoj rad. Mogu slobodno reći da islam u Hrvatskoj ima tretman jedne od službenih religija i prema tome ima ključnu poziciju unutar cijele regije, pa i Europe, jer je Hrvatska druga priznala islam u Europi, nakon Austrije 1912. I to uvijek ističemo kao našu prednost i prednost hrvatskoga društva, koje je otvoreno prema islamu gotovo već stotinu godina.

:: Znači li to da je hrvatski islam ili islam u Hrvatskoj...

... islam u Hrvatskoj!

:: U redu, da je islam u Hrvatskoj model za druge zemlje koje se muče s islamom i ne znaju što napraviti?

To je sigurno tako i u svim našim javnim nastupima i na svim konferencijama ističemo da se po modelu rješenja islamskog pitanja u Hrvatskoj mogu rješavati muslimanska pitanja u Europi i svim zemljama gdje su muslimani u manjini. Ali, taj model može se primjenjivati i kao model rješavanja pitanja kršćanskih manjina u islamskim zemljama!

:: Koji je to model?

To je model u kojemu je potpisan jasan ugovor i definirana su sva prava i vjerske zajednice i države. Ugovor se oslanja i na Ustav, kojim se jamče sva prava i slobode vjerskim zajednicama, u ovom slučaju i Islamskoj zajednici. Svaka vjerska zajednica u Hrvatskoj potpisala je ugovor o specifičnim odnosima jer se nešto drugačije tretira u židovstvu, drugačije u islamu ili protestantizmu, tj. nekoj drugoj vjerskoj denominaciji. No, taj model jamči Islamskoj zajednici u Hrvatskoj da ima pravo na svoju punu autonomiju (ne može se, npr., miješati država u unutarnju strukturu zajednice), da ima pravo osnivanja svojih dječjih vrtića, škola, učilišta, da ima pravo na svoje tiskane i elektroničke medije, da ima pravo organizirati vjeronauk u predškolskim ustanovama, javnim osnovnim i srednjim školama, da ima pravo zasnivati brakove u RH s građanskim učinkom, da ima pravo na povrat oduzete imovine...

:: I na financiranje iz državnog proračuna.

Upravo tako, pravo na financiranje po načelu registriranih džemata. Imamo registrirana 23 džemata, koji dobivaju naknadu iz proračuna za uzdržavanje imama. To je isključivo za uzdržavanje imama i nikakvih drugih sredstava mi niti potražujemo niti smo potraživali premda ugovor omogućava da se financiraju određeni programi i projekti koji su od općeg interesa.

:: Konzumirate, dakle, ista prava kao i većinska Katolička crkva?
Po istome modelu je rađen ugovor! Nisam još spomenuo pravo na gradnju vjerskih objekata, pravo na vjerski pokop muslimana, pravo na prehranu, blagdane, pravo na dušobrižništvo u vojsci i policiji, zatvorima... Mi smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj imamo molitvu u zatvoru, u Lepoglavi. U Ministarstvu pravosuđa to ocjenjuju kao vrlo učinkovit model u resocijalizaciji zatvorenika. To je naš doprinos cijelome društvu. Kroz dušobrižništvo u vojsci razvile su se druge aktivnosti, kao što je rad s mirovnim misijama i generacijama koje prolaze obuku.

:: Vi ste osobno obučavali hrvatske vojnike za misije u Afganistan?

Punih sam sedam godina radio na toj edukaciji držeći to svojom obvezom. Povratne informacije koje sam pak dobivao od vojnika koji su se vraćali iz Afganistana ohrabrivale su me i tjerale da budem izravno uključen i pomognem kako bi mogli uspješno obaviti posao koji im je povjeren kao mirotvorcima, a ne kao agresorima.

:: Nedavno sam čitao koliko je Amerikanaca poginulo zbog kulturoloških nerazumijevanja u tim misijama. Primjerice, kad nekog Afganistanca upitaš kako mu je žena, to je dovoljan razlog da se izgubi glava.

Dosad nije bilo poginulih i naš je cilj da to tako ostane, a postoji mogućnost da i sam odem u Afganistan do kraja ove godine.

:: U Europi se govori kako muslimani ne žele prihvatiti norme zajednice i društva u kojemu žive?

Politika naše Islamske zajednice potpuna je pozitivna integracija muslimana u hrvatskoj društvo. A ne asimilacija, kako često čujemo u nekim europskim zemljama! U tome smislu spremnost Islamske zajednice i njezina otvorenost prema društvu neupitna je, ali također i spremnost hrvatskoga društva da pruži muslimanima sve ono što oni zahtijevaju. Mi smo naprosto iznašli modele kojima se rješavaju ta pitanja.

:: Koja konkretno?

Evo, spomenuli smo dušobrižništvo u zatvorima. Tu je i pitanje vjeronauka u školama, dušobrižništva u policiji...

:: Imate vjeronauk u školama.

Imamo vjeronauk u svim školama u kojima ima sedmero djece islamske vjere.

:: Koliko je takvih škola?

U Hrvatskoj su 182 takve škole, odnosno 4500 djece ima školski vjeronauk. To je za nas velik posao, ali s druge strane mi smo na taj način postali dio državnog aparata kroz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Mi sa svojih 48 vjeroučitelja uspijevamo pokriti te škole i pribivati i sudjelovati na javnoj pozornici jer škole su dio javnosti.

:: Kako onda gledate na kritike da (osobito katoličkom) vjeronauku nije mjesto u školi?

Kad je posrijedi vjeronauk u školi, mi mislimo isto što i Katolička crkva. Vjera više nije privatna stvar da treba biti samo o okvirima kućnih zidova, nego treba biti nazočna i u javnom životu. I mi smo zagovarači da vjeronauk ima svoje mjesto u školi. Na žalost, škole su postale samo obrazovne ustanove, a mi želimo da one budu i odgojne. Vjeronauk je taj koji daje odgoj. Mi danas imamo mnogo znanosti, a malo odgoja. Zato i jesmo u moralnom rasulu, ne samo naše društvo nego društvo u cjelini. Naprosto zato što se govori o moralu bez Boga. A nema morala bez Boga! Možda će mi to zamjeriti oni koji to tako ne artikuliraju, ali mi učimo o moralu na načelima božanske poruke. To isto propovijeda i kršćanstvo i judaizam.

Sve vjerske zajednice imaju svoj mektebski ili župni vjeronauku, gdje se uči molitvi i prakticiranju vjere, dok je ohrabrenje za dijete da u školi, u kojoj je svaki dan, sazna nešto o Bogu. Bog ne smije djetetu biti strani pojam ili priča isključivo u kućnom ambijentu. Ako se to svede samo na obitelj, onda se vraćamo ondje gdje smo bili 50 godina u komunizmu, odakle smo, hvala Bogu, izašli.

:: Smije li država, koja je sekularna, legalizirati istospolne zajednice?

Sekularna država može raditi što god hoće jer se ona ne poziva na Božja načela. Država sebi uzima to pravo, ali nama Bog ne dopušta takav nastup, tj. da uopće ulazimo u iznalaženje modela da se legalizira ono što je Bog zabranio. Vjernik ne može prihvatiti razumnim, ispravnim niti opravdanim ono što je Bog zabranio.

:: Ali ima slučajeva gdje vam država ulazi u vaše područje i, npr., kao u Njemačkoj, sud kaže da je obrezivanje djece sakaćenje njihova tijela.

Mi smo se oko toga slučaja očitovali zajedno sa Židovima i rekli smo da je to narušavanje temeljnih vjerskih načela i prava. Hvala Bogu, kod nas toga nema. Prije nekoliko dana bili su zajednički prosvjedi Židova i muslimana i mi im se priključujemo jer je to atak na nešto što je još od Ibrahima a.s. (Abrahama).

:: Koja je namjera sekularnog društva kad na taj način atakira na vjerske zajednice?

Oni bi trebali znati kakva je njihova namjera, a mi možemo govoriti samo o posljedicama. Kažu da se štiti tjelesni integritet djeteta, ne poštujući komponentu obrezivanja koja je potječe još od vremena Abrahama i koju prakticiraju i Židovi i muslimani te koju prakticira medicina, koja preporučuje obrezivanje muške djece kao jednu od metoda liječenja određenih bolesti. Prema tome, mi držimo da je sve što dolazi od Boga dobro za čovjeka, to živimo i u tome će se kontekstu tražiti suglasnost medicine, vjere itd. U povijesti Islamske zajednice u Hrvatskoj nije zabilježen ni jedan eksces glede toga i ne trebamo se zamarati time. Sve je urađeno na najboljoj mogućoj razini i najprofesionalniji način, čak većina naših ambulanti to tretira kao operativni zahvat. Ako, npr., netko želi da se to učini radi vjere, traži se potvrda Islamske zajednice i to se uradi na najprofesionalniji način, bez ikakvih posljedica.

:: Gura li moderno društvo religiju i vjerske zajednice na marginu kao nenapredne tražeći u svemu odgovor u znanosti?

Vjerske se zajednice moraju uzdignuti iznad tih svakodnevnih pojava, koje su čak ponekad i politizirane, i biti dosljedne u svojoj misiji te radeći na programima koji su utemeljeni na izvorima vjere, ne osvrćući se toliko na one koji vjeru ne razumiju. Ne može kreirati vjeru onaj tko je ne razumije! Ako mi dopustimo da bilo koje sekularno društvo kreira dinamiku vjere, onda nismo pravi lideri u vjeri i pravi duhovni pastiri.

:: Ali sekularno društvo kaže da ne dopušta vjerskim pastirima da društvo kreiraju po svojoj mjeri?

Može se i tako to promatrati, no ima univerzalnih vrijednosti koje su apsolutno zajedničke. Uostalom, pitanje je što je to društvo? Pa i mi smo dio društva! Statistika s posljednje popisa stanovništva kaže da se 95 posto građana izjasnilo vjerujućim, što znači da pripada nekoj vjerskoj zajednici i ima nekog svoga duhovnog vođu. Za nas vjerske poglavare to je obveza. Mi nemamo zakonskih mehanizama ili mehanizama prisile, ali imamo mehanizam riječi, imamo najjači mehanizam koji se zove moral, savjest naših vjernika i pozivamo naše vjernike na njihovu vjersku savjest. Pitanja eutanazije, abortusa, istospolnih brakova, doniranja organa, izvantjelesne oplodnje i mnoga druga nisu samo pitanja o kojima politika treba dati svoj sud. Ili da o njima sudi samo pravo. To su pitanja u kojima moral i etika prvo moraju reći svoje (a to je vjera), pa se tek onda treba krojiti politička formula, a pravnici pak pravo. Kod nas je obratno: politika kaže da treba ovo i ovo, pravnici slože zakon i gdje su tu vjera i moral?! Nakon toga se pobune vjerske zajednice, organiziraju se okrugli stolovi i dogodi se na kraju da nisu zadovoljni ni oni koji su to politički definirali, ni pravnici jer imaju mnogo pravnih praznina, a ni vjernici jer im se nameće nešto što nije u skladu s njihovim svjetonazorom.

Zato bi sinkronizacija između čimbenika vjerskih, političkih i pravnih u donošenju zakona bila vrlo važna i značajna. I ona je jedno vrijeme u Hrvatskoj doista funkcionirala. Nijedan zakon nije odrađen i pušten u proceduru da se o njemu nisu očitovale vjerske zajednice. Zašto? Pa ako ste priznali vjerske zajednice i dali im puni legalitet i legitimitet, čak i materijalnu potporu za njihov rad, zašto ih onda izolirati u njihovim stavovima.

:: Koje je to vrijeme: Tuđmanovo, Račanovo, Sanaderovo?

Račanovo. Sjećam se dobro prvog sastanka dok je Komisiju za odnose s vjerskim zajednicama vodio dr. Goran Granić, potpredsjednik ondašnje vlade, koji je rekao kako želi da ta komisija bude funkcionalna i učinkovita. Da ne želi da se ijedan zakon donese a da vjerske zajednice o njemu ne daju prije toga svoj sud. Nije to značilo da će to biti prihvaćeno u Saboru, ali je želja Vlade bila da vjerske zajednice budu sa svime upoznate. Volio bih da takav model funkcionira i danas jer je to primjer kako su se poštovale vjerske zajednice i kako su one mogle izravno doprinositi boljitku ovoga društva. Nismo ni neki strani čimbenik, nego smo građani ove zemlje, plaćamo uredno poreze, živimo kao i svi ostali. Što to znači da, ako sam vjernik, moram biti drukčije tretiran! Onda to nije ravnopravnost, a postiglo se upravo to da su Hrvatskoj vjerske zajednice ravnopravne (nekoliko ih je tužilo državu), kroz ugovore i modele participiranja u javnom životu. I to treba nastaviti i njegovati.