Bernard Bajdo Vukas posljednju je utakmicu za Hajduk odigrao 2. prosinca 1962. godine, baš protiv Dinama u Splitu. Bilo je šokantnih 4:1 za Zagrepčane, pogodak za bijele postigao je Vukas, a utakmicu su obilježili brojni grubi startovi, pa i prljavštine, da bi sve bilo okončano suzama. Bajdinim suzama.
– Najprije moram reći da je Bajdo Vukas bio najbolji hrvatski nogometaš svih vremena – otkriva bivši predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković za Max!
– Igračina i ličnost, bila je povlastica poznavati toga čovjeka i biti njegov prijatelj. Mogu se pohvaliti da smo dosta vremena provodili skupa, Dražan Jerković, Čarli Braun, Bajdo i ja, a gdje god da smo se pojavili, Vukas je plijenio pozornost svih. Bio je istinska sportska veličina, ne samo u bivšoj državi.
Sjećate li se famoznoga derbija iz prosinca 1962. godine?
– Sjećam ga se vrlo dobro. Osobito jednoga strašnoga gafa moga suigrača Čarlija Brauna prema Bajdi. Čarli ga je u dvoboju pokosio, Bajdo je ležao na travnjaku, a Braun mu je pružio ruku da mu pomogne ustati. Kada se Bajdo počeo pridizati, Čarli mu je nesportski pustio ruku i Vukas je pao na rit, na užas vatrene splitske publike, koja se žestoko obrušila na Brauna. I Bajdo je skočio kao oparen, u njemu se probudio strašan revolt i do kraja utakmice ganjao je Čarlija po terenu. No, ne da ga udari, nego mu se želio osvetiti na sportski način, napraviti od njega majmuna na igralištu – sa smiješkom se prisjeća Vlatko Marković i dodaje:
– Čarli se brzo pokajao zbog svoga poteza, bio je tužan što je na takav način obilježio Bajdin oproštaj. Ali, s Bajdom se našao u Zagrebu, sve su brzo izgladili.
Izbjegao transfer u Partizan
Mnogi će se sjetiti kako je Bajdo Vukas jecao nakon te utakmice, duboko razočaran zbog neslavnoga oproštaja od splitske publike koju je obožavao. Njegov sin Zdeslav kaže kako tata tri dana poslije te utakmice nije izlazio iz kuće od silnoga razočaranja. No, neki podsjećaju i kako je i Čarli Braun bio ganut Bajdinim suzama, pa je i on zaplakao. Njih dvojica od tada su se zbližili i postali najbolji prijatelji.
Bernard Vukas umro je 4. travnja 1983. godine, a Mirko Braun 22. ožujka 2004. godine.
Bajdo je u Hajduk došao 1947. godine, nakon što je uspješno eskivirao transfer u beogradski Partizan. Bio je iznimno nadareni igrač zagrebačke Concordije i već su ga vidjeli kao Bobekovoga suigrača u crno-bijelome dresu.
– Tatu su poslali u Srbiju, u neku tenkovsku jedinicu, u kojoj je proveo 2-3 mjeseca, kako bi ga mogli priključiti Partizanu. Međutim, on nije htio ostati, vratio se u Zagreb, a 1947. godine, nakon gostovanja Zagreba u Splitu, ostavili su ga dolje – rekao je sin proslavljenoga Bajde dr. Zdeslav Vukas, rođen u Splitu 1955. godine. Je li Bajdo žalio što nije nikada zaigrao za Dinamo?
– Dinamo je tada bio opustošen, najbolji igrači su se razišli, nikoga više nije bilo, nije ga imao tko ni pozvati. A iako je bio pravi purger, rođen na Trešnjevci, tata se u Splitu fenomenalno prilagodio. Postao je pravi Dalmatinac, osim što nije jeo blitvu i nije baš volio ribu. Dida mu je za Božić slao purice iz Zagreba. U Splitu ga je osvojilo ozračje oko Hajduka, kako su svi bili ludi za nogometom. Nema te ljubavi, zanosa svih, cijele regije i grada, kao za Hajdukom – dodaje Zdeslav Vukas.
Bajdo je obožavao i svoj Zagreb. Kad god je bio u prilici, dolazio je u omiljeni kafić Čarli i družio se s generacijama Dinamovih nogometaša. Dr. Vukas prisjeća se kako su se često među njima vodile žestoke polemike, a tata Bernard uvijek je u njima bio neutralan.
– U Splitu je zagovarao Zagreb, a ovdje je zagovarao i branio Split. On je bio most između sjevera i juga Hrvatske.
Koji današnji nogometaš ima najviše sličnosti s Bernardom Vukasom?
– Znam da je Amigo Magdić uspoređivao Messija s mojim starim, ali on nije bio takav golgeter kao Argentinac. Bio je dribler, driblanje mu je bilo u krvi još otkad je bio dječak. Znao mi je reći da se, kad je postao igrač, morao odvikavati od driblanja, da to ne vodi ničemu. Ali, pričali su mi kako se u derbiju, kada je Hajduk slavio 6:0 u Zagrebu, driblajući u blatu iživljavao na Dinamovome igraču Juriću. Njegovi slalomi podsjećali su na današnje Hirscherove, onaj skok, energično podizanje, vibriranje, amortiziranje i spuštanje – zaključio je Zdeslav Vukas.
Zabio manje od Eduarda
Bernard Vukas u karijeri je odigrao 26 derbija u jugoslavenskom prvenstvu i u njima postigao samo pet pogodaka, manje od, primjerice, Eduarda da Silve (7). U tim derbijima Bajdo je s Hajdukom imao 13 pobjeda, četiri remija i devet poraza. Prvi derbi odigrao je 14. rujna 1947. u Zagrebu (Dinamo – Hajduk 2:1), a najveću, povijesnu pobjedu ostvario je u Maksimiru 3. travnja 1955. godine (Dinamo – Hajduk 0:6, po dva pogotka Vukasa, Vidoševića i Repca).
Za jugoslavensku reprezentaciju odigrao je 59 utakmica i postigao 22 pogotka.
Nakon završetka igračke karijere Bajdo se, iako je upisao višu trenersku školu, nije bavio trenerskim poslom. Njegov sin reći će da je “tata bio preveliki nogometaš da bi bio veliki trener”. Bajdo je kratko vrijeme tehniko Hajduka, kasnije i Zagreba, u doba Vlatka Markovića, no shvatio je da to nije za njega. Otvorio je nakon toga trgovinu tekstilom u Frankopanskoj ulici u Zagrebu i bavio se time do kraja života.
Vukasova udovica Stjepanka živi u Zagrebu, u Savskoj ulici. Ima 83 godine...