Bajić nije Indiana Jones

Naravno da je ministar Vukelić trebao otići. Trebao je dati ostavku jer je zakazao kao predsjednik Nadzornog odbora Brodosplita, koji nije imao uvida u stvarnu situaciju u poduzeću u koje ga je njegov poslodavac, Vlada, postavio kao nadglednika poslovnih rezultata. Ako već nije sam shvatio da treba otići, mogla ga je Vlada smijeniti. Čak i bez objašnjenja, kao što je to svojedobno učinila s Vesnom Škare-Ožbolt.  Ali naravno da se odmah znalo i da Vukelić neće otići. Kamo bi otišao čovjek koji je svojim "neznanjem" ili talentnom da bude obmanut omogućio da šest milijuna dolara završi na nekim novim tajnim računima? I baš zato što se sve znalo, nije trebalo raditi cirkus u Saboru. Jer nikoga doista ne zanima glasovanje u kojem je unaprijed jasno da će HDZ biti protiv, a budući koalicijski partneri će se suzdržati kako bi se smjerno preporučili za poslijeizbornu suradnju.

Nije Vukelić preživio zato što je nevin, kako tvrdi. Već zato što HDZ-u uopće nije važno koliko je Vukelić odgovoran. Kao što im to nije bilo važno ni kada je o njihovim ljudima bila riječ u bilo kojoj aferi. I oni koji su morali otići nisu otišli zato što su bili krivi, jer to nikoga nije isključilo, nego zato što je pritisak izvana bio prejak. Tako je i pravu istinu o Brodosplitu "zavrtjela" austrijska policija iz svojih razloga, a ne briga vlasti za nestali novac. Ostatak će istine, čini se, nestati u uhodanom scenariju po kojem se na aferu odgovara "aferama", a skandale bitne za sve građane prikriva se kojekavim žutim pričicama, kojima se možda vesele samo pakosni susjedi prozvanih.

Dok je bila aktualna afera Verona, javnost se zabavljala prodajom kuće Željke Antunović. Ona je nudila javnosti papire za svoje transakcije, a spin doktor Maček nudio je svakom zainteresiranom pojedincu da skokne do njega i pogleda račun s tajne večere. Privatni računi koje napravi premijer valjda se ne smiju davati u javnost, za razliku od računa od privatne prodaje kuće.

Kada je izbila afera satovi, javnost je iščitavala gdje je i je li diplomirala Đurđa Adlešić, a farsa je nastavljena plastičnim operacijama Vesne Škare-Ožbolt, koje su možda bile, a možda nisu, ali ih zasigurno nema u vrijednosti od 1,5 milijun kuna.

Čim je Povjerenstvo za sukob interesa zarežalo, stigla je farsična dopuna imovinskih kartica, na koju su, da zamagle činjenicu kako premijer nije odgovorio koliko satova ima, kada ih je kupio i od kojeg novca, bili prisiljeni zamalo svi viđeniji hadezeovci, a u javnost je puštena "moralka" da bi sada svi političari trebali napraviti isto što i premijer.

Koga je onda moglo iznenaditi to što je istog dana gurnuta priča o kaznenim prijavama u slučaju Brodosplit i prijava za famozne Zagorčeve dragulje. Sračunato je bilo da će već dobrano pljesnivi slučaj Drage Mačeka, o kojem govori još samo Marin Jurjević, a koji, na žalost HDZ-a, ipak uključuje i jednog njihova, biti posve nezanimljiv kada se usporedi s Bajićevom potjerom koja bi trebala biti poput onih Indiane Jonesa. Priča o generalu, draguljima, biznisu i više nego zanimljivu tajmingu objave da je protiv njega podignuta kaznena prijava  kako se ni slučajno ne bi vratio u zemlju  pali maštu medija znatno više od nesretnih radnika Brodosplita, koji zadovoljštinu nisu mogli dobiti ni pišljivom ostavkom jednog ministra.

No ne treba se previše veseliti. U Hrvatskoj čelni ljudi svih institucija, od ministara do državnog odvjetnika, znaju da svoj položaj ne zahvaljuju vlastitim sposobnostima, već samo i jedino politici koja vlada. Treba samo skočiti kad politika kaže i mahati repom kada ih ne treba. Ako se budu držali nje, mogu mirno spavati. A dok oni spavaju, mirni su i Maček, Zagorec, Vukelić, Sanader...