U konkretnom slučaju riječ je o izrazito tegobnoj situaciji, kako za tužitelje tako i za tuženika, a ponajviše za maloljetnu M. Ž.
Naime, maloljetna M. prerano je ostala bez majke, a tužitelji bez kćeri, međutim, treba imati u vidu da maloljetna M. ima oca koji je spreman skrbiti za nju. Neovisno o ishodu ovog postupka, potrebno je iznaći rješenje kako bi se maloljetna M. Ž. preselila kod oca koji je njezin jedini zakonski skrbnik, sa što manje štetnih posljedica po nju...”, navela je sutkinja Općinskog suda u Rijeci Mirela Popović Brlečić u nepravomoćnoj presudi iz siječnja ove godine.
Dvije i pol godine drame
Bio je to postupak u kojem su baka i djed četiriipolgodišnje djevojčice, koja s njima živi u Rijeci od rođenja, tražili njezina oca Marka Živkovića iz Smiljana kod Gospića da im plati za uzdržavanje malene. Unuka s njima stanuje “bez pravne osnove”, kako to potvrđuje Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, što, među ostalim, znači da ju ne mogu upisati ni u vrtić. Tata Marko želio bi i htio da je M. s njim, ali to mu već dvije i pol godine, koliko je prošlo otkako je njegova bivša supruga umrla, ne uspijeva jer ju baka i djed ne žele dati. Pitanje je hoće li mu uopće i uspjeti jer vrijeme prolazi, dijete odrasta i. što je starija, teže će i ostvariti kontakt sa svojim jedinim roditeljem. U Centru za socijalnu skrb u Rijeci kažu nam kako bi dijete trebalo biti s ocem, no u ovom su slučaju baka i djed očito odlučili iskoristiti pravni vakuum i slučaj djevojčice M. sve ih više podsjeća na slučaj dječaka Cesarea kojeg je sud “dodijelio” ocu i zbog kojeg se Split digao na noge, kako bi spriječio njegovu ovrhu i predaju u ruke čovjeku koji je za njega gotovo potpuni stranac.
– Sada je ovo igra vremena, a baka i djed djevojčice M. očito imaju dobre savjetnike – komentiraju u Centru.
S druge strane, Marko Živković svjestan je da mu se vrlo lako može dogoditi da postane stranac svojoj kćeri. Ali ne zna više što da učini i kako da dokaže da hoće svoje dijete i da je sposoban skrbiti o njoj. Marku su 32 godine i zaposlen je kao vatrogasac u Hrvatskim autocestama, s plaćom od oko 8000 kuna. Radi u smjenama. Živi s roditeljima, Marinom i Marjanom, u prostranoj i urednoj obiteljskoj katnici u Smiljanu nadomak Gospića. Marko ima i farmu krava. Ne pije. Kaže da nikada nije ni prijavljivan ni kažnjavan i da “policija za njega ni ne zna”. S majkom svoje kćeri u braku je bio tek četiri mjeseca. Nije išlo i Marko je htio da se odmah i razvedu. Ali ispostavilo se da je njegova supruga trudna i stoga “brzi razvod” nije bio moguć. Naime, zakon propisuje da “muž nema pravo na tužbu radi razvoda braka za vrijeme trudnoće žene, te dok dijete ne navrši godinu dana života”. Djevojčica se rodila u ljeto 2013., Marko je tražio DNK analizu da se utvrdi je li njegova. Nalaz je bio pozitivan i Marko je prvi put vidio kćer kada je imala godinu i četiri mjeseca. Brak između njezine majke i Marka razveden je 2015. Djevojčica je povjerena na odgoj i skrb majci, ocu je ostalo pravo viđati je i obveza plaćanja 1500 kuna za njezino uzdržavanje. U presudi o razvodu braka Markova bivša supruga navela je da je i do tada plaćao uzdržavanje od tisuću kuna. U kasnu jesen iste godine majka djevojčice preminula je od teške bolesti. M. je ostala s bakom i djedom u Rijeci, gdje je s majkom i živjela. I tu počinje Markova bitka za dijete.
– U Centru za socijalnu skrb su mi kazali da će do Božića kći biti sa mnom. Kupio sam krevet, bočice, autosjedalicu... sve što sam mislio da treba. Al’ otad su prošla već tri Božića, a moja M. još uvijek nije kod kuće. Nije ovdje nikada ni prespavala – izgovara, pokazujući nam odjeću koju je M. sada već prerasla i igračke koje je kupio za kćer.
Govori nam da je putovao iz Like u Rijeku na susrete s djevojčicom. Krenulo bi dobro, između dva susreta nastojao je vezu održavati telefonom, ali bi za nekoliko dana nastao problem jer “M. nije htjela razgovarati s njim”. Zbog posla i udaljenosti od dvjestotinjak kilometara s kćeri nije mogao biti svaki dan pa je dolazio kad je mogao. Igrali bi se tada u prostorijama centra, parku...
– Jako voli životinje – govori otac pokazujući nam fotografije svoje lijepe djevojčice snimljene tijekom tih druženja.
Prije godinu dana činilo mu se da će sve biti u redu, s bivšom punicom u Centru za socijalnu skrb bio je dogovorio da će mu lanjske veljače predati kćer.
No nije jer je “dijete doživjelo potpuni šok i potom se dulje vrijeme zatvaralo u sobu čim bi čulo zvono na vratima, jer se bojalo da će otac doći i uzeti ju”. Pokušao je Marko Živković sudskim putem doći do kćeri, čak je i tražio ovrhu djeteta, a protiv bake i djeda malene M. bio je podnio i kaznenu prijavu. Ročišta su se održavala, sudovi proglašavali nenadležnima, tužiteljstvo je smatralo da osnove za prijavu nema... Marko Živković sve to vrijeme strpljivo je čekao. Savjete da otme svoju curicu i dovede ju kući ne želi poslušati jer smatra da bi takav očajnički potez ostavio neizbrisiv trag na njegovoj kćeri. A to joj ne želi priuštiti, strahujući da mu takvu traumu ne bi oprostila.
Vadeći iz fascikla opsežnu dokumentaciju u kojoj su presude, dopisi Centru za socijalnu skrb, žalbe njegove odvjetnice... pita:
– Pa zar bi otac koji ne želi svoje dijete imao ovoliko papira, išao po sudovima..? Ja sam slušao sve naputke koje su mi davali u Centru, podnosio tužbe. Ali ništa se nije promijenilo, a Centar sve ovo vrijeme ustvari i nije zauzeo jasan stav što je najbolje za M., s kim da bude. Treba to presjeći, nema to nikakvog smisla. Možda bi bilo bolje da sam borbeniji, ne znam... Znam samo da od svoje kćeri neću odustati– kaže.
– Ne znam koliko smo dopisa već poslali na sve moguće adrese: i Ministarstvu, i Centru i pravobraniteljici za djecu i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova... Odvjetnica sudovima šalje požurnice... I još uvijek ništa. A baka mojoj nećakinji kaže da će ići k ocu kad bude velika – kaže Markova sestra Ivana, inače po struci pravnica.
– Brat ju je 2016. godine po nalogu suda upisao u vrtić jer baka i djed to ne mogu. A kad sam s njim došla da M. posjetimo u vrtiću, tete su pitale Marka tko je on. Strašno. Jesenas ju nije upisao jer se nada da će uskoro doći kući – dodaje.
– Sin mora platiti za uzdržavanje moje unuke oko 34 tisuće kuna njezinima drugima baki i djedu. Sud smatra da nije sudjelovao u njezinu uzdržavanju, a za odjeću i potrepštine koje joj je prilikom susreta donosio kažu da su pokloni i da nemaju veze s uzdržavanjem. Marko se žalio jer ne želi da je uzdržavaju baka i djed, već on, ali naravno da im je spreman platiti sve, samo da prestanu gospodariti njegovim djetetom – govori Marina Živković.
Otkako je prije godinu oboljela od karcinoma, baka Marina svoju jedinu unuku uopće nije vidjela.
Otac jedini skrbnik
Marko Živković kćer nije vidio posljednja tri mjeseca, niti je zvao njezinu baku. Prije deset dana u Centru za socijalnu skrb dao je izjavu u kojoj je naveo da više ne zove jer to šteti djetetu:
– Koliko god je meni sve ovo teško, siguran sam da je teško i mojoj kćeri. Kazala je čak da neće doći k meni u Liku jer ću ju ja uzeti. Umjesto da potiču susrete, njezini baka i djed ih onemogućavaju. Nekoliko sela dalje oni imaju vikendicu. Obećavali su da će M. dovesti kod mene kad budu tu, a da su bili, ja bih doznao od ljudi tek nakon što odu. Nikada ju nisu doveli – izgovara.
Ravnatelj riječkog Centra za socijalnu skrb Karlo Balenović potvrđuje nam da je resorno Ministarstvo, kojem je Marko Živković uputio predstavku, zatražilo da ih izvijeste o “poduzetim mjerama i radnjama” u slučaju djevojčice M. pa sada pripremaju izvješće. Marko Živković prije neki dan u Centru je predložio da ponovno organizira susrete njega i kćeri i da mu pomognu da M. odvede u Smiljan.
– Kad dođe k meni, ja joj neću braniti susrete s bakom i djedom. Osim ako vidim da pokušavaju utjecati na nju – kaže Marko Živković, otac koji bi htio živjeti sa svojom kćeri i skrbiti za nju, ali ne može jer nitko još nije iznašao rješenje “kako bi se maloljetna M. Ž. preselila kod oca koji je njezin jedini zakonski skrbnik”.
Ako je otac normalan nema razmišljanja. To je njegovo dijete!!