Ljudi me često na ulici prepoznaju i iz šale pozdrave s “I to je to”, a taj izraz i najbolje opisuje moj pristup kuhanju. Dakle, čak i jela naizgled komplicirana za pripremu nastojim učiniti jednostavnima i razumljivima. Baš kao u životu, i u kuhanju su često najbolje jednostavne stvari – priča simpatični kuhar Almo Čatlak, kojeg nakon osam i pol godina i 1950 recepata koje nas je naučio u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”, trenutačno gledamo svaki dan na HTV-u 2 u 18 sati u “Kuhajmo zajedno”.
– Tu legendarnu uzrečicu skovala je situacija. Kada sam prvi put stao pred kamere, završio sam recept, nisam znao što bih rekao i ispalio sam “I to je to!” i evo već devet godina nikome ne smeta. Zgodno je bilo i kada je Goran Milić u jednoj reportaži iz austrijskog restorana na kraju rekao: “Kao što bi Almo rekao: ‘I to je to!’” – smije se Čatlak. Majstoru kuharu kulinarstvo je strast. Uživa u nabavci namirnica i svaki recept smišlja sam. Svi su arhivirani, kako na videu, tako i u tekstu, i popraćeni fotografijama. Ima materijala za barem tri kuharice. Gotovo da nema tehnike kuhanja koju nije isprobao, ali istražuje dalje. A sve je počelo davno. Dok je bio sasvim mali. Gledao je tada, kaže i pionira formata i svojeg prethodnika – Stevu Karapandžu.
Gospodin “I to je to!”
– Doduše, tada sam na programu očekivao crtić, a vidio njega. Bio sam ljutit – šali se i nastavlja:
– Ali obilježio mi je život, kao i svima, sa svojom žlicom Vegete. Stevo je bio majstor zanata i već je tada to radio perfektno. Ali za moje kulinarstvo '‘krivo'’ je odrastanje u ugostiteljstvu i baka. Naime, moja baka Marija bila je prva kuharica u ujakovu restoranu u Frankfurtu. Dok su oni radili, ujak me tjerao iz restorana u stan, a mene je bilo strah gore biti sam pa bi me baka kriomice puštala u kuhinju i doslovno bi me sakrila pod pult među lonce pa sam tamo lješkario. Bilo je zgodno. Evo, sa suprugom Sanjom sam prije par tjedana baš bio u Frankfurtu i pokazao joj taj restoran. I 42 godine poslije postoji, ali sada je tajlandski.
Onoga što je prvo skuhao teško se prisjeća, ali promišljanjem dolazi do dobi kada je išao u osmi razred. Tada je skupinu rekreativnih tenisača razveselio delicijama hesenskog kraja.
– Moji su ondje imali restoran u jednom teniskom centru. Jedne večeri kuhar je već otišao kući, a grupa ljudi koja je došla na tenis poslije sporta htjela je popiti koje pivo i nešto pojesti. Na brzinu sam im napravio kaesebrot (kruh sa sirom) i sa strane tzv. handkäs mit musik, što je okrugli sir koji se servira s kimom i malo octa. Drugo nisam znao. I rekli su ‘'izvrsno, bravo'’ – priča Almo.
Širenje obiteljskog biznisa
Danas je ljubitelj tajlandske, indijske pa i arapske kuhinje, ali najveći izazov mu je mediteranska. Uživa dodati svoju notu tradicionalnim bazama, a posebice kada su namirnice iz obiteljskog plastenika skrivenog iza kuće. U svojem domu, u svojoj kuhinji snima i emisije, a iz obitelji je potekao još jedan biznis.
– Počeli smo proizvoditi pothlađena gotova jela bez konzervansa. Na početku smo, a obitelj je pomalo u tome, posebice kći Nina koja studira menadžment i komunikologiju – otkriva. Kada kuha, kaže, uživa u tome što razumije kuhanje. Nabavka namirnica za emisiju posebna mu je strast jer na licu mjesta, recimo, u nedostatku lubenice bira dinju i mijenja plan kuhanja, a time i recept. Debakl da razočara skupinu gladnih ljudi koja čeka njegovu hranu nije imao. Bio je svjedokom tuđih i zna kako je to strašno pa je u stanju i cijelu noć pripremati se i ne spavati uoči važnog kuhanja jer ne želi ništa prepustiti slučaju.
– Kada sam kuhao za bivšu finsku predsjednicu Tarju Halonen, koja je bila u posjetu Zagrebu, zbilja nisam spavao. Bio sam stvarno u strahu. Kuhao sam joj juhu od brokule, file brancina sa zapečenim povrćem i kremu od limuna za desert. Na kraju su dobili i rapsku tortu u verziji tradicionalne finske slastice. I kažu mi da je bila jako zadovoljna – kaže sa skromnim smiješkom. Od svojih svjetskih TV kolega divi se Jamieju Oliveru jer tako dugo traje.
– Znam po sebi da mu sigurno nije lako, ali to se na njemu ne vidi i u tome mu se iskreno divim. Broj jedan je u svijetu. Savršeno komunicira s namirnicama, čovjek je mašina u tom poslu – hvali kolegu i na pitanje može li zamisliti da jednog dana otvori svoj restoran, što je sudbina većine kuhara koji rade na televiziji, kaže:
– Mogu to zamisliti, ali restoran mijenja stil života. Ako želite uspjeti, njemu se mora posvetiti cijela obitelj ili morate biti dobar biznismen i imati zaposlene ljude koji to rade umjesto vas. Ja ne bih znao sjediti i gledati što rade moj konobar ili kuhar, a prije sam htio biti sve to zajedno. Odustao sam od toga jer nisam htio da mi djeca završe na šanku ili u kuhinji ako to ne žele. Nisam ih htio na taj način zarobljavati i usmjeravati, neka sami traže svoj život. Supruga Sanja, koju u svemu slušam, kći Nina i sinovi Luka i Mario najveća su mi inspiracija i moj su najveći životni uspjeh – zaključuje. I to je to...