Zašto Bakir Izetbegović ne želi novi Izborni zakon

Iako se o njemu službeno, barem prema tvrdnjama sudionika trilateralnog summita u Mostaru, najmanje govorilo, pitanje reforme izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini obilježilo je ovaj skup, kao i cijelu političku zimu u BiH. Bošnjačka politika i sarajevski mediji velikim uspjehom smatraju to što susjedi, osim na načelnoj razini, nisu u Mostaru progovorili o potrebi usvajanja novih odredbi Izbornog zakona. Neki su čak otvoreno, pred sam početak trilateralnog sastanka, pozivali bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, da ni pod koju cijenu ne pristane s Kolindom Grabar-Kitarović i Aleksandrom Vučićem razgovarati o toj temi.

Apsurdna rješenja

Ako je i bilo nekih dvojbi, danas, sedam mjeseci prije općih izbora, jasno je da promjenu Izbornog zakona u BiH „guraju“ samo Hrvati. Razlog je jednostavan. Već godinama hrvatski politički predstavnici u BiH ukazuju na propuste u Izbornom zakonu BiH koji omogućava izborni inženjering i ignoriranje izborne volje hrvatskog, kao jednog od tri konstitutivna naroda u državi. Da nije u pitanju samo „teorijska mogućnost“, pokazalo se izborom Željka Komšića (dva puta) za hrvatskog člana Predsjedništva BiH pretežno bošnjačkim glasovima. Postojeći zakon ne sadrži mehanizam koji bi Hrvatima kao malobrojnijem narodu osigurao da sami izaberu svog predstavnika u državnom predsjedništvu.

Pred Ustavnim sudom BiH Hrvati su uspjeli osporiti drugu, itekako važnu odredbu Izbornog zakona, onu koja regulira izbor izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, i to na način da se iz svakog od 10 županijskih parlamenata u ovaj dom bira barem po jedan predstavnik iz svakog naroda. Apsurdnost ovog rješenja najbolje se demonstrira činjenicom da županija sa sjedištem u Goraždu, gdje žive 24 Hrvata, bira u Dom naroda jednog Hrvata, koliko i Posavska županija u kojoj ima 36.000 pripadnika tog naroda. Bošnjačke stranke koristile su takva pravila kako bi svoje članove birale u Dom naroda.

Budući da je Dom naroda jedina instancija na kojoj postoji mogućnost nacionalnog veta, Hrvati su i tu došli u opasnost da ne mogu braniti kolektivne interese. Osporavanjem spomenute odredbe pred Ustavnim sudom taj dio Izbornog zakona prestao je postojati i sada zapravo ne postoje zakonske odredbe po kojima bi se popunio federalni Dom naroda nakon izbora u listopadu. Ako se ne postigne politički dogovor u BiH o novom načinu izbora u entitetski Dom naroda prije izbora nastupit će najveća institucionalna kriza u BiH nakon rata. Upravo na to upozoravaju hrvatski politički predstavnici u BiH, a sve glasnije i predstavnici međunarodne zajednice u BiH.

Srbe zanima razgraničenje

Međutim, bošnjačke stranke relativiziraju problem i čak glasno kritiziraju prijedloge EU, jer navodno favoriziraju hrvatske stavove. Status quo njihova je strategija. Tvrde kako se nakon izbora nekim privremenim rješenjem može riješiti zakonska praznina oko izbora Doma naroda. Nastoje spriječiti bilo kakvo uplitanje, ali i lobiranje Hrvatske unutar EU i međunarodne zajednice za izmjene izbornog zakonodavstva u BiH u interesu bh. Hrvata. Hrvatska predsjednica ipak nije propustila i u Mostaru ukazati na potrebu izmjene Izbornog zakona i poštivanja jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda. No za bh. Hrvate i važnije je da Grabar-Kitarović na međunarodnoj sceni upozorava na ovaj problem koji prijeti ne samo adekvatnoj hrvatskoj zastupljenosti u tijelima vlasti BiH već i stabilnosti i funkcionalnosti BiH.

Srbi Izborni zakon doživljavaju kao hrvatsko-bošnjački problem pa je i nezainteresiranost Aleksandra Vučića za tu temu tijekom mostarskog trilateralnog sastanka bila očekivana. On je u prvi plan stavio sporno razgraničenje s BiH, svjestan da je pozicija Srba u BiH najstabilnija u postdaytonskoj eri. Vučićev aktivni angažman na propagiranju izmjena Izbornog zakona BiH bio bi zapravo kontraproduktivan jer bi bošnjačkoj politici i medijima dao materijal za priču o „novoj srpsko-hrvatskoj uroti“.