Iako sam, kao i ostali novinari pozvani prošlog tjedna u Sofiju, od organizatora iz Europske komisije dobila uredan poziv s opisom dnevnog reda, u zraku je stajalo pitanje što Bruxelles zapravo želi. Zašto poziv novinarima iz regije, uključujući one iz Rumunjske, Bugarske i Turske, kao i onima iz starih članica EU, ako nije riječ ni o stručnom seminaru ni o formalnom skupu s kojeg bi trebalo izvještavati. Motivi toga poteza postali su jasniji tek kad je skup počeo. Po dva novinara iz svake države pozvana su u Bugarsku, u vrijeme kad se tu održavao i summit regionalnih ureda EU, da bi dužnosnici EU od njih neposredno čuli kako gledaju na mitove i istine o EU.
Brzo se pokazalo u čemu je stvar. Europska unija, poput nekih međunarodnih organizacija druge prirode (MMF-a i Svjetske banke, na primjer), postupno mijenja ploču. Sučeljena s često vrlo kritičkom percepcijom o sebi samoj, pogotovu među mlađim generacijama i u zemljama koje tek čekaju na članstvo, ona, čini se, mijenja strategiju. Sve je manje nerazumljiva govora, nastupanja svisoka, nedokučive tajanstvenosti, a dio je te strategije, očito, govornicu prepustiti najčešćim kritičarima novinarima. Te kroz njihovu optiku objasniti vlastiti sliku.
Gubitak radnih mjesta
U toj je bugarskoj seansi bilo i svojevrsnog lukavstva. Ako je javnost u starim članicama uplašena posljedicama proširenja, ako javnost u potencijalnim novim članicama požuruje proširenje, neka novinari jedne i druge strane sučele stavove. Međutim, došlo je do nepredviđene reakcije: mediji iz starih članica EU nisu se pokazali osobito zainteresiranima, osim o jednom pitanju: o tome da proširenje EU, s njihove točke gledišta, ipak dovodi do gubitka radnih mjesta u staroj Europi i selidbe proizvodnje u nove članice.
Takva bojazan dolazi, na primjer, iz zemlje Nokije. Proizvodnje koje nose nacionalnu industriju sele se u nove kutove EU gdje je radna snaga jeftinija. No je li ta pojava potaknuta tek velikim proširenjem iz 2004.? Činjenice govore da se to događa neovisno o tome gdje su trenutačne granice EU. Prve su selidbe te vrste počele puno prije, 60-ih godina, kad se europska industrija počela dislocirati u Aziju i sjevernu Afriku.
Nespremna Europa
Riječ je, dakle, o trendovima globalizacije koje stara Europa nije dočekala spremno. Netko je za to morao biti kriv, a prigodni krivac pronađen je i u proširenju. U to su uklopljene mnoge zablude, kojima se međutim barata kao istinitim činjenicama. Dužnosnici Europske komisije prisjećaju se naslova iz britanskih tabloida koji su sugerirali da će nakon velikog proširenja Unija biti preplavljena imigrantima iz novih članica. Dotok radne snage iz tih država bio je međutim znatno manji od očekivanog. Iz novih je članica došlo manje od 1 posto radno sposobnog stanovništva, s iznimkom Austrije (1,4 posto) i Irske (3,8 posto).
Taocima straha od proširenja, odnosno nepripremljenosti Europe na globalizaciju, postale su države iz regije, smatraju njihovi novinari. Vlade zemalja članica ne trude se objasniti da ti strahovi nisu utemeljeni, da proširenje nije samo ustupak novim članicama nego i dobitak velikih tržišta za postojeće. Tko je zapravo protiv proširenja građani EU ili njihove političke elite koje netumačenjem smisla Europske unije i svrhe proširenja ostavljaju prostor za takve bojazni građana da bi stekle neki svoj politički probitak? Je li europska politička elita svjesna toga koliko se u zemljama nečlanicama iz jugoistočne Europe javno mnijenje radikalizira?
Novinari iz regije osobito su se okomili na predrasudu prema kojoj se Europska unija proširenjem izlaže većem kriminalu. Naši kriminalci vlasnici su vaših putovnica. Slobodno se kreću po zemljama članicama. O čemu dakle govorimo? pitanjem su na tu tezu uzvratili kolege iz regije bruxelleskim domaćinima koji su pozvali na otvorenu raspravu. I dobili je..