Novi poglavar Islamske zajednici u Bosni i Hercegovini reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović prošlog je tjedna boravio u Hrvatskoj, što je bila prigoda za njegov prvi intervju hrvatskim medijima.
– Ovo je, prije svega, posjet Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. Susreli smo se s muftijom, glavnim imamima, imali smo tribinu za naše vjernike u Zagrebu, u petak džuma-namaz, molitvu koju sam predvodio, zatim susret s kardinalom Bozanićem, predsjednikom Josipovićem... – rekao nam je reis Kavazović.
O čemu ste razgovarali s kardinalom?
Razgovarali smo o odnosima Katoličke crkve, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, koji su jako dobri, a u Hrvatskoj odlični.
Imate dosta dodirnih točaka?
Naš pogled na čovjeka je isti. I Islamska zajednica i Katolička crkva drže da je čovjek Božje biće, da treba sačuvati njegovu osobenost i da je se ne smije narušavati. Kad je u pitanju obitelj i začeće, posebno kad su u pitanju temeljna ljudska prava, pravo na slobodu i izričaj, držimo se posve istih načela. Kao i kod pitanja odgovornosti ljudskog života i čitavog niza pitanja, od očuvanja prirode i ekologije. To su polja na kojima možemo zajedno raditi, a to su važna područja života.
A stav o homoseksualnim zajednicama i brakovima?
I islam i kršćanstvo u tome imaju posve određen religijski stav. Kod istospolnih zajednica mi gledamo na čovjeka kao takvog, ali ne odobravamo ono što se radi i što neki žele pokazati. Za nas je brak između muškarca i žene sveta stvar i prirodno stanje. I to je naše vjersko naučavanje. Ali, naravno, mi živimo u demokratskom društvu i Islamska zajednica drži da ta prava, koja demokratska država osigurava, treba poštovati, premda mi imamo sasvim drukčiji pogled na to pitanje.
Odnosi Islamske zajednice i hrvatske države i društva više su nego odlični, pa kažu da bi se taj model mogao preslikati i drugdje?
Ono što sam ja znao otprije, a čuo sam i od muftije i glavnih imama, radi se o doista dobrom stanju. Hrvatska kao zemlja u tome pitanju može poslužiti, kao što to mi u BiH kažemo, kao “urnek” (obrazac, uzor) ne samo za europske zemlje nego i za istok. I mi u BiH bili bismo sretni da dostignemo taj stupanj odnosa države i vjerskih zajednica.
Što vam nedostaje?
Mi imamo dobar zakon, ali taj zakon se ne provodi. Hrvatska će ovih dana poslati divnu poruku istoku i zapadu otvaranjem džamije i islamskog centra u Rijeci. To se događa u vrijeme, moramo to reći, kada je islamofobija u Europi u porastu i ako Hrvatska u ovome trenutku može pomoći da se to pitanje stavi na pravo mjesto, onda je poruka otvaranja džamije u Rijeci izvanredna, a za nas muslimane prilika da se pokažemo i da Hrvatska, kao nova članica EU, pošalje tu poruku koja je za nas muslimane jako važna.
Znam da je pitanje slojevito, ali koji su uzroci islamofobije? Zašto se stalno širi strah od islama?
To je doista slojevito pitanje. Pritom, to nije jednosmjerna ulica, nego dvosmjerna. U krugovima na zapadu islam se doživljava kao stran, kao religija koja je došla iz Azije i koja nije prijemčiva za zapadno tlo. Ne samo za Europu nego i šire. I sami muslimani, s druge strane, daju mnogo razloga za takav islamofobičan pristup.
Na koji način?
Islamski svijet je siromašan svijet. Muslimani dolaze na ovo tlo i sa sobom nose određenu kulturu i tradicije koje se ovdje ne mogu tako brzo razumjeti. Migracije koje se događaju sa sobom nose i pozitivno i negativno. Određeni krugovi, što nije opći dojam, koriste to stanje i vidimo da neriješena politička pitanja na istoku među muslimanskim zemljama to sve generiraju. To je, primjerice, pitanje Palestine koje se ne rješava, narasli socijalni problemi u islamskom svijetu, režimi koji su bogati i narod koji je siromašan. Sve to pospješuje, s druge strane, nerazumijevanje na zapadu. No, držimo da poziciju muslimana u Europi moramo promatrati kao i poziciju svih drugih. Pogotovo kada su u pitanju autohtoni europski muslimani. Mi držimo da Europa treba zaštititi svoju djecu, a muslimani Balkana autohtoni su europski muslimani. Oni, sigurno, mogu biti i most za razumijevanje islama.
Tražite zaštitu Europe, a Europa je najodgovornija za “holokaust” balkanskih muslimana, od Srebrenice nadalje.
Mi znamo što se dogodilo u Srebrenici i kakva je bila pozicija Europe, pa upravo zbog toga sve ovo i govorim. Europa bi se trebala osvijestiti. Ono što se dogodilo, kako mi kažemo, u vlastitoj “avliji”, dvorištu, Europa ima za to odgovornost i ona tu odgovornost još uvijek nije preuzela prema bosanskim muslimanima.
Nedavno ste i sami reagirali na incident u UN-u, izbacivanje predsjednice “Majki Srebrenice” Munire Subašić?
Još uvijek imamo problem neprihvaćanja onoga što se dogodilo. Odnosno, posljednja faza u genocidu je poricanje krivnje. Još uvijek imamo poricanje genocida one strane koja je napravila genocid! Trebat će još mnogo napora da se Srbija suoči s onim što se dogodilo u Srebrenici, ali ne samo s time nego i s onim u BiH. Osobno mislim da je Srebrenica čak važnija Srbima nego Bošnjacima. Ne bih volio da me se krivo shvati.
Na koji način?
Ako bi Srbi ispravno shvatili što se dogodilo u Srebrenici, to bi u budućnosti moglo osvijestiti taj narod da na Srebrenici nauči, da je Srebrenica otvorena knjiga iz koje će učiti kako se ne smije odnositi prema drugima. Zbog toga držimo da bi Srbi trebali Srebrenicu uzeti kao lekciju, koja će mnogo značiti za njihovu budućnost.
Možete li oprostiti Srbima zbog svega u BiH i jeste li im oprostili?
Mislim da narod narodu ne može opraštati. To je individualno pitanje, jer osoba osobi može oprostiti. Postoji osobna odgovornost. Kako nema kolektivne odgovornosti, tako nema ni kolektivnog oprosta. Oprost je individualan. Ljudi prema kojima je zločin učinjen, obitelji koje su stradale, one mogu govoriti o oprostu. Mi drugi, koji nismo imali takve žrtve, ne možemo na taj način govoriti o tome. Međutim, možemo govoriti o pomirenju radi budućnosti. I o tome moramo govoriti, jer držimo da ne postoji alternativa, nego da se razgovara i dođe do suradnje među ta dva naroda i da živimo zajedno. Bošnjaci i Srbi dijele isti prostor i to je tako. Bošnjaci su prisutni u Sandžaku, Srbi u BiH, izmiješani smo i držimo da bi bilo jako važno naći modus suživota.
Kakva je sudbina Sandžaka, koji je trn u oku beogradskoj politici?
Sandžak je dio Srbije i to je neupitno, ali Srbija mora povesti računa o Sandžaku. Uvjeti života u Sandžaku jako su teški. Ne kažem da je u drugim dijelovima Srbije možda mnogo bolje, ali odnos Beograda prema Bošnjacima u Sandžaku sve ovo vrijeme je, blago rečeno, diskriminatorski. To je vidljivo na svakom koraku. Treba otići u Sandžak i proći kroz gradove i sela pa ćete vidjeti da je to gotovo srednji vijek. To je znak da se na ekonomski, politički i svaki drugi način radi pritisak na to područje da se ljudi sele iz Sandžaka. Ta migracija postoji prema Sarajevu, a postojala je prije prema Turskoj. Srbija teško prihvaća druge kao svoje građane ili, u najmanju ruku, ne posvećuje im istu pažnju kao i većinskom narodu.
Može li se dogoditi da Sandžak bude kolateralna žrtva zbog gubitka Kosova?
Ne mislim da bi do toga moglo doći, jer bi Srbija tek tada mnogo izgubila. Oči međunarodne zajednice uprte su u Srbiju i njezino ponašanje. Srbi i Bošnjaci, u Srbiji i BiH, moraju otvoriti iskren dijalog i pitanja koja postoje riješiti na najbolji način. Mislim da Srbija neće krenuti rješavati pitanja na Sandžaku kao što je to učinila na Kosovu devedesetih.
Kolika je tu uloga vas kao vjerskih lidera i koliko možete utjecati na taj dijalog?
Ako budemo jedan glas za sva tri naroda, onda je to dobro. Ali ako budemo glas svatko za svoj narod i svoju vjersku zajednicu, onda smo u problemima kao što smo bili i devedesetih. Vjerski poglavari trebaju govoriti jednim glasom uime svih naroda.
Jeste li uspostavili kontakte na početku svoga mandata?
Mi već imamo dobre kontakte s Katoličkom crkvom i sa Srpskom pravoslavnom crkvom u BiH, a imat ćemo susrete ovih dana s episkopom hercegovačkim Grigorijem, otvorit ćemo određena pitanja i tražiti način da ove vjerske zajednice komuniciraju.
Jeste li kao reisu-l-ulema zadovoljni svojim vjernicima, prakticiranjem vjere?
Ima onih muslimana koji su tradicionalno ostali muslimani, oduvijek su upražnjavali svoje vjerske dužnosti i to je najstabilnija grupa. U odnosu na onaj broj koji se izjašnjavaju kao muslimani i na ovaj ili onaj način prakticiraju vjeru, možemo reći da je 30-ak posto ljudi koji su stabilni u svom vjerovanju i svojoj praksi, onome što jest islam. Postoje ljudi koji imaju samo svijest da pripadaju toj zajednici i kažu “ja sam musliman”, ali ne prakticiraju vjeru. Do onih koji to povremeno rade... To je šarolika grupacija koja se identificira s islamom.
Što je s ekstremizmom, s vehabijama u BiH?
Nakon agresije na BiH imali smo to iskustvo iz islamskog svijeta, koje je došlo jer smo postali otvoreno društvo. Na neki način, svi ti vjetrovi koji pušu i s istoka i sa zapada djeluju na BiH kao što djeluju i na europske zemlje. Pitanje selefizma prisutno je jednako na istoku kao i na zapadu. Razlozi mogu biti različiti. Imamo dio populacije koji je prišao islamu i postao svjestan svoga islamskog identiteta, ali ne onako kako je to naučavao naš tradicionalni islam u BiH, nego su to “vjetrovi” koji su došli sa strane i zahvatili određeni broj ljudi. S tim problemom se, moram reći, često u BiH i pretjeruje.
Koliko ima vehabija?
Neki kažu da ima oko 3000. No, to su vrlo difuzne skupine, od onih koji su vrlo umjereni, ali drukčije izražavaju ortopraksu u odnosu na tradicionalne muslimane BiH, do vrlo male skupine koja je radikalnija, čiji broj nije velik. Zbog toga se u BiH ponekad podižu tenzije i moramo biti vrlo obzirni. Moramo vidjeti odakle ti ljudi dolaze i vrlo često se može primijetiti da su to ljudi s margine života.
Vi baš niste njihov veliki poklonik i simpatizer?
Mi imamo jasan stav o tome. Poštujemo ljude u njihovom vjerovanju, ali osuđujemo svako nasilje koje bi se moglo pojaviti uime vjere. Država prema nasilju i nasilnicima ne smije ostati pasivna i ona mora spriječiti nasilje. Ali s druge strane, pozivamo državu da respektira svačije uvjerenje, bez obzira kakvo ono bilo i ako ono ne ugrožava živote i imovinu te prava drugih ljudi.
Vaš prethodnik dr. Mustafa Cerić pokrenuo je Deklaraciju europskih muslimana. Nastavljate li njegovim putem?
Uvijek ćemo zagovarati to da su muslimani dio europske stvarnosti i Deklaracija europskih muslimana jako je važna. Tražit ćemo u Europi sugovornike za takvu priču, da muslimani dobiju svoja prava, da budu promatrani u društvima u kojima žive, a istodobno pozivamo muslimane da pridonesu društvima u kojima žive. To smo rekli i muslimanima u Hrvatskoj i zagovarat ćemo to na svakom pedlju Europe. Ali isto tako tražimo od europske javnosti da prema muslimanima pokaže otvorenost i toleranciju.
Može li Europa prihvatiti takvu vrstu dijaloga?
Islam je priznat u Austriji, Hrvatskoj i Belgiji, dok Njemačka ozbiljno razmatra to priznanje i osniva islamske fakultete, koji trebaju školovati imama. A takav proces je i na sjeveru, u Švedskoj i Norveškoj. Vjerujem da će to Europa s vremenom postići, kao što i istok treba biti otvoren za druge religije mimo islama, mimo kršćanstva i mimo judaizma.
A što je s muslimanima i njihovim zajednicama u Europi, tj. koliko su one spremne prihvatiti norme društva u kojima žive?
To je dobro pitanje. Za nas muslimane velik je to izazov i velika odgovornost. Nije samo pitanje Europe hoće li ona prihvatiti muslimane nego i pitanje nas muslimana da moramo više učiti o europskoj kulturi.
Naš muftija, Aziz ef. Hasanović kaže kako taj model može poslužiti i islamskim zemljama s manjinskim kršćanskim zajednicama, koje povremeno doživljavaju veliki pogrom i imaju malo sloboda?
Hrvatska doista može poslužiti kao primjer. Postoje islamske zemlje koje mogu biti dobar primjer suživota. Turska, primjerice, može islamskom svijetu, koliko-toliko, biti blizak model. Može to, naravno, biti i Bosna i Hercegovina. Mogu to biti i mnoge europske zemlje, ali Hrvatska je učinila jako mnogo. Islamske zemlje morat će staviti mnoga pitanja na “hastal”, na stol, kako mi kažemo u BiH, i početi o tome vrlo ozbiljno razgovarati. Europski muslimani mogu biti dobra transmisija i dobri zagovornici kršćana u islamskim zemljama, kao što kršćani mogu biti zagovornici muslimana.