Ako morate lagati, budite kratki - savjet je iz "Menadžerstva na mafijaški način". Za hrvatska bi izdanja bilo dobro dati i par dopunskih savjeta. Prvo, ne razbacujte se citatima, jer nikada ne znate tko sjedi u autobusu i bilježi ih. Drugo, ne možete biti potpuno sigurni da će najbliži suradnici čuti baš ono što ste željeli da čuju.
Večina će se pokušati izvući na prozirnu priču kako nisu čuli, a oni najodaniji bi vas mogli usositi tvrdnjom da ste rakli "da rad određuje čovjekov materijalni položaj u društvu", što je u Hrvatskoj, a i šire, samo jedna predugačka laž i ništa više.
No dok sud ne donese odluku je li se Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, poigrao prošlog tjedna citirajući naciste ili marksiste, nije zgorega razmotriti ono što je u Bandićevu fokusu: rad i blesavost. U jednoj je varijanti Bandić naime rekao "da rad oslobađa i da nacisti nisu bili blesavi". U drugoj, demantirajući prvu, Bandić kaže da "rad oplemenjuje ljudski mozak i da marksisti nisu bili blesavi".
Nacisti, naravno, nisu bili blesavi. Dapače, napisavši na ulazu u koncentracijski logor "Rad oslobađa" vrhunskim su se cinizmom narugali ljudskosti provodeći precizno u djelo svoj plan zatiranja Židova. Ako je o marksistima riječ, Bandić je propustio reči koje preferira. Neki su bili utopisti, neki idealisti, neki čisti demagozi, a neki naprosto ludi pokušavajući svoje dijagnoze zamaskirati ideologijom. Sam Marx nije pokazivao pretjeranje oduševljenje radom u kapitalizmu, teško je povjerovati da bi ga njegova tranzicijska izvedba posebno oduševila.
Jer na koji je to točno oplemenjujući rad Bandić mislio? Onaj kada mozak provrije na nekom gradilištu na kojem radnici pokušavaju stići birokratski im nametnute rokove? Onaj kada preumorni radnik, koji je 12 sati u smjeni, golim kliještima prereže krivu živu i padne mrtav od udara struje, jer gazda ne želi trošiti na još jednog? Možda onaj kada radnici jedne od svojedobno najuspješnijih tvornica u novinama pročitaju izjavu preplaćenog menadžera da "ne prodaju zemljište, prodaju samo strojeve i radnike".
Ili je mozak oplemenjeniji tisućama onih koji pristaju raditi na crno odričući se elementarnih ljudskih prava na radnu i socijalnu zaštitu? Možda su i ona djeca koja su za šaku kuna vadila krumpire za škrte bogataše trebala biti oplemenjena samo su se greškom prije toga utopila?
Pitanja su to na koja je odgovore jedan od najjačih, ako ne i najjači SDP-ovac i gradonačelnik najvećeg grada u državi odgovore trebao dati prije svega svojoj stranci. No u SDP-u su, zatvorivši oči i pokrišvi uši, promrljali samo: "Neka se sam vadi", moleći boga da priča što prije ispari u ljetnim vrućinama. Jer da bi se vadilo Bandića potrebno je dugo spuštati ljestve s neizvjesnim rezultatom. Bandić se naime i ne želi vaditi. U točno tjedan dana od izjave o nacistima ili marksistima u trku je obećao financijsku pomoć Kninu, Požegi i Vukovaru, šokirao svoje suradnike zahtjevom za najvećom proslavom obljetnice Oluje u pustom Zagrebu.
Najavio je Zagrepčanima referendum o nastavku financiranja gradnje maksimirskog stadiona i, može se čuti. da već smišlja referendumsko pitanje koje će mu omogućiti da u svakom slučaju provede svoju volju. Novinarima još nije poput HDZ-ova ministra Vukelića naredio da daju ostavke na svoj posao, ali bi ih mogao učiniti suvišnima nastavi li popunjavati novine plaćenim oglasima o svojim aktivnostima.
I na sve to ni jednog ozbiljnog glasa protiv, ni pozicijskog ni opozicijskog. Svaki od njegovih poteza zadnjih mjeseci vapi za argumentiranom reakcijom, ali, nažalost, Zagreb nema nužnu demokratsku opoziciju Bandiću. O najavljenom tijelu za kontrolu više nitko ne govori, a provede li se u život ideja da se tzv. nezavisne vijećnike u Gradskoj skupštini plati kao i tzv. nezavisne zastupnike u Saboru, tko će mu biti ravan? Tko će ga spriječiti da sagradi još skuplju skijašku stazu na brdu bez snijega, da kupi satelitsku svemirsku stanicu? Radeći "više od 24 sata dnevno" Bandić, sudeći po dnevnoj produkciji bandićizama, nije radom oplemenjen. Ali očito nije ni blesav. Pitanje je samo - tko jest?