U privatnom životu Milan Bandić vjerojatno je tu i tamo znao i ugasiti pokoje staro prijateljstvo, ali kao političar svim je silama izbjegavao otpisivati suradnike.
Štoviše, neprijatelje na političkoj sceni bedinao je nježnije nego najbliže saveznike. Za svakog je našao lijek, neke je kupio, nekima radio manje ili veće usluge, a s ostalima je našao model mirne koegzistencije. Poslovao je i trgovao, naravno, sa svima.
Odgođen obračun
Samo jednog političara nije ni mogao ni želio trpjeti. Riječ je o njegovu bivšem stranačkom šefu Zoranu Milanoviću. I kada govorimo o Bandićevim političkim neprijateljima, zapravo pričamo o njegovu odnosu s Milanovićem. Njihovo rivalstvo, koje je brzo preraslo u otvoreno neprijateljstvo, dominantno je odredilo politički put zagrebačkog gradonačelnika u posljednjih sedam godina.
Između njih puklo je već u lipnju 2007. kada su nakon smrti Ivice Račana u SDP-u organizirani izvanredni izbori za predsjednika stranke. Milanović je pobijedio Željku Antunović u drugom krugu, a Bandića i Tonina Piculu već u prvom. Milanović je već tada počeo planirati “konačno rješenje” – plan kako uništiti političku karijeru Milana Bandića.
No iz čiste predizborne algebre Milanović je obračun odlučio odgoditi zbog dolazećih lokalnih izbora u Zagrebu. Iako je svima bilo jasno da ne može podnijeti Bandića, iz političke pragme šef SDP-a začepio je nos i još jednom stao iza Bandića kao SDP-ova kandidata na izborima za zagrebačkoga gradonačelnika 2009. godine. Mnogima u stranci to je bio svojevrsni deja vu jer iz sličnih je razloga Bandića trpio i bivši šef SDP-a Ivica Račan. Iako mu je već 2000. godine – dakle kada je Bandić prvi put postao gradonačelnik Zagreba – jako smetao i stil (populizam) i metoda političkog djelovanja (klijentelizam), Račan je trpio Bandića jer mu je on donosio pobjede u Zagrebu.
Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL
A onda je na čelo stranke došao Milanović, čovjek koji ima puno kraći fitilj. Iako je Bandiću pustio nominaciju za gradonačelnika 2009. godine, odmah nakon svibanjskih izbora izbio je otvoreni rat. Možda je Bandić i gajio iluziju, bolje reći fantaziju, da će mu šef SDP-a dopustiti kandidaturu za predsjednika Republike, no SDP je na unutarstranačkim izborima nominirao Ivu Josipovića. Zagrebački gradonačelnik otad se pravio Englez i vodio “ilegalnu” predsjedničku pretkampanju zbog koje ga je Milanović u studenom 2009. konačno izbacio iz SDP-a.
Otvoreno neprijateljstvo i službeno je tada evoluiralo u totalni rat. I jedan i drugi znali su da će se iz rata samo jedan vratiti sa štitom, drugog je mjesto čekalo – na štitu. Premijer Milanović odlučio je pošto-poto uništiti Bandića polažući pritom nade i u Državno odvjetništvo i u USKOK da će mu pomoći u eliminaciji arhetipskog mu političkog neprijatelja. Bandić je s druge strane odlučio razvaliti “Milanovićev SDP”.
Dojma smo da je Bandić cijelo to vrijeme gajio iluziju, točnije fantaziju kako će se jednog dana, kada Milanovića tamo više ne bude, vratiti u svoju partiju. Možda (i) zato Bandić nikad nije osnovao novu stranku iako je često time prijetio. Slatku osvetu za izbacivanje iz stranke Bandić je Milanoviću “servirao” u svibnju 2013. kada je SDP pomeo na lokalnim izborima i peti put osvojio gradonačelnički mandat. To je toliko razbjesnilo predsjednika SDP-a i Vlade da je odmah nakon tih izbora u intervjuu za RTL poručio da Zagreb treba počistiti od korupcije. Bandića i njegovu ekipu etiketirao je kao “klijentelističku družinu”, a premijer je Bandiću poručio da je korumpiran i da o “tome može govoriti jer o tome nešto zna”. Bandić je tužio i RTL (zbog prenošenja te izjave) i Milanovića za klevetu. Sud je RTL prvostupanjski osudio, a postupak protiv Milanovića je u tijeku.
Cvitan – početak kraja
Početak Bandićeva kraja dao se naslutiti kada je Milanovićeva saborska većina u travnju ove godine za glavnog državnog odvjetnika izabrala Dinka Cvitana koji je tada znakovito rekao da mu je prioritet borba protiv lokalnih šerifa i korupcije na lokalnoj razini. Bandićevo uhićenje mora se tumačiti (i) kao velika Milanovićeva pobjeda. Bandić je zapravo ulaskom u policijsku “maricu” svom mrskom neprijatelju Milanoviću pomogao da učvrsti poljuljanu vlast u Partiji i vrati dio izgubljenog kredibiliteta u javnost.
Cijeli slučaj pratite na specijalu Uhićen Milan Bandić
Pobjednik Milanović? Da se vi niste malo požurili sa tom ocjenom? Mislim da je vrlo moguće da je ovo najveća Milanovićeva greška!