Uhićenje zagrebačkog gradonačelnika i suradnika medijska je top-tema koja je prekrila, sukladno teorijama zavjere ili ne, sve druge važne teme, kojih je ovaj tjedan prepun. Početak suđenja Perkoviću i Mustaču u Münchenu, predaja u Sabor 380.000 potpisa za raspisivanje referenduma o promjeni izbornih načela, prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o “monetizaciji” autocesta, upad policije u mesnu industriju Gavrilović, prosvjed branitelja pred Ministarstvom na kojem je preminula gospođa Nevenka Topalušić, stopostotni invalid Domovinskog rata, sve to je palo u sjenu. Milan Bandić tema je tjedna, a izgleda da će biti i mjeseca.
Kakav god ishod slučaja Bandić bio, jedno je sigurno: naše će društvo nakon njega biti ponešto čišće. Ako se pokaže da je optužnica čvrsta i ako sud na temelju valjanih dokaza pravomoćno osudi Bandića i ekipu, strukture gradske vlasti nakon traumatične tranzicije dugoročno će sigurno biti bolje. No, ako se ispostavi da je osnovna motivacija uhićenja i procesuiranja bila politička i ako optužnica padne u vodu, imat ćemo prvorazredni pravosudni i politički skandal, nakon kojeg će se morati čistiti s druge strane, tj. one koji su, ako se pokaže da je tako, cijelu stvar naručili i vodili. U svakom slučaju, kocka je bačena, i to je dobro. Najgora je ustajala žabokrečina, ovakav događaj, koliko god bio težak za aktere, za društvo u cjelini bit će pozitivan, kakav god bio ishod i tko god na kraju bio očišćen.
S medijske ljevice likuju sugerirajući da je u bajbok otišao netko s druge strane. Ali zaboravljaju, jednako kao i oni koji se love na tu udicu pa ga oplakuju kao hrvatskog i katoličkog mučenika, da je Bandić po mnogo čemu stereotipni zagrebački partijac. Od mladim ljudima danas teško razumljive crtice s početka karijere kada se “kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ zaposlio u Općinskom komitetu SKH Peščenica”, preko činjenice da je vodio drugu predsjedničku kampanju Stjepana Mesića za Zagreb, gdje je i pobrao najviše glasova, te s istim tim Mesićem nedavno kao pokrovitelj nazočio protuustavnoj manifestaciji Dani balkanske ljubavi okićen golemim Titovim bedžom, pa sve do besramnog ulizivanja titoističkoj sarajevskoj čaršiji, kojoj je išao na noge čak i nakon što su ga neviđeno ponizili oduzimanjem titule počasnog građanina jer se usudio spomenuti treći entitet.
U miljeu iz kojeg je potekao Bandić je ipak bio i ponešto drugačiji. Ako ništa drugo, zato što nije bio klasični partijski miš nego se usudio suprotstaviti šefu, riskirati, ići protiv struje, a posebno po tome što se iz kabineta znao spustiti u blato predgrađa i tamo proširiti partijsku bazu. To mu je bila najjača strana i upravo je on zaslužan za to što partija nakon desetogodišnje pauze tijekom devedesetih već gotovo petnaest godina opet vlada Zagrebom. Model vladanja koji je tijekom tih godina duboko ukorijenio nije se temeljio na poštivanju institucija, sustava i procedura nego na njegovoj sveprisutnosti. On je sve kontrolirao, teglio, dogovarao, rješavao, često izravno, na riječ, stoga efikasno, ali i potencijalno problematično. Kao najveću vrlinu isticalo mu se da, kako je sam to definirao, “radi kao konj”. Ostavljao je dojam da uopće ne spava, da ne gubi vrijeme ni na razmišljanje, već je stalno u akciji, kao navijen, poput akrobata koji balansira među stotinama krhkih žica. Njegovim pristašama uzalud sam pokušao objasniti kako netko tko obavlja važnu javnu funkciju ne samo da ne bi trebao nego ne bi smio raditi više od osam do deset sati dnevno. Za donošenje važnih odluka za zajednicu potrebna je osoba koja je naspavana, odmorna, koncentrirana, svjesna, odgovorna, uključena i u druge dimenzije svakodnevnog života. Bandićev tim podsjećao je na nogometnu momčad bez sustava igre, koja ovisi o glavnom igraču koji pokriva cijeli teren i za kojeg se pretpostavlja da može beskonačno puno pretrčati i odraditi.
Umjesto da se njeguju sustav, institucije, procedure, ovako je išlo brže i jednostavnije. No što nakon njega? Hoće li stvari funkcionirati isto i bez Bandićeva guranja? Znajući mentalitet naših ljudi, kad padne prvi snijeg, ako bude imalo sporije očišćen nego dosad, komentari će biti: “Da, dok je bil Bandić, čistil se istu noć...”
Na Bandićevu primjeru vidi se da u našoj krhkoj demokratskoj kulturi još nije zaživjela svijest o presumpciji nevinosti, tj. da se nikog ne može smatrati krivim dok mu se to sudski pravomoćno ne presudi. Sramotno je da se i javni mediji, poput najave TV emisije Labirint, već ponašaju kao da je pravomoćno osuđen. Dok su ga protivnici već osudili, pristaše ga brane pričom o tempiranom uhićenju. Zašto su ga baš sada uhitili? Kada sad? Tri mjeseca prije predsjedničkih izbora ili tjedan nakon početka suđenja Perkoviću? Bi li bilo bolje tri mjeseca prije parlamentarnih? Ili mjesec prije presude udbašima u Münchenu? Kad je to vrijeme kad se može? Stvar se može vrtjeti do apsurda. Iz tabora nekritičkih pristaša više se puta čula i legendarna titoistička mudrost – Tito je krao, ali je i nama dao, ovi kradu, al’ ne dadu. Takvo poimanje distribucije javnih dobara i pravne države, nažalost, još je duboko usađeno u (post)komunističkoj Hrvatskoj. U tu je žicu Bandić nepogrešivo gađao. Dobio je pet izbora u Zagrebu i on nije uljez, nije slučaj nego pravilo, on odražava dominantni duh grada. Branitelji lika i djela ističu njegovu ljubav za Zagreb, kao da drugi gradonačelnici svoje gradove mrze.
Činjenica je da u Zagrebu Bandić ne zna za poraz. Gubio je kad je izlazio iz svojih prirodnih gabarita lokalne politike. Tad bi djelovao kao stolnotenisač koji je izašao na veliki tenis. Na snagu u Zagrebu nije ostavila traga ni katastrofa na parlamentarnim izborima, gdje nije bio ni blizu praga, ni čudna uloga na predsjedničkim izborima. U drugom krugu prije pet godina našli su se Bandić i Josipović kao dvije partijske frakcije. Kružila je tada šala da je to izbor između KPH i KPJ, Bandić je izgubio, ali se u gradu opet vratio u igru.
Najogavniji su u cijeloj priči oni koji su mu se do jučer uvlačili i imali koristi od njega i njegova modela, a sada ga cipelare dok je na podu. Je li bio superčisti gradonačelnik dok je bio u SDP-u, prvih desetak godina, a problem je samo zadnjih pet?
Hoće li se netko konačno pozabaviti izvješćima američkog veleposlanstva u Zagrebu koja su iscurila na WikiLeaksu, a iz kojih je razvidno da tadašnji glavni državni odvjetnik Bajić detaljno o svom radu izvještava službenike strane ambasade, pokazuje im dokumente iz istraga i unaprijed najavljuje optužnice? Posebno je zanimljiv jedan izvještaj Washingtonu iz 2009. u kojem se kaže: “šef USKOK-a Dinko Cvitan ranije nam je rekao da nisu u stanju prikupiti dovoljno dokaza da bi Bandića mogli optužiti za korupciju”.
Zašto bi se bez dokaza zbog kojih se može nekoga optužiti za korupciju razmišljalo o optuživanju te osobe za korupciju i o tome divanilo sa stranom ambasadom? Te namjere ne oduzimaju ništa na snazi eventualnim dokazima ako su oni u međuvremenu pronađeni i ako na pravednom suđenju argumentiraju osuđujuću presudu. Ako je Bandić kriv, neka leži. Jedino važno političko pitanje jest hoće li se ista načela primijeniti i na druge. Hoće li se na jednak način kao Zagreb pročešljati i drugi gradovi, a i određena ministarstva?
Princip čistih ruku mora se univerzalno primijeniti, inače partikularna pravda postaje puko oružje političke borbe. Ili, kako je to lijepo objasnio predsjednik HND-a Zdenko Duka kada su ga pitali za karikaturalne boljševičko-LBGT kriterije kojima se rukovodilo povjerenstvo za dodjelu javnih sredstava neprofitnim medijima: kad vaši dođu na vlast, onda ćete dobiti novac. Dakle, kad vaši dođu na vlast, dobit ćete svoju pravdu. A što s većinom ljudi koja nema “svojih”, već se samo nada da će jednom dočekati zemlju neovisnog pravosuđa?
>> Bio sam nesretan zbog Lovrić-Merzel, ali neću reći da sam sretan zbog Bandića
>> Cijeli slučaj pratite na specijalu Uhićen Milan Bandić
Ne znam čitate li komentare pod svojim tekstovima, Raspudiću, no, ako čitate, evo moga komentara, koji namjenjujem isključivo Vama: Hrvatska kao zemlja, tlo, prelijepa je zemlja, zemlja velikih mogućnosti koje narod koji u njoj živi nikad nije znao iskoristiti i izgraditi si državu i život kakve je mogao. Ta će zemlja ostati i nadajmo se da će na nju s vremenom doći oni koji će je znati više voljeti i cijeniti. Što se Hrvatske kao naroda tiče, on je gotov. Davno je naš poznati demograf prof. Akrap govorio o tzv. plodnom bazenu koji ima svaki narod - kad se taj bazen smanji ispod određene granice (a ona ovisi o postotku udjela žena koje su u plodnim godinama i koje mogu i žele rađati), nastupa demografski slom naroda. Hrvatski narod je to granicu prešao. I prešao bi je još puno ranije u samoj Hrvatskoj da se nije napajao i popunjavao Hrvatima iz BiH. No sada i taj izvor ljudi presušuje i onaj se bazen nema više odakle popunjavati. Prosječna dob ljudi u hrvtaskoj visoka je, broj žena u plodnom razdoblju je mali, puno ih je među njima koje su ili jalove ili odgađaju rađanje ili ne žele uopće djecu, a među onima koje će roditi većina će roditi samo jedno, možda dvoje djece. Gotovo je! Nema dalje. Hrvatska je, realno, pusta, a ovo malo ljudi koji u njoj žive nekako će poživjeti, rasprodajući je pomalo. Nema tu budućnosti o čijoj izgradnji bismo trebali razmišljati: nemamo je jednostavno tko graditi, a još manje je ima za koga graditi. Ono malo djece koju ćemo imati, ona šačica jedinaca uhljebit će se negdje ili će, ako su sposobniji, otići vani. Za jednica roditelji uvijek nađu neko komotno rješenje. A ljudi će se u međuvremenu, dok zemlja nastavlja svojim putem u propast, zabavljati gložeći se oko raznih zapravo nevažnih pitanja. Igrokaz, predstava... tek toliko da se stvori dojam da još ima nekog života ovdje i neke budućnosti oko koje se gložimo. Ali istina je da ih nema. Prošao voz.