Toga jutra u selu Strašniku, epicentru potresa koji je uoči Nove godine razorio Banovinu, tlo se ponovno zatreslo. No, Marina i Tomislav Šubić, na drvenoj klupici leđima oslonjeni na ruševinu vlastita doma, nisu se ni pomaknuli. Četiri mjeseca nakon katastrofe, na slabija podrhtavanja tla odmahuju rukom. U dvorištu koje je ne tako davno bilo prekriveno ostacima krova, zidova i razasutog betona, danas dominiraju blokovi novih opeka prekrivenih najlonom pristigli iz donacija privatne tvrtke, spremni za početak radova.
A taj je početak pitanje dana, kada slijedi rušenje ostataka nekadašnjeg doma, označenog crvenom naljepnicom, i podizanje novog, iz temelja. Privremeno boraveći u montažnoj kućici koju su dobili dobrotom skupine zagrebačkih odvjetnika, supružnici Šubić, inače roditelji troje djece, nisu čekali državu i njezine prespore mehanizme. U obnovu kuće kreću vlastitim snagama, uz pomoć dobrih ljudi iz cijele Hrvatske.
Do Nove godine pod krovom
– Kada nam je prošla Nova godina bila ni za što, želja nam je iduću dočekati pod krovom, u novom domu – govore Šubići, kojima su u pomoć priskočili mnogi, njima do jučer nepoznati ljudi, među njima i Josip Beljak, načelnik Stubičkih Toplica, koji je preuzeo rušenje kuće, Frane Bućan iz Splita koji je organizirao nogometni turnir kako bi prikupio financijska sredstva, kao i poduzetnik Maro Slade iz Dubrovnika koji im šalje ekipu radnika.
Naš sugovornik Tomislav Šubić s državom se već opekao. Jedan je od onih kojima je 1997. obnovljena kuća, ali o kvaliteti radova dovoljno svjedoči činjenica da je njegova supruga Marina, koja se u trenutku potresa zatekla u kuhinji, jedva izvukla živu glavu.
– Čekanje ne dolazi u obzir. U selu su dosad napravljene samo dvije kuće, i to iz privatnih donacija. A sada jedan od tih donatora državi treba platiti 5000 eura poreza što je apsurd – kaže Tomislav, kojeg pitamo hoće li izaći na izbore.
– Hoću, to je moje pravo i dužnost. Treba dati priliku nekome novome jer ovi na vlasti nisu napravili ništa – kaže.
Nešto kasnije na putu prema Glini, dizalica i kranova ni za lijek. Četiri mjeseca nakon potresa, nad porušenim kućama uz cestu niknuli su veleplakati svih političkih opcija i impozantni broj nezavisnih kandidata u utrci za glas građana sa stradalog područja, nudeći gradu ugled, a ljudima sigurnost. Pozivaju na transparentnost i poštenje. Obnovu spominju samo rijetki.
A u Glini, život se polako vraća. Terase kafića su krcate, ulice su prepune šetača. U samom središtu grada, međutim, samo jedno dvorište vrvi radnicima. Riječ je o poslovnom prostoru u vlasništvu Hajre Kadrije, oca troje djece. Ni on nije čekao državu, već se prihvatio posla sam, vlastitim sredstvima, pa se jednog dana nada povratu.
– Bili su neki stručnjaci, pogledali, rekli da sam dobro prošao i otišli, a ja sam samo u uništeni krov već uložio 157 tisuća kuna. Ne mogu čekati, krenuo sam s radovima jer smatram da glavna ulica u Glini zaslužuje sigurnost i ljepotu, a ne ruševine. Želio sam dati svoj doprinos gradu – kaže naš sugovornik, žaleći se kako je šlepere i šlepere smeća iz ruševine izvadio i odnio sam, a da mu nitko nije rekao ni hvala. Pa, ipak, na predstojećim lokalnim izborima svoj glas dat će vladajućem HDZ-u jer smatra da je dosta učinio za grad.
VIDEO: Građani Petrinje prosvjeduju zbog spore obnove grada nakon potresa
U kontejnerima – pakleno
U kontejnerskom naselju u Petrinji djeca se igraju na novouređenom igralištu. Njihovi roditelji povukli su se na odmor nakon ručka, stoga smo zakucali na vrata jednog od privremenih domova. Otvaraju nam srdačni domaćini, Kristina i Zoran Rukavina, rođeni Petrinjci, čiji je stan u Gajevoj ulici razoren u potresu.
– Živi se odlično s obzirom na to što smo doživjeli. Presretni smo što smo ostali živi i zahvalni Hrvatskoj i dobrim ljudima koji su bili fenomenalni. Zahvaljujemo i gradonačelniku Dumboviću na svemu što je učinio za nas – kaže Zoran, pa priča kako su nakon potresa živjeli dva mjeseca kod rođakinje, potom su dva tjedna proveli u udruzi paraplegičara u Jelkovcu, zatim su unajmili stan na Ferenčici koji su plaćali 1500 kuna, a naposljetku su 1. travnja dobili vlastiti kontejner u petrinjskom naselju.
Skromni su ljudi, ne žale se, premda su iz razrušenog stana spasili jedino zidnu fotografiju s vjenčanja. Dobro se slažu sa svojim novim susjedima u naselju, hranu i dalje dobivaju na prag. Čučavac u WC-u njemu nije smetao, ali ga je zbog supruge ipak doradio. Dobro i zlo s njima dijeli i kujica Maza. Iz Hrvatske neće nikamo, no što je s ostalima?
– Moja bivša supruga i sin odselili su se u Njemačku. Jedan naš mladi poznanik odselit će se iz Petrinje u neki drugi hrvatski grad, mnogi razmišljaju slično, no mi iz Petrinje ne idemo – odlučni su Zoran i Kristina. Poznato im je da su lokalni izbori pred vratima i oboje će se odazvati jer to smatraju svojom dužnošću.
Premda je tek konac travnja i živa u termometru toga je dana jedva dosegla 20 Celzijevih stupnjeva, u kontejneru je pakleno vruće. Kako će tek biti ljeti?
– Obećali su nam ugraditi klima-uređaje – nadaju se Rukavine.
Uistinu, na Banovini svaka obitelj ima svoju priču. Da je tome tako, javnost se uvjerila u subotu kada je u Petrinji održan mirni prosvjed kojim je iskazano nezadovoljstvo raspodjelom humanitarne pomoći, sporom obnovom, navodnom uzurpacijom donacija i drugim problemima. S kojima će se ukoštac uhvatiti stara ili neka nova vlast, a možda i neće.
Kandidati ne spominju obnovu razrušene i osiromašene Banije, jer je Država obećala da će sve obnoviti !!!!!