Kad su se emocije smirile, kad je vrijeme učinilo da sve sjedne na svoje mjesto nakon četvrtoga mjesta na Europskom prvenstvu u Danskoj, treba se pitati jesu li polufinala uistinu krajnji domet ove naše generacije rukometaša ili u njima postoji još neiskazani potencijal za korak više?
Od početka 90-ih, ovo je treći naraštaj rukometaša koji donosi odličja Hrvatskoj i u samom je rukometnom vrhu. Dečki koji su, predvođeni pokojnim Iztokom Pucom, Zlatanom Saračevićem i Patrikom Ćavarom, igrali od 1990. do 1997., osvojili su po jednu europsku broncu, svjetsko srebro i olimpijsko zlato. Rukometna “crna rupa” pojavila se kod nas u razdoblju od 1997. do 2002. godine, kad se možemo podičiti samo s dva mediteranska zlata, ali smo na EP-u 2002. bili tek 16., a na SP-u jednom i na 13. mjestu...
Momčad čije su perjanice bili Ivano Balić i Petar Metličić u razdoblju od 2003. do 2010. godine vratila nas je u vrh i uzela po dva europska i svjetska srebra, jedno svjetsko zlato te olimpijsko zlato. Ova je, pak, generacija dohvatila europsku, svjetsku i olimpijsku broncu...
Nije ni Slišković više mlad
Naših 20 rukometnih godina pokušao je analizirati nekad proslavljeni vratar Mirko Bašić (53). Je li polufinale krajnji domet ove momčadi?
– Nadam se da nije, te da će eksplodirati na Olimpijskim igrama u Riju za dvije godine! Ovim igračima još treba dodati mladoga vratara Ivića te nadarenoga Stepančića, a logično je očekivati da ćemo ostati bez Vorija, kojeg “stišću” godine. A pravu zamjenu za kružnoga napadača trenutačno ne vidim – kaže Bašić.
Autor: Željko Hladika
Nudi se teza da je na EP-u u Danskoj Hrvatska proživjela laganu smjenu generacija. Ali, ta naša momčad ima u prosjeku 29,5 godina, baš kao i Francuska, koju smo prozvali – starom!?
– Nije to bila klasična smjena generacija. Osim Sliškovića koji ima 23 godine, mi nemamo mladih igrača koji su se eksponirali i dali do znanja da se na njih uvijek može računati. A ni Slišković baš nije više mlad, mlad si kad imaš 19 godina...
Pokušajmo usporediti naše rukometne generacije – koja je bolja i jača momčad, ona s Pucom, Saračevićem, Ćavarom... ili ova?
– Uvijek je teško povlačiti takve usporedbe... Ali, nije se u rukometu previše toga promijenilo pa je možda lakše uspoređivati nego u ostalim sportovima. Dojma sam da je ona momčad iz 90-ih godina bolja i jača, svi su bili pravi rukometni znalci, a u ono je vrijeme bila žešća konkurencija! Tada su Rusi i Šveđani bili strahovito jaki, kakve su to žestoke utakmice bile s njima – sjeća se Bašić.
Balić, Metličić, Džomba, Lacković..., gdje biste svrstali tu momčad?
- To je bila naša najbolja generacija uopće! Neusporedivo je bolja od ovoga naraštaja, a dao bih im prednost i u odnosu na one starije dečke. Pojavili su se nakon sedmogodišnje suše dobrih rezultata, rukomet nam je krajem 90-ih bio na najnižim granama i odjednom su došli ti mladi dečki gladni medalja i uspjeha! A veliki znalci! I sve se poklopilo, to je bila naša briljantna generacija, najbolja...
Autor: Sanjin Strukić/PIXSELL
Je li četvrto mjesto u Danskoj bio neuspjeh? Po mnogočemu nam se čini da nije, uostalom, u polufinalu su bile četiri najbolje svjetske momčadi i nijanse su odlučivale o odličjima?
– Slažem se, to sigurno nije neuspjeh. Ali, očito je reprezentacija izgubila neke vrline koje su je ranije krasile. Nema više tako izraženog samopouzdanja i pobjedničkog mentaliteta. Kao što se prošlih godina, naime, nije slučajno, uvijek, pobjeđivalo u teškim utakmicama s jednim golom razlike, tako se ni sad nije slučajno minimalno gubilo! U sportu se slučajnost može dogoditi samo jednom, ali ako ta “slučajnost” traje godinama, onda to više nije slučajnost...
Goluža nije imao hrabrosti
Ako netko može meritorno ocijeniti vratarski učinak, onda je to svakako Bašić, koji je nekad bio najbolji svjetski čuvar mreže! Bez dlake na jeziku otkriva osnovni razlog što je Hrvatska ostala bez odličja u Danskoj...
– Ne znam zašto se svi to boje reći, ali sve su utakmice pokazale da nam je osnovni problem bio vratar! Možda to ružno zvuči kad se kaže tako izravno, ali da biste osvojili zlatnu medalju na bilo kojem velikom natjecanju, golman u tri odlučujuće utakmice mora na jednoj biti najbolji igrač, na drugoj među dva-tri najbolja, a eventualno se jednu utakmicu može “prošvercati”! To je ključ svega, možemo sad filozofirati o bilo čemu, ali vratarske su obrane prevaga u takvim, izjednačenim dvobojima. A mi smo, po vratarskim obranama, bili ravnopravni samo sa Španjolcima, no da je njima na vratima bio Šterbik, dobili bi nas s pet razlike i bili bi lagano europski prvaci... Bez vrhunskog golmana nema vrhunskog rezultata.
Alilović je cijelo natjecanje bio neraspoložen, je li to zapravo njegov domet, pripada li Mirko najvišoj vratarskoj klasi? I zašto Goluža nije više koristio iskusnog Loserta?
– Zasad Mirko nije na toj najvišoj svjetskoj razini, ali ipak se nadam da bi mogao (p)ostati vrhunski vratar. Trenutačno je ipak razinu ispod ostalih velikih vratara. I zasmetalo mi je što Losert, kad je već bio tu, nije dobio više prilika. Jer, kad je već pozvan sa 37 godina, onda je morao više braniti! I nepojmljivo je da naš izbornik to nije učinio i da nije imao hrabrosti mijenjati Mirka. Pa na klupu su išli i Omeyer i Landin, pa zašto ne bi i Alilović? Ili nemoj uopće “skidati” drugoga vratara, pa da onda prvi vratar zna da je siguran, možda ga to psihološki ojača...
Zašto Hrvatska ima problem s vratarima?
– Dobri se vratari rađaju, ali naši golmani u zadnje vrijeme imaju velike tehničke pogreške, koje se mogu otkloniti na treninzima. Primjerice, strašno mi smeta što Alilović i mali Ivić visoke lopte brane s dvije ruke, pa su stalno kratki. I stalno su na “guzici”. Nadalje, imaju problem branjenja ulazaka s krila, k tome Mirko često ide prema naprijed i “čita” udarce s devet metara, a za to nema razloga, niti je, onako korpulentan, građen za to... Nevjerojatno mi je da ih nitko nije uspio naučiti neke od tih zapravo osnovnih stvari. Vidjeli smo, uostalom, kako je Losert prekrasno, s lakoćom, branio teške, visoke lopte, jednom rukom! To je to, a ako lopta ide u rašlje, nećeš je obraniti ni s “tri ruke”...
Autor: Sanjin Strukić/PIXSELL
Vidite li na horizontu nekog mladog hrvatskog vratara koji bi mogao postati svjetska klasa?
– Taj mali Ivić je zanimljiv... Ali, treba mnogo raditi s njim. Osim njega, na žalost, ne mogu izdvojiti nijedno drugo ime...
Zašto je hrvatski rukomet bio u “crnoj rupi” krajem 90-ih?
– Zato što nije pravodobno napravljena smjena generacija. Ondašnji izbornici nisu imali hrabrosti odreći se starijih i tada već isluženih igrača, primjerice Saračevića, Smajlagića, Perkovca, uključujem tu, dakako, i sebe, pa čak i Kljaića... Trebalo je riskirati jedno ili dva natjecanja, pa već tada dati više prilike mladima, Baliću, Metličiću, Dominikoviću..., koji su već tada igrali odlično! Možda bi se onda i uspjesi ranije vratili...
Velike Červarove zasluge
Veliki je povratak u svjetski vrh uslijedio na SP-u u Portugalu 2003. godine osvajanjem zlata! Ali, malo je nedostajalo da i tada sve ode k vragu...
– Točno je, tada sam bio Červarov pomoćnik, trenirao sam vratare. Izgubili smo prvu utakmicu s Argentinom, a u drugoj smo gubili nakon prvoga poluvremena s dva gola razlike protiv Saudijske Arabije! Da se nismo vratili u drugom dijelu, da smo izgubili i tu utakmicu, vratili bismo se doma i sigurno bi ta generacija propala! Srećom, pobijedili smo, a velike je zasluge za sve imao Lino Červar – kaže Bašić i posebno naglašava:
– K tome, tada se opet stvorio kult reprezentacije i to traje do današnjeg dana, i mladi i stari igrači počašćeni dolaze igrati za Hrvatsku! Najbolje je to ovako objasniti: kad u rukometu u reprezentaciju nije pozvan neki vrhunski igrač, kao Balić ili sad Lacković, oni bi nekoga najradije “zadavili” zato što su otpali! A u košarci najbolji igrači sami otkazuju nastup za reprezentaciju! To su, eto, dva dijametralno suprotna shvaćanja što znači biti reprezentativac...
Slažem se. To je bilo i moje mišljenje odmah nakon utakmice s domaćinom.