Pet i pol metara visoka statua Karla Marxa od sada će, u čast njegova 200. rođendana, nadvisivati rodni mu grad Trier. Sva je prilika da bi komemoracija jednom od duhovnih očeva komunizma prošla gotovo u tišini, pomalo nalik na kumrovečku infantilnu i bezopasnu svibanjsku paradu u spomen na druga Tita, da svoj dolazak na svečanost nije potvrdio sam predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Očekivano, Njemačka se podijelila, pa i ostatak Europe. Oglasila se i naša europarlamentarka Ruža Tomašić, oštro prosvjedujući jer smatra da je Hrvatska nakon Drugog svjetskog rata “svakodnevno stradavala pod komunističkom diktaturom motiviranom upravo doktrinom Marxa o revolucionarnom teroru i klasnoj borbi”.
Renesansa prodaje ‘Kapitala’
Za jedne heroj, za druge zločinac, i dva stoljeća nakon rođenja Karl Marx ne prestaje izazivati prijepore, pa se poklonici i protivnici uglavnom mogu dogovoriti tek oko jednog: da je svojim životom i djelom oblikovao povijest. No, ne samo davne prošlosti, autor “Kapitala” i “Komunističkog manifesta” dionik je i naše sadašnjosti, pa i budućnosti. Mlada studentska generacija danas ponovno otkriva tog teoretičara, u mnogim njemačkim gradovima u posljednje vrijeme niču književni kružoci ljubitelja Marxove filozofije, prodaja njegova “Kapitala” doživljava pravu renesansu, a kada se 2008. srušio Wall Street i za sobom u bezdan povukao cijelu svjetsku ekonomiju, Marx se poput kakva vizionara burzovne propasti preko noći vratio u mainstream. Što nam je to u nasljeđe ostavio ovaj filozof, politički ekonomist, revolucionar, osnivač Prve internacionale?
Iako se krajem 70-ih godina prošlog stoljeća gromoglasno najavljivala definitivna Marxova politička smrt, odnosno kako je marksizmu na političko-teorijskom planu istekla licencija (sjetimo se samo slavne “Timesove” naslovnice iz rujna 1977. na kojoj su tzv. novi francuski filozofi govorili o kraju Marxovih ideja), pokazalo se da su tvorac marksizma i njegovo djelo mnogo žilaviji no što su mnogi mislili, odnosno što su posebice liberalni i konzervativni teoretičari pretpostavljali.
– Upravo suprotno, danas je Marx, čini se, življi i aktualniji nego li ikada prije i to ne samo u Latinskoj Americi, zemljama tzv. Trećeg svijeta, već je globalna ekonomska kriza iz 2008./2009. zorno ilustrirala zašto se vrijedi vratiti Marxu i ozbiljno se osloniti na njegove, po mnogo čemu genijalne analize, kritike i upozorenja. On se ubraja među mislioce koji su najdublje zaronili u sve skrivene zakonitosti ekonomije, utemeljene na logici kapitala i stoga naše doba ima mnogo toga od njega (na)učiti – kaže politički analitičar i profesor filozofije Jaroslav Pecnik.
Potom navodi kako o tome danas ne govore samo britanski laburisti, vođa nove europske ljevice Yanis Varoufakis (bivši grčki ministar financija u vladi A. Tsiprasa), Thomas Piketty, danas kultni francuski ekonomist (“Marx našeg doba”), američki ekonomist poljskih korijena Mihail Kalecki (zalaže se za borbu protiv monopola), već se na Marxove ideje pozivaju i mladi, angažirani antikapitalistički orijentirani pripadnici pokreta “Occupy Wall Street”, koji su dali politički ton novim, alternativnim pokretima u cijelom svijetu.
– Uostalom, i jedan od vodećih tjednika u svijetu, slavni londonski The Economist naglašava značenje Marxa za naše vrijeme iako biste njegove urednike, novinare i suradnike, sve ljude neospornog ugleda i autoriteta, teško mogli uvrstiti među pristaše marksističkog nasljeđa – kaže profesor Pecnik, pa dodaje kako je Marx pružio sjajnu dijagnozu svog, ali i našeg vremena.
– To nije sporno nikome, ali mnogima je sporna terapija koju su, oslanjajući se na njega, prepisali njegovi sljedbenici. Ponudili su, kako je napisao Krugman, “amputaciju noge kako bi odstranili kurje oko”: likvidacijom privatnog vlasništva i planskom privredom na kratko odstranili su zloduh kapitala i kapitalizma, ali su time uništili slobodu i inicijativnost ljudskog duha. Marksizam je uistinu bio intelektualni opijum 20. stoljeća i mnogi se, u najplemenitijoj nakani iskorjenjivanja nejednakosti, poslije nisu znali nositi s vlastitim revolucionarnim proturječnostima – mišljenje je profesora Pecnika.
Danas znamo, kako kaže, u čemu je Marx griješio, ali usprkos tome, u čemu su njegove neprolazne zasluge. Nitko prije njega, pa ni poslije njega, nije dao tako temeljitu analizu društva i objasnio vrijednost ljudskog rada i proturječnost kapitala; proizvodni karakter rada, ali i fenomen viška vrijednosti koji ne nastaje samo radom i proizvodnjom već u tomu bitan udio imaju i produktivnost, investicije u razvoj, inovacije i slično. Tematski gledano, sadržaj “Kapitala” neosporno je i danas aktualan kada se govori o velikoj imovinskoj nejednakosti koja svijet neminovno vodi proizvodnji permanentnih kriza i opasnih, povišenih socijalnih napetosti. – Stoga ne čudi da u vrijeme sveopće globalne, društvene i ekonomske, ali i svekolike duhovne i materijalne krize, iznova dolazi do renesanse Marxova djela i njegove misli koja je postavila temelje za razumijevanje i prevladavanje upravo takvih kriza – zaključio je profesor Pecnik.
Utopija završila stradanjima
Premda ne spori kako je ovaj filozof ostavio traga u različitim školama mišljenja, profesor političkih znanosti Anđelko Milardović naglašava kako su pokušaji izvođenja političkih sustava iz različitih dimenzija Marxova mišljenja urodili “plodom” u obliku pojave totalitarnih društava.
– Ako se uzme samo staljinistička interpretacija marksizma, pogledajmo što je ona napravila: arhipelag gulaga. Masovna pogubljenja. Pa onda, primjerice, Pol Potov režim u Kambodži koji je također, prema Crnoj knjizi komunizma, proizveo milijunske žrtve, kao i Mao Ce-tung u Kini, Ceauşescu u Rumunjskoj, Honecker u Njemačkoj te Josip Broz u Jugoslaviji – kaže profesor Milardović, dodajući kako je u bivšoj državi zaživio “pokušaj konstrukcije utopije koja je završila u jednom tipu nasilja”.
– Komunisti su ovdje izgenerirali socijalizam koji je izveden iz premisa Marxova nauka koji se razlikovao od staljinističkog, istočnoeuropskog, ali razlike su nikakve. Ta je utopija završila kod nas kao i svuda diljem Europe i svijeta gdje god su komunistički režimi bili na vlasti: u ljudskom stradanju. I tu onda Marxov humanizam pada u vodu kada su ga primjenjivali oni koji su tom humanizmu pucali pištoljem u čelo – kaže profesor Anđelko Milardović, kojeg pitamo kakav bi odnos prema Marxu 2018. bilo pošteno zauzeti. Posve tacitovski, kaže, sine ira et studio, bez srdžbe i pristranosti, bez ikakvog zanosa, baš kao i spram svake politike i ideologije.
– Marxu valja pristupiti s činjenicama i objektivno, gdje treba razdvojiti njegovu filozofiju od ideologije i utopije koja se poslije primjenjivala preko različitih marksizama na režime koji su se pokušavali konstruirati na ideološkim i utopijskim premisama. Ideologija i utopija su proizvele takve režime koji su dalje proizvele milijunska stradanja, a ondje gdje ljudi stradavaju ni jedna utopija ni ideologija ne mogu se opravdati. I kad bi to ljudi priznali, to bi bio pravi način suočavanja s prošlošću, no oni to ne mogu učiniti zbog emocionalnog sljepila, subjektivnosti, obiteljskih povijesti i vlastitih korijena – kaže prof. Milardović pa dodaje kako će o Marxu i sličnim temama ispravno prosuđivati tek djeca rođena 90-ih i 2000-ih, kao što mi danas možemo hladne glave studirati povijest Austrougarske monarhije jer prema njoj nemamo nikakav emocionalni odnos. Jer, dok god on postoji, nema objektivne interpretacije i mi se krećemo u polju sukoba ideologije.
– Naravna stvar, postavlja se pitanje koliko je kriv Marx, a koliko su krivi njegovi nastavljači. Može se napraviti i komparacija Marx – Nietzsche, kojeg su optuživali da je ideolog nacionalsocijalizma. A što su autori krivi ako imaju nastavljače koji krivotvore ili zloupotrebljavaju – kazao je prof. Milardović pa za kraj preporučio: Držimo se Tacita i ne možemo promašiti.
Nije marx znao sto ce ptouzrokovati. Covjek filozof u ono vrijeme napredan. Ludost je 100 godina nakon 100 eksperimenata vjerovati u tu filozofiju.