Bečki filharmoničari ovih će dana u Musikvereinu održati najbizarniji koncert u povijesti

Nisam planirao ići na taj koncert jer za njega nisam ni znao. Kultura nije bila u planu za kratkog boravka u Berlinu na proputovanju prema jednoj sjevernijoj svjetskoj metropoli. Ali, dok smo se lijepe svibanjske subotnje večeri šetali po Aleji pod lipama (Unter den Linden), pozornost mi je privukao plakat na Berlinskoj državnoj operi koji je oglašavao matineju sljedećeg jutra. Na njemu su bila dva imena: Peter Schreier i Daniel Barenboim. Slavni njemački tenor imao se, pjevajući probrane solo popijevke Franza Schuberta uz legendarnog dirigenta za klavirom, oprostiti od pozornice na kojoj je nastupao četiri desetljeća. Bez nade da uopće još ima koja neprodana ulaznica za takav povijesni događaj, otišao sam do blagajne gdje je ljubazna gospođa izvela čudo. Bilo je to prije točno dvadeset godina i tada je hrvatski novinar na blagajni slavne opere u Berlinu valjda još bio egzotična pojava. (Doduše, danas je takvo što još mnogo manje zamislivo.) Ljubazna blagajnica ne samo da je iskopala dvije ulaznice nego nam se još gotovo ispričavala što nam ih ipak mora naplatiti premda je cijena bila gotovo simbolična. Zvonki glas iz kojeg je uvijek zračila radosna posvećenost uzvišenoj glazbi poznavao sam do tada samo s ploča. Toga nezaboravnog berlinskog jutra glas je dobio i sliku neočekivano visokog, uspravnog i vitkog čovjeka gospodskog držanja. Schreier je tada imao 65 godina i nastavio je još pet godina s koncertnim nastupima. Posljednji je imao 22. prosinca 2005. godine pjevajući dionicu evanđelista i dirigirajući Bachov Božićni oratorij. Ne smatram slučajnošću što su ga Bog i Bach prije pet mjeseci pozvali k sebi upravo na Božić 2019. Što se Barenboima tiče, taj berlinski koncert bio je prvi od mnogih susreta s njim.

U današnjim okolnostima iz sjećanja mi je izronio jedan neglazbeni detalj. Gledalište Staatsopere bilo je krcato, a naša su mjesta bila u sredini jednog od dugačkih redova koji se protežu od jednog do drugog ruba dvorane, bez prolaza u sredini. Kada me, dakle, usred pobožne intimne atmosfere u kojoj su Schreier i Barenboim izvodili lirske Schubertove bisere, spopao napad iznenadnog koncertnog kašlja, nisam imao kamo. Događa se to, valjda od suspregnutog daha i plitkog disanja izazvanog glazbenim čarolijama. Upamtio sam dobro i ljubaznog gospodina dva-tri mjesta od mene koji mi je uz sućutni i ohrabrujući smiješak pun razumijevanja pružio bombon. Kada bi ovog proljeća ikakvih koncerata bilo, takav bi napad kašalj valjda izazvao paniku kod ionako vrlo udaljenih ostalih posjetitelja u prorijeđenom gledalištu. Zamišljam i kako bi, prekidajući koncert, u dvoranu po mene možda uletjela i dežurna epidemiološka ekipa u skafanderima. Za nekoliko će dana u bečkom Musikvereinu Daniel Barenboim ponovno izvesti jedan povijesni koncert kao solist i dirigent uz slavne Bečke filharmoničare. Židov rođen u Argentini nije samo glasoviti umjetnik nego je i odvažan čovjek koji je mnogo puta pokazao građansku i ljudsku hrabrost. Primjerice, kada je mlade izraelske glazbenike Židove skoro pa švercao na područje Zapadne obale da bi skupa sa svojim kolegama Palestincima i Arapima iz okolnih zemalja zajedno svirali Beethovena, pokazujući i dokazujući sebi i svijetu da glazba može biti most i sredstvo sporazumijevanja među ljudima iz inače u svakom drugom pogledu posvađanih, suprotstavljenih pa i zaraćenih političkih zajednica i naroda. Ili, kada se nije libio svoj veliki patriotizam prema Državi Izrael iskazati oštrom kritikom državne politike s govornice Knesseta, u svečanoj prigodi primanja velikog priznanja pod pokroviteljstvom iste te države.

Međutim, sve kad bih i mogao, ne bih imao ni najmanju želju biti prisutan na tome sljedećem Barenboimovu nastupu s Bečkom filharmonijom u Musikvereinu jer povijesnost tog koncerta bit će u prvom redu u njegovoj bizarnosti.

Slavni glazbeni hram prvi će put otvoriti vrata publici otkako su pandemijske protumjere sve zatvorile i ušutkale. Ali u petak 5. lipnja samo će stotinu ljudi biti pripušteno u Zlatnu dvoranu u kojoj bi inače, kao i na svakom koncertu ciklusa Bečkih filharmoničara, bilo dvije tisuće ljudi, uključujući tristotinjak sretnih studenata u prostoru za stajanje u dnu dvorane. Svi će morati imati maske premda će im milostivo biti dopušteno da ih skinu nakon što zauzmu svoja mjesta u dvorani na točno određenim sjedalima, raštrkanima u prvi petnaest od trideset redova partera. Sjedit će tamo kao duhovi iz nekoga normalnog vremena. Ni supružnicima, ni ljubavnicima, ni članovima istih obitelji i kućanstava neće biti moguće sjediti zajedno. Mjere su mjere. Koncert će biti skraćen, bez pauze, i publika ima upute odmah nakon završetka što brže se razići, držeći međusobno propisani razmak. Nema sumnje da će isto tako po velikoj pozornici biti raštrkano pedesetak glazbenika, koliko ih je potrebno za izvedbu Mozartova Klavirskog koncerta u B-duru i Beethovenove Pete simfonije. Energičan, dramatičan i buntovnički motiv kojim počinje ta “sudbinska” simfonija ne mogu u takvim uvjetima zamisliti nikako drugačije nego upravo suprotno od Beethovenove namjere: kao prepuštanje sudbini koju su nam zacrtali arhitekti “novog normalnog”. Takav koncert čini mi se jednako bizarnim kao i nogometne utakmice koje se u Njemačkoj već igraju na golemim praznim stadionima, na kojima se igrači prije početka ne smiju rukovati premda je nogometna igra sva u borbenim klinčevima.

Ne mislim ni na kakve urote, samo kažem da sve to skupa nije normalno jer nije logično. Ako je vani kuga, onda nema ni koncerata, ni utakmica, ni putovanja, ni ljetovanja. A ako nije, onda je nastavak života u neprestanom oprezu koji se demonstrira kao strah od fizičkog približavanja svakom drugom ljudskom biću gori, pogubniji i opasniji od bolesti same.