Beduini prodaju obiteljsko blago zbog promjene klime

Toplinski udar što ga putnik pretrpi kad se za užarena kolovoskog dana iskrca iz minibusa na prašnjavu kolodvoru tromilijunskog sirijskog velegrada Alepa dade se usporediti jedino s kulturnim šokom – jer će ga usred Bliskog istoka lokalno stanovništvo dočekati prijateljski, u najmanju ruku kao da im je rod rođeni.

Prometni krkljanac i zaglušujuća buka truba, kojima se u primjeni “prava jačega” stalno služe svi vozači, pješaku, doduše, poručuju da nije poželjan na cesti, barem ne ako ne može trčati. No, u tome gradu, u kojemu semafor ne znači ništa, a jedini apsolutni vladar je policajac, djeca i mnogi odrasli pozdravljat će vas na ulici jednostavno zato što im je to zgodno. Pitat će vas odakle ste i bit će im jako drago što razgovarate. Ako ste razgovorljiviji, u slučaju duljeg opisa domovine, dojmova o Siriji, uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije i obiteljskog stanja, obavezno će vas pozvati kući na čaj.

Imate li vremena, prihvatite. Bit će vam zanimljivo, a uočit ćete i da se ispod gomila artikala u dućanima u centru, načičkanih uza zidove uobičajeno zakrčenih ulica, krije arhitektura koja oduzima dah.
Unatoč tomu što je Alepo vrlo prljav, od povijesne jezgre, čiji temelji pamte možda i 8000 godina, pa do najnovijih modernih predgrađa primjećuje se brižno urbanističko planiranje, za kojim netko s naših prostora može samo uzdisati.

I Damask, koji je oduvijek bio “sveti grad”, i Alepo, još od Rimljana stalno trgovačko središte, svaki za sebe tvrde da su najstariji stalno naseljeni gradovi na svijetu, a konfrontiraju se i stoga što u svakome postoji po jedna lubanja sv. Ivana Krstitelja.


Prijepodneva na arheološkom lokalitetu u Palmyri pripadaju beduinima i turistima na devama

Povijesni Damask
Alepo se ponosi Velikom džamijom, monumentalnom citadelom koja se othrvala Bizantu i križarima, i “sukom”, labirintom srednjovjekovnih natkrivenih uličica koje služe kao bazar. Damask, pak, krasi povijesna jezgra s briljantnom kršćanskom četvrti do koje nas je odveo Austrijanac Manfred, pripadnik UN-ovih postrojbi na Golanskoj visoravni, a na kojega smo naletjeli u čajani dok je pušio nargilu. Dok nas je vodio do Ananijine kuće, u koju je pred obraćenje doveden slijepi sv. Pavao i u čijem podrumu i danas postoji kapelica, Manfred nam je rekao da je na Golanskoj visoravni danas mirno.

– Prolaze jedino krijumčari. Nazivamo ih “trgovcima” i ne diramo ih – kazao je Austrijanac.
Damask danas intenzivno obnavlja kršćansku četvrt, no apsolutno najveći ponos grada ipak je džamija Umayyad, sagrađena na mjestu 3000 godina starih poganskih te na temeljima rimskih hramova, a po svetosti je u islamskome svijetu odmah iza džamija u Meki i Medini.

Iako se i u konzervativnom Alepu, premda su žene uglavnom pokrivene čadorima, posvuda prodaje seksi rublje, Damask je puno moderniji i čistiji, a žene ondje uglavnom nisu pokrivene, neke čak nose minisuknje. Najsvjetliji trenutak putovanja po Siriji ipak je posjet Palmyri, gradiću sa 40.000 stanovnika, koji se od Sirijske pustinje, kojom je okružen, brani oazom uz koju je na “Putu svile” iznikao prije 4000 godina. Iako posjetitelj danima može u transu lutati kroz 50 hektara izvrsno očuvanih rimskih ostataka, razgledati stotine metara nizova stupova i hramove što strše iz pijeska, a na zalasku i u zoru djeluju bezvremeno, najveće bogatstvo Palmyre ipak su njezini stanovnici.


Čajane s nargilama vrlo su popularne, no u njima nema žena, barem ne domaćih, jer bi, da koja slučajno uđe, svi muškarci, navodno, iz protesta uvrijeđeno izašli van

Tamo smo upoznali beduine iako smo im šatore viđali tijekom vožnje kroz pustinju.
Nakon što su uobičajenu zaradu priskrbili iznajmljivanjem deva za jahanje agencijinim turistima tijekom vrlo vjetrovita prijepodneva (posvuda u Siriji stalno puše), Muhamed Ali i njegov prijatelj Maher nagovorili su nas na besplatno jahanje, a potom nas odveli na bogat doručak u svoj veliki šator. Na motoru, ne na devi.

Kult gostoljubivosti
Takvoj se ljubaznosti kod beduina ne treba čuditi jer, iako je Arapima gostoljubivost kult, beduini su prema putnicima morali biti posebno susretljivi kako bi uzajamno se pomažući preživjeli stoljeća u pustinji.

Za stolom u dvorištu naši novi prijatelji i njihovi kolege pokazali su nam bogatu srebrnu ogrlicu, staru između 200 i 300 godina, tek kupljenu od beduinskih plemena iz pustinje. Kada smo ih upitali zašto beduini prodaju obiteljsko srebro, odgovorili su kako od 2000. vladaju velike suše.
– Mijenja se klima. Poskupjela je hrana, a beduini jedva prehranjuju i deve. Ove godine, čini se, suša bi ipak mogla izostati. Svi se tomu nadamo – objasnio nam je jedan od beduina, uz obavezan “inašalah” (ako Bog da).

Muhamed Ali povjerio nam je kako muku muči s nepismenošću (iako govori engleski), a i nije mu drago što je odvojen od obitelji. Maher nam je rekao da mu je u Palmyri dobro, a Alepo, pak, ne podnosi do te mjere da svojedobno u grad nije htio pratiti ni svoju tadašnju djevojku Engleskinju.
Ako ste pričljivi, u Palmyri će vas na ulici već drugi dan boravka gotovo svi pozdravljati, a uz malo sreće “trpjet” ćete bezbrojne pozive u njihove vrtove prepune maslina, palmi, datulja, pistacija, šipka, a u ponekima ima i bazena s izvorskom vodom.


Vjernici često u džamijama nakratko i odrijemaju

Kao i svi u Siriji, jako vole djecu, mačke, a imaju i duha, pa kad nam je jedan od trgovaca povoljno nudio nakit – ručni rad – a mi ga upitali kako ga je izradio kad mu je jedna ruka u gipsu, uz blagi smiješak uzvratio je da se snašao i s jednom. Poslije je priznao da je stradao igrajući nogomet. U Palmyri su i dvije hrvatske tvrtke koje se bave crpljenjem nafte. Hrvate svi jako cijene jer su prije svega vrlo druželjubivi i srdačni, a usto za lokalne prilike mogu i jako puno popiti.