Koji vam je svjetonazor ili religija i koje je vaše političko opredjeljenje ili uvjerenje? To mi je pitanje jednom postavio Facebook nudeći mi da svoj osobni profil na toj društvenoj mreži popunim izjašnjavanjem o svojoj svjetonazorskoj i političkoj pripadnosti. Prihvatio sam ponudu i izjasnio se. Štoviše, to pitanje pomoglo mi je da sam sebi objasnim i rasvijetlim tko su, zapravo, moji bogovi i učitelji. Bez mnogo razmišljanja odmah mi je sinulo što da napišem u te dvije rubrike. Umjesto navođenja bilo koje religije ili filozofskog pravca u svjetonazorskom retku, odnosno političkog usmjerenja, pokreta ili, bože sačuvaj, neke konkretne stranke u političkom, ja sam ponosno napisao samo dva imena.
Svjetonazor: Bach. Političko opredjeljenje: Beethoven.
Glazbu Johanna Sebastiana Bacha čuo sam prvi put još kao dijete u crkvi. Tada još i ne znajući tko je napisao te note, snažno su me se dojmili ti preludiji koje bi časna sestra orguljašica marljivo uvježbala i svirala na kraju svečanih misa na najveće blagdane. Bilo je to nešto drukčije, dublje, svečanije i uzvišenije od svega što sam do tada čuo da se pjeva ili svira u svijetu oko sebe. Bach je kasnije postao i do danas ostao najuvjerljiviji tumač svih onih osjećaja i misli koje nazivamo vjerom i pobožnošću. Bachove note s orgulja na koru uvijek su mi predstavljale mnogo izravniju i uvjerljiviju vezu s vječnošću, krajnjim smislom postojanja i nezemaljskom uzvišenošću nego riječi bilo kojeg propovjednika izrečene dolje na oltaru. Ludwig van Beethoven bio je, pak, spona između nebeskog i zemaljskog, božanskog i ljudskog, otvoreni kanal kojim se ljepota i snaga ideje o svemiru kao vrhunaravnom veličanstvenom redu izravno pretače u krhku ljusku ljudskog uma i duha kao samosvjesna misao o neprocjenjivoj vrijednosti svakoga pojedinog ljudskog bića i o čovječanstvu kao kozmičkom sestrinstvu i bratstvu pod zvijezdama.
Dobro se sjećam potresenosti i uzbuđenja zbog Beethovenove Pete simfonije. Imao sam 11-12 godina kada sam nabasao na tu ploču i prvi je put stavio na gramofon u svom domu, a sjećam se i sebe kao još golobradog mladića i svega onog što se uskomešalo u meni kada sam prvi put u Zagrebu ušao u Lisinski. Bio sam brucoš, došao sam bez karte i čekao pauzu da se uvučem u dvoranu. Veličina i izgled unutrašnjosti glazbenog hrama sama po sebi ostavila je silan dojam. Ali, bio je to opet neki prstić sudbine da prve note koje ću unutra čuti te večeri budu upravo ono silno Beethovenovo “Ta-ta-ta-taaaa”, motiv koji nije slučajno postao signal kojim se za čitavog Drugog svjetskog rata pokorenoj Europi iz Londona javljao BBC. Svirala je Zagrebačka filharmonija, dirigirao je Lovro Matačić.
Nekoliko godina kasnije stajao sam na toj istoj pozornici s još stotinjak studentica i studenata Muzičke akademije i pokušavao otpjevati sve note zborske baritonske dionice u finalu Beethovenove Devete simfonije. Ima, naime, onaj jedan trenutak kada se čitav orkestar i zbor pretvaraju u silan vihor koji diže krov dvorane i sve glasove poput roja iskri velikog požara pogoni gore da se stope sa zvjezdanim šatorom nad svim ljudima. Osjećao sam se u tom trenutku poput maloga glinenog ćupa kroz čije bi usko grlo neka ruka htjela odjednom uliti čitav zvjezdani svemirski ocean. Grlo bi mi se jednostavno stislo od te ljepote i divote. Dalje bih samo zijevao jer se nisam usudio riskirati sramotu da baš jedini u tom zboru budalasto i u suzama ridam umjesto da pjevam.
No, osim glazbe, moj rani “politički” doživljaj Beethovena oblikovala je i ona poznata priča o tome kako se rukom pod ruku šetao s velikim Goetheom ulicama mondenoga češkog ljetovališta Teplica kada im je ususret došla neka grofovska svita. Skladatelj je pjesniku rekao neka samo nastavi ravno. “Oni su moraju ukloniti nama, a ne mi njima”, rekao je Beethoven. Ali, Goethe je izvukao ruku, uklonio se u stranu i ponizno skinuo šešir dok ne prođu njihove visosti, dok je Beethoven, s rukama u džepovima, prošao ravno kroz njih. I doista, plemstvo se uklonilo njemu pozdravljajući ga prijateljski i s poštovanjem. Nakon toga Beethoven je zastao i, kad ga je ovaj sustigao, rekao Goetheu: “Pričekao sam vas samo iz poštovanja prema vama i divljenja vašem djelu, ali vi iskazujete ovim ljudima više poštovanja nego što ga zaslužuju”.
Njemačka književnica Bettina von Arnim ovu je anegdotu najvjerojatnije izmislila pišući 20 godina kasnije o susretu Beethovena i Goethea koji se zaista dogodio 1812. u Teplicu. Priča ipak nije bez osnova jer je Beethoven pišući svom izdavaču doista predbacio Goetheu da se neprilično svom geniju spušta na razinu frivolnih zabava i kurtoazije mondenog lječilišta. Goethe je, pak, u pismu prijatelju o Beethovenu napisao: “Njegov talent je zapanjujući. Nažalost, njegov karakter je neukrotiv i premda nije sasvim u krivu kada ovaj svijet smatra nepodnošljivim, on ga tim svojim stavom ne čini nimalo ugodnijim, ni drugima ni sebi”. Doista, premda je bio obožavan od ljubitelja glazbe i ostalih glazbenika Beča i Europe s kraja 18. i početka 19. stoljeća, Beethovenu zbog njegove naravi i samosvijesti život nije bio nimalo ugodan ni lak. Ali, zato je krčio put i ostavio zvjezdani trag naraštajima umjetnika i ljudi iza sebe. Čovječanstvo nije postalo ništa bolje. Dvadeseto stoljeće donijelo je nezamislive strahote, najvećim dijelom potaknute upravo od Beethovenovih sunarodnjaka. Ali, kada treba obilježiti barem kratkotrajne trijumfe slobode i ljudskosti, primjerice prije 30 godina nad srušenim Berlinskim zidom, svira se i pjeva njegova Deveta simfonija. Njegova je Oda radosti himna zajednice država i naroda kojoj i mi danas pripadamo. Da, svijet i Europu dijele novi zidovi, a mnogi bi svoje državice, pa i čitav kontinent ogradili logorskom bodljikavom žicom. Utoliko više Beethoven i njegova glazba ostaju kao putokaz i kao crvena raketa ispaljena u mrak kao poziv upomoć i signal opasnosti. Kakav bi tek bio svijet bez njega? Sretna vam Beethovenova godina.