Belgijanka iz Dubrovnika: Otkazala sam put u Bruxelles, ne želim da djeca vide taj užas

Belgijanki Sabine Gouhie u životu uzbuđenja nije manjkalo. Belgija joj je već u mladosti bila mala, vukla su je mora, a prije 18 godina upravo je na pučini, kao druga časnica tankera, negdje na putu između Perzijskog zaljeva i Mediterana, susrela i svoju budućnost, supruga Dubrovčanina. 

Prije 16 godina Dubrovnik joj je postao i stalna adresa. U međuvremenu je rodila danas trinaestogodišnjeg Marka i sedmogodišnju Loru, naučila hrvatski i otvorila vlastitu turističku agenciju. Suprug je ostao vjeran morima, a Sabine je svim iskušenjima strankinje u novoj domovini tako odolijevala uglavnom sama. Sve to ide, reći će danas, kad vam je u životu ljubav na prvom mjestu. Odlučna, hrabra i radišna Belgijanka preskakala je prepreke jednu po jednu, okusila je podstanarski život, savladala kulturološke razlike, usvojila lokalne navike, a na koncu naučila živjeti i s nostalgijom prema staroj domovini. Svijet joj u tom desetljeću i pol stao samo jednom, prošlog utorka kad je čula vijesti. – Baš sam bila sam na službenom putu u Tivtu. Ostanete u šoku, prestravljeni kad tako nešto čujete. A onda pojure misli; gdje mi je sestra, gdje je brat, je li tata na sigurnom – prepričava Sabine prve sekunde nakon što je čula za eksplozije u Bruxellesu. 

Užasno bih se bojala

– Sestra mi živi baš u Bruxellesu, brat je u Francuskoj, ali često zbog posla dolazi u Bruxelles, tata je u Nizozemskoj, ali nikad ne znate kamo nekoga sudbina odvede... Nasreću, svi su dobro koliko se nakon nečeg tako ružnog može biti dobro. Strah se uvuče. Ja sam s djecom trebala na Uskrsni ponedjeljak putovati u Belgiju, ali sam odustala. Ne želim da djeca vide taj užas na aerodromu... Već nekoliko godina sam ih slala same avionom u Bruxelles kod mojih, sad više nema šanse, užasno bih se bojala... – priznaje Sabina.

A upravo su, kaže, odsustvo straha, potpuni osjećaj sigurnosti, ono što su joj poklonili Dubrovnik i Hrvatska. – Naravno, tu su i ljepota zemlje, klima, more i susretljivi ljudi, ali sigurnost je zasigurno pri vrhu razloga zašto se u Hrvatskoj osjećam tako ugodno i dobro – ističe Sabine, koja unatoč ljubavi prema Dubrovniku i suprugu pomorcu Renatu Maruniću ipak ne nosi ružičaste naočale.  – Nije se jednostavno prilagoditi novoj zemlji. Puno je razlika između Belgijanaca i Hrvata. Recimo, u odnosu prema poslu kod vas vrijedi da ne mora sve odmah, može i sutra. Još uvijek se na to privikavam, a ideal bi zapravo bio neka sredina između navika ljudi u staroj i novoj domovini; na radnom mjestu se potpuno predati i posvetiti poslu, ali s mjerom kako bi ostalo dovoljno vremena za obitelj i prijatelje – smatra Sabine.

A u Dubrovniku, gdje živi desetak obitelji s nekim članom iz Belgije, Sabine je stekla široki krug prijatelja. Hrvatski govori na prepoznatljivi dubrovački način pa će za omiljeni, svakodnevni običaj ispijanja kavica među Hrvatima reći po dalmatinski: "Nije to moj đir." – Nije da ne bih htjela, volim ja sjesti na Stradun i popiti kavu, ali jednostavno nemam vremena – kaže Sabine, koja, očito, još nije savladala tu nijansu hrvatske svakodnevice: kava nije izbor, nego način života.

>>EKSKLUZIVNO Pariški bombaši koristili su mobitel kupljen u Hrvatskoj

>>Oslobađanje drevnoga grada Palmire završni udarac kalifatu