Benediktinke, jedan od najstrožijih redova: Rešetke ih štite od svijeta

Željezne su, ali da su i končane, njima je svejedno, probiti ih ionako ne pokušavaju. Rešetke su odabrale svojom voljom. Štite ih od svijeta, dok im zidovi i tišina, zavučena u svaki kutak tih pomno uređenih odaja, posuta svim osjetilima ugodnim spokojem, jamče sigurnost. Obveznom šutnjom iz dana u dan tkaju tepihe kojima će, vjeruju, najlakše stići do Boga – onoga kome su se zavjetovale još prije nekoliko desetljeća. Iglama skrušenog života spartanskog rasporeda, uronjenog u rad i molitvu, pletu skromnost i poniznost, brišući istodobno vlastiti ego, tako popularan u današnjem svijetu. Susret s njima susret je s očima koje gledaju izravno u vas, bez zavjesa i skrivenih namjera. Oči su to djeteta pomiješane s nježnošću žene. Onakve kakvima bi bilo teško lagati.

Vratile se kući nakon 25 godina
Ta otvorena lica skrivena su u samom središtu Zadra, samo stotinu metara od prepunih kafića na Forumu i preko puta krcatih štandova, iza zidina tijekom II. svjetskog rata uništenog ženskog samostana Hrvatski Montecasino svete Marije. Sestre benediktinke, čuvarice “zadarskog zlata i srebra”, na navedenoj adresi žive 946 godina. Nedavno su proslavile četrdeset godina od povratka kući, budući da je tijekom Drugog svjetskog rata samostan uništen, pa su privremeno bile smještene u obližnjem nadbiskupskom sjemeništu Zmajević.

Uz karmelićanke, jedan su od najstrožih redova. Izlaze vrlo rijetko, pričaju malo.

No, kad vam se u cvjetnom atriju među kupolama pod vedrim nebom živahno nasmiješi sestra Tarzicija, sva za vanjski svijet suviše kruta pravila u trenutku zaboravljate. Niska, topla i spontana, odabrala je ime, po, kako kaže, “malom i dobrom svecu” u kojem očito pronalazi dio sebe. Kad se prije 45 godina ovila crninom, bilo joj je tek dvanaest.

– Moj prvi susret s redovnicama bio je kad sam išla u samostan po haljinu za prvu pričest. Sjećam se da me vodila teta i da sam ostala očarana takvim stilom života i načinom izražavanja. Pitala sam čime se časne bave, a ona je odgovorila da mole i rade svoje poslove, na što sam ja rekla – “meni je to predivno”. Časne su se samo smijale! Otad nisam imala mira, kao da se u meni probudila vatra koju nisam mogla kontrolirati. Roditelji su se strašno protivili mom odlasku, ćaća je rekao da to ne dolazi u obzir, ali nisam popuštala. Braća i sestre dječje su me upozoravali da tamo neću dobivati plaću, zvali su me švora – prisjeća se časna Tarzicija, rodom iz Ninskog Dračevca.

Otkako je stupila u samostan, a tada ni suzu nije pustila, osnovnu školu nastavila je pohađati u Zadru, a kući se, kao ni ostale sestre, nije vraćala. Doduše, s trinaest su je, da bi je testirali, poslali natrag na nekoliko dana, no ako je i bilo sumnji oko njezine odluke, u tom su času nestale. Vanjski svijet nije joj odgovarao, s prijateljicama više nije bilo kao nekada i jedva je čekala da se vrati. Iako luckasta, disciplina u samostanu stoji joj kao salivena. Dok se nekima može činiti da zatvorene časne po cijele dane ništa ne rade, ona tvrdi – dan je prekratak!

Nakon dizanja u pet ujutro, dan im je ispunjen molitvom i radom: čiste, peru, brinu se oko muzeja, odnosno stalne izložbe crkvene sakralne umjetnosti, vode osnovnu glazbenu školu, rade u umjetničkim radionicama poput atelijera emajla i čipke, izrađuju krunice, suše cvijeće od kojeg izrađuju znakove za knjige, čestitke i slike, pletu vezove i križiće. Kad je vrijeme dobro, otvorena je i restauratorska radionica starih knjiga i pergamenata.

Cijeli dan među sestrama traje šutnja. Za njih je to prirodno stanje u kojem se osjećaju najbolje. Svijet nijednoj od njih ne nedostaje. Najvažniji im je mir jer jedino u potpunoj usredotočenosti mogu najbolje osluškivati i tražiti Boga. To je zadaća koja ih hrani više nego sva bogatstva svijeta.

– Kad sam odlazila u samostan, samo su mi govorili što ću izgubiti, ali nikad nisu ništa rekli o tome što ću dobiti: voljeti Boga više nego išta drugo – kaže jedna redovnica.

Na čašici razgovara okupljaju se tek uvečer. A sve se čini da na tim susretima Tercizija ima ulogu zabavljača. Ne samo zato što izvrsno priča anegdote, pa se časne smiju i kad im ispriča nešto tužno, nego zato što je i izvrsna imitatorica pa fenomenalno “skida” ne samo njih nego i članove svoje obitelji koji je posjećuju (najviše jednom mjesečno), pa čak i biskupe!

Jedna od onih koja je vjerojatno najdulje poznaje jest časna majka Anastazija.

Ona je demokratski izabrana “šefica”.

– Kod nas vlada veća demokracija nego vani (smijeh). Imamo mandat od šest godina, a onda se kandidira svih devetnaest, koliko nas ima – govori časna majka, koja autoritet održava posljednje 22 godine. Zbog muzeja sestrama je nabavila i devet mobitela! Služe im, kažu, za dogovor, ali i razmjenu SMS-ova s obiteljima.

Može se razaznati zašto je stalno biraju. Djeluje čvrsto, pouzdano i inteligentno. Osim toga, ona s četrnaest godina nije pobjegla na neki tulum, nego ravno u samostan. Bdjela je i molila cijelu noć i u četiri ujutro iskrala se iz kuće, ukrcala se na trajekt, a kad je stigla u Zadar, sklonila se u portal Svete Stošije i čekala časne da se probude prije nego što im pozvoni. Njezina majka stigla je po nju dva dana nakon toga, ali nije se dala natrag, a njezin otac zbog odluke da se zaredi s njom nije razgovarao godinama.

– Bojali su se da sam premlada, ali ja sam bila sigurna, kao da bih radila lakrdiju od crkve i same sebe – kaža časna majka.

Sobičak ili, kako kažu, ćeliju samo s posteljom i noćnim ormarićem tada je dijelila s također malenom Tercizijom. U školu su obje išle u civilu, a iako su ih djeca malo zafrkavala, većih problema nisu im stvarali. Anastazija je poslije diplomirala povijest i povijest umjetnosti, što je vjerojatno utjecalo na njezin profinjen ukus. Ona je, naime, uredila cijeli razrušeni samostan. U gostinjskoj sobi pogled, osim kristalnog lustera, privlače teške, romantične zavjese koje padaju do poda.

– Dolazi nam krojačica s uzorcima, mi odaberemo koji nam se sviđa, a ona sašije i donese – objašnjava dok nas provodi samostanom.

Većinu prekrasnog starinskog, ali očuvanog namještaja dobili su, kaže, od donatora. Jedan prijatelj darovao im je i dionice Hajduka. I prihvatile su, zašto ne? Na kraju krajeva, nogomet i katkad košarku pogledaju – pa ipak su u Zadru, smiju se. Hranu im pak redovito dostavljaju iz trgovine. Televizor se ne pali često, a dopušteni su vjerski i obrazovni programi, ali i Dnevnik (časne se vole informirati o tome što se vani događa, među ostalim, da mogu usmjeriti svoje molitve). Vole HTV-ovu “Škrinju”, dvorce u Hrvatskoj. Serije i filmove mogu gledati jedino ako su vjerskog karaktera. Tako su, primjerice, pogledale “Pasiju” Mela Gibsona koja im se jako svidjela. Za poslasticu su si priuštile i kviz “Tko želi biti milijunaš”.

– Testirale smo svoje znanje i pritom se zabavljale. Kad netko od natjecatelja ne bi nešto znao, onda smo komentirale: pa dobro kako to ne znaš?! I tako, dobro je bilo – govori časna Anastazija.

Imaju časne i dvoranu za vježbanje, švedske ljestve, utege i strunjače, no ne koriste ih onoliko koliko bi, kažu, trebale.

Kćeri ribara nedostajali zalasci Sunca
U prizemlju, oko atrija, nalaze se blagovaonica i crkva, na katu su njihove ćelije. U uskom hodniku na svakim vratima stoji pločica s imenom sestre koja je u njoj smještena. Sobe nisu velike i prilično su skromno uređene. Svaka ima krevet, radni i noćni stolić te malenu kupaonicu s umivaonikom i tuš-kabinom. Radne sobe i knjižnica također se nalaze na katu. U drugom krilu nalazi se pak njihova osnovna glazbena škola u koju dolaze lokalna djeca. Upravo radi proširenje ustanove, nedavno su kupile susjednu kuću koja trenutačno preuređuju. Sve to rade zajedničkim snagama. Razmirice, ako ih i ima, lako rješavaju.

– U braku ljudi se vežu samo za jednu osobu, a svaka od nas kad stupi u samostan udaje se za dvadeset njih odjednom – slikovito će časna majka, dodajući da su mnoge djevojke istupile iz samostana jer jednostavno nisu stvorene za takav život, odnosno svojim ponašanjem remete mir.

– Kad uđe nova djevojka, već nakon tri dana vidimo hoće li moći ostati ili neće, ali uvijek budemo strpljive, napokon, odjevene smo strpljivoću (pokazuje na frak halje – šlapalar), i dajemo im priliku nekoliko mjeseci. Mi sve dijelimo. Na primjer, kad se jede, onda svi jedemo, nema biranja hrane i nema odvajanja. Kad se moli, onda se ne jede, a kad se jede, nema čitanja – kaže.

Obično se časne, priča, i prije nego što se zarede u svojoj okolini ističu po čistoći duha, no kad uđu u samostan, ondje su sve takve pa moraju proći kroz sitnije rešeto. Nema kod nas “neću” – priča časna.

Donedavno nisu smjele izlaziti čak ni na pogrebe svojih roditelja, no otkako je promijenjena monaška kaluzura, dopušteno im je izlaziti iz zdravstvenih razloga, zbog škole, bolesnih roditelja i pogreba. To, međutim, nije teško padalo ni 42-godišnjoj sestri Rafaeli s Dugog otoka koja se zaredila prije dvadeset godina. Teško joj je bilo, priznaje, jedino u početku kad je stigla, i to zato što joj je, kćeri ribara, nedostajalo more i zalasci Sunca. Da olakša nostalgiju, znala se, priča, popeti i sa zvonika promatrati Sunce u zalasku. Ni njoj ne smeta što se nalazi zatvorena u samom centru grada, metež koji se tu i tamo osjeti i u samostanu ne vuče je van. Ima, kaže, i to neku svoju draž. To ih drži budnijima i spremnijima.

Imaju svoje mišljenje i o političkom stanju u Hrvatskoj.

– Uravnoteženosti mora biti i u samostanu, ali i vani u društvu. Kad bi država i politika bile takve, ne bi bilo toliko vapijućih zapomaganja, a bilo bi više osjetljivosti – kaže časna majka, koja govoreći o političarima spominje i moralnu slabost, neodgovornost i puno riječi kojima ljudi povjeruju, a onda ostaju razočarani jer nemaju svoja osnovna prava.

A kad ih se pita što reći ljudima koji smatraju da nema smisla biti zatvoren u samostanu jer time ne koriste društvu, uglas odgovaraju:

– Mi smo dio posude, logistika. Mi bdijemo nad narodom i molimo za njih kao što smo neprestano molile za naše vojnike u Domovinskom ratu – pričaju časne.

Na vrata im svako malo pokuca netko gladan, a taj, kažu, nikad ne ode a da ne dobije nešto za objed.