Pripadam građanskom Beogradu, koji taj rat nikada nije odobravao, bunio se protiv toga i činio sve da se to spriječi. Kazališni ljudi kojima pripadam radili su predstave protiv rata, mitinge, tribine, diskusije. Jedna od predstava koju smo igrali u Beogradu u Centru za kulturnu dekontaminaciju bila je prije dvije godine u Zagrebu. Govori o Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata. Mi smo u Srbiji načinjali te teme u vrijeme kada su bile jako bolne. Atmosfera da u Srbiji dođe do promjene počivala je na kazališnim ljudima. Beograd je bio najzatvoreniji i najteži za građenje takve atmosfere. Gradovi kao Niš, Pirot ili Kragujevac bili su prava središta otpora. Osnovao sam kazališnu grupu Pozorišno ogledalo, koja je u Nišu počela svoj rad jer u Beogradu to nismo mogli. Nisam od onih koji će reći da rat nije važan i da se nije dogodio. I ove sam godine napravio predstavu posvećenu onima koji su se usudili. I tu je bilo komentara zašto se danas govori o krivnji i zašto bi se trebalo govoriti o njoj. U pitanju je tekst mog oca koji ga je pisao prije dvadeset godina. Moj otac Rastko Tadić bio je glumac u Narodnom pozorištu i, radeći njegovu dramatizaciju, uzeo sam i Brechtove tekstove, njegove ispovijesti i pjesme iz razdoblja 1929.-1956. To je Brecht koji govori o nasilju i da ne može živjeti u takvoj Njemačkoj. Napisao je i rečenicu koja bi se mogla odnositi i na ono što se događalo u Srbiji. "Oj, Njemačka blijeda mati, kako su te uništili sinovi tvoji, da sjediš među narodima kao ruglo i užas". U svijesti ljudi nije došlo do te vrste preobražaja koja bi bila potrebna jednom zdravom društvu. I dalje o tome treba govoriti". Tako je 2002. godine u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu za Večernji list govorio tadašnji upravnik beogradskog Narodnog pozorišta Ljubivoje Tadić odgovarajući na pitanje kako su kazališni ljudi Beograda reagirali na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ljubivoje Tadić došao je u Zagreb na baletnu premijeru "Romea i Julije" kako bi s intendantom HNK Zagreb Mladenom Tarbukom dogovorio suradnju dviju najvažnijih kulturnih kazališnih institucija u Hrvatskoj i Srbiji. Te 2002. godine neki umjetnici iz Hrvatske nisu htjeli ići na gostovanja u Beograd s obrazloženjem da ne žele ići u goste agresoru. Stoga je dolazak protivnika Miloševićeve politike Ljubivoja Tadića u Zagreb trebao umiriti duhove. S godinama, situacija se promijenila.
Kulturna suradnja Hrvatske i Srbije danas više nije upitna. Ali, ime Ljubivoja Tadića koji je 1997. na Brankovu mostu dobio teške batine na demonstracijama protiv Miloševića, ovih je dana došlo na naslovne stranice srpskih medija zbog nesreće. Glumački prvak je teško stradao u svom beogradskom stanu u centru grada zbog požara koji mu je usmrtio sestru i teško opekao bolesnu majku. Javnost u Srbiji bila je zgranuta kada je saznala da je požar u noćnim satima izazvala svijeća, budući da je bivši intendant Narodnog pozorišta s majkom i sestrom živio u stanu u kojem nije bilo struje, jer je nisu imali čime platiti.
Navodno je obitelj Tadić došla u tešku situaciju zbog kredita u švicarskim francima. Naravno, tko je mogao očekivati da će obitelji Tadić pomoći današnji vrh srpske politike? Zar će Tadićevima pomoći vlada kojoj je na čelu negdašnji šešeljevac Aleksandar Vučić ili u kojoj vanjske poslove vodi jedan od Miloševićevih socijalista Ivica Dačić?