Beogradski Hrvati: Ima nas osam tisuća, okupljamo se u prostorima Đinđićeve fondacije

Prema popisu stanovništva, u Beogradu živi oko osam tisuća Hrvata. Fondacija “Antun Gustav Matoš”, prva hrvatska zaklada u glavnom gradu Srbije, pokušat će ih okupiti pod istu kapu. Formiralo ju je Hrvatsko nacionalno vijeće u Republici Srbiji sa sjedištem u Subotici. Prostor u samom srcu Beograda, na 160 četvornih metara, ustupila im je srbijanska vlada na idućih pet godina, a za njega su se borili protekle četiri godine.

– Prvi su put Hrvati u Beogradu dobili svoj prostor. Koliko nam je poznato, nikada ga prije nisu imali, ni za jedne bivše države – kaže Ljiljana Crnić, jedna od ključnih osoba u novoj Fondaciji.

Inače, na istoj adresi na Studentskom trgu 10 prije je bila fondacija pokojnog Zorana Đinđića, osnovana za očuvanje njegova lika i djela, a misija joj je bila jačanje regionalne suradnje i usavršavanje mladih stručnjaka. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011., u Srbiji je živjelo ukupno oko 57.900 Hrvata, a u Beogradu i prigradskim naseljima 7752 Hrvata, i to je po brojnosti Hrvata druga regija u Srbiji. Prva je Vojvodina (pogotovo Subotica) s 47.033 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Ima i onih koji su se pri posljednjem popisu izjašnjavali kao Jugoslaveni pa se procjenjuje da je stvarna brojka Hrvata u Srbiji, pa tako i Beogradu, znatno veća.

– Nemamo procjenu koliko je takvih, ali na tome ćemo raditi iduće godine, koja je i popisna. Inače, Hrvati se u Beogradu nisu baš okupljali i izjašnjavali jer se, praktički, i nisu imali gdje okupljati i biti aktivni i raditi. Angažirani su u Zemunu i Surčinu gdje je oko 200, odnosno 160 članova. Generalno, to su naši ljudi koji su se prije okupljali oko Crkve, a sada to čine oko udruga. U Beogradu je dosad postojao Hrvatski kulturni centar i Zajednica Hrvata Beograda “Tin Ujević”, no oni su više radili na dovođenju umjetnika iz Hrvatske na gostovanja u Beograd. Ukupno gledano, riječ je o 500-600 Hrvata koji aktivno djeluju u udrugama u tome kraju, no još ostaje onih 7000 koji će nam se, nadamo se, sami javiti. Već se oglašavamo u medijima i preko Katoličke crkve kako bi saznali da će sada imati mjesto gdje će se moći angažirati – kaže Katica Naglić, prva upraviteljica Fondacije “Antun Gustav Matoš”.

Koraci naprijed u odnosima dvaju naroda napravljeni su ove godine u Hrvatskoj, pokazuju ih, primjerice, geste SDSS-ovca Borisa Miloševića i njegov dolazak u Knin na obljetnicu Oluje te u Vukovar na Dan sjećanja. U Bosni i Hercegovini ti su odnosi odmakli i na razini su političkog saveza. Je li na redu i Srbija?

– U Srbiji su u protekle dvije godine napravljeni pomaci u rješavanju pitanja iz djelokruga važnijih projekata za Hrvate u Srbiji, kao što su otkup rodne kuće bana Josipa Jelačića i prostor za hrvatsku zajednicu u Beogradu. Ne možemo ne pohvaliti pozitivne iskorake i izraziti zadovoljstvo izlaskom iz, optimistično rečeno, višegodišnjeg status quo, da ne budemo realni i kažemo višegodišnjeg urušavanja položaja, sprečavanja aktivnosti, miješanja u identitetska pitanja i isključivanja hrvatske zajednice iz aktivnog sudjelovanja u srbijanskom društvu. No, još je to rješavanje otvorenih pitanja “na gumb”, nasuprot sustavnim rješenjima, institucionalnoj i političkoj uključenosti i rasterećenosti da rast drugoga može samo obogatiti i još više utvrditi onoga koji u punoj vjeri stvara barem približno jednake uvjete za sve. Volja je pokazana, a je li iskrena, bit će uskoro prilika da se potvrdi po pitanju krucijalnih stvari, na primjer uključivanja predstavnika hrvatske zajednice u izvršnu vlast – ističe Jasna Vojnić, predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća.

Upraviteljica Katica Naglić smatra da je došao red i na Srbiju.

– Ova je godina označena kao godina napretka u odnosima Republike Srbije prema Hrvatima koji u njoj žive. Konačno je Srbija dodijelila hrvatskoj zajednici u Beogradu prostor, predsjednik Vučić bio je na otvorenju kuće bana Jelačića u Petrovaradinu, za što je Srbija izdvojila 600.000 eura. Hrvati u Vojvodini dobili su mjesta u vladi, a očekuje se i da Tomislav Žigmanov bude u Ministarstvu za ljudska prava, ravnopravnost spolova i društveni dijalog – nabraja Naglić.

Počinju od nule

Uvjerena je, kao i njezini kolege, da neće biti problem okupiti beogradske Hrvate, no kaže da će to biti težak posao jer počinju od nule. Najprije moraju urediti prostorije jer su potpuno prazne, a za to im trebaju donatori. – Svaki je početak težak, ali mi smo ljudi s iskustvom, u godinama – optimističan je Mato Princip, predsjednik Upravnog odbora Fondacije. Svima njima zadatak je, ističe, zaštita kulturno-povijesnog nasljeđa hrvatske nacionalne manjine.

– Ciljevi su nam očuvanje, njegovanje i prezentiranje suvremene i tradicijske kulture Hrvata iz Beograda i okolice, kao i unapređivanje znanosti, obrazovanja i umjetnosti hrvatske nacionalne manjine. U fokusu će nam biti i unapređivanje rada obrazovnih, znanstvenih i kulturnih udruga, kao i izdavačka djelatnost na hrvatskom jeziku u području kulture i obrazovanja – navodi Princip.

Afimirat će, nadalje, lik i djelo Antuna Gustava Matoša, jednog od najboljih hrvatskih književnika koji je u Beograd došao u listopadu 1894. kao austrijski vojni bjegunac. Dezertirao je, naime, iz vojne škole. Zadržao se do početka 1898., kada odlazi u Beč, München i Ženevu, a potom u Pariz. U Beograd se vratio u kolovozu 1904. i ostao do početka 1908. godine. Hrvati u Beogradu žive stoljećima.

– U Surčinu i Zemunu nastanjuju se od početka 18. stoljeća, kada su se počeli doseljavati i u sam grad Beograd. U Zemunu i Surčinu postoje cijeli dijelovi gdje žive Hrvati, a u Beogradu toga nema. Dolazili su u grad u 18. i 19. stoljeću, primjerice kao inženjeri rudarstva, a zatim i kao vojni časnici te vrlo često kao umjetnici, pjesnici, glumci, režiseri, fotografi, arhitekti, sportaši... Doseljavali su se i potkraj Domovinskog rata u Hrvatskoj, kada su se povlačila vojna lica čije su supruge bile Hrvatice, a koje su poslije i u Srbiji iskazivale svoju vjeru i nacionalnost – iznosi Katica Naglić.

Ona je rođena u Surčinu pokraj Beograda, kamo je njezina obitelj po ocu došla iz Čanka sredinom 18. stoljeća, a po majci su također Hrvati, iz Bosne. I njezin je suprug Hrvat. Osamdesetih su se, dodaje, održavali nacionalni brakovi, Hrvati i Hrvatice su se međusobno ženili, baš kako se činilo i u svim drugim nacijama, i takva se praksa dugo održala. Danas je više miješanih brakova, a posebice takvi brakovi prevladavaju na beogradskom području. Naš sugovornik Mato Princip rođen je 1947. u Bosanskoj Posavini, konkretnije u Plehanu pokraj Dervente. Studij je završio u Francuskoj, a kasnije je u Beogradu radio za francusku tvrtku 34 godine. Diplomirao je filozofiju i filologiju, a bio je i član Udruženja naučnih i stručnih prevodilaca Srbije.

– Dobio sam stipendiju pa sam otišao u Pariz, a morao sam se vratiti iz Francuske kako bih išao u vojsku. U Beogradu je taman bio raspisan natječaj za prevoditelja za francuski jezik i ja sam se javio. Radio sam pri francuskoj ambasadi, u kulturnom centru, i za francuski tisak, u distribuciji. Došao sam, dakle, 1973. u Beograd, zaposlio se i ostao, oženio se, a sa suprugom Želimirom, također Hrvaticom, imam dvije kćeri. Sudbina – kaže smješkajući se Mato Princip. Mirovinu je zaradio, najvećim dijelom, u osiguravajućoj tvrtki sa sjedištem u Parizu, pa je putovao u Francusku i desetak puta godišnje i bio vezan za nju.

Doselila zbog ljubavi

Ljiljana Crnić preselila se u Beograd iz rodnoga Splita neposredno prije početka Domovinskog rata, 1990. godine, zbog ljubavi. Njezin suprug Brane rođen je u Novom Sadu, a prve godine braka živjeli su u Splitu.

– Ja sam, kako mi to kažemo, jedna u majke pa nije bilo zgodno da idem iz kuće, tako da je on prvo došao na moje, pa ja na njegovo. Nemamo mi nikakvih problema zbog nacionalnosti, slavimo oba Božića i Uskrsa, svatko poštuje svoje. Ne bih bila s njih 45 godina da je drukčije – govori nam Ljiljana, književnica i novinarka, članica Udruženja književnika Srbije i Udruženja novinara Srbije. Kada je izbio rat, djeca su im bila mala, a vratiti se u Hrvatsku nije mogla čak i da je htjela.

– Dokumenti SFRJ više nisu vrijedili ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, tako da sam 12 godina u Srbiji bila stranac, tako sam se, naime, prijavljivala. I cijelo to vrijeme nisam mogla otići u Split. Kada sam nakon 12 godina dobila državljanstvo, napokon sam mogla prijaviti mjesto boravka i zatražiti dokumente. Sjećam se, putovnicu sam dobila oko podneva, a već u 20 sati isti dan bila sam u prvom autobusu koji je vozio iz Beograda u Split. Možete zamisliti kakve su to bile emocije kad sam s vrha Klisa vidjela more i rodni grad i prošla pokraj svoje kuće! Samo sam jecala, ljudi su gledali, nisu znali što mi je, a ne možete im objasniti... – prepričava kroz suze Ljiljana.

Ona je jedna od četvero entuzijasta koji su prije četiri godine, kako kaže, “iz dišpeta, svima onima koji ne znaju što znači lipo, lepo, lijepo”, osnovali Hrvatski kulturni centar Beograd. U osnivačkoj su ekipi bili još i poznati glumac Aleksandar Alač, liječnik Mihajlo Balić i Ivana Vukov.

– Radimo na spajanju različitosti, a trudimo se ljudima predstaviti ono najljepše u Hrvatskoj, približiti im i reklamirati naše gradove. Jer, gosti iz Hrvatske koji dolaze na naše manifestacije u Beograd, kao što su božićni koncert ili “Književnik u gostima”, zaista su vrsni. Imali smo i “Dane Splita” u Beogradu, nakon kojih je jedna ulica u Pančevu dobila ime Momčila Popadića. Nevjerojatan je osjećaj kad vidite da vaš rad ima efekt... Kada je, na našu inicijativu i molbu, zbor Petar Zoranić iz Zadra došao u Beograd proslaviti 110. obljetnicu svoga rada, znali smo da smo učinili nešto vrijedno pažnje i što ljudi cijene. A to nije samo koncert jednog zbora, tu je i priča o starinama, o Zadru, o Hrvatskoj. Cilj HKC-a je da se Hrvati u Srbiji ne stide svoje nacionalnosti i da se imaju gdje okupiti. Budimo iskreni, zanemarimo li tradiciju i običaje, zaboravimo li materinski jezik, više nas neće biti – ističe naša sugovornica i dodaje kako su sva njihova događanja dobro posjećena.

Intelektualci s rejtingom

No, iako okuplja intelektualce i umjetnike koji su eminentna imena u obje zemlje, Hrvatski kulturni centar u Beogradu nema vlastiti prostor. – Nalazimo se u mom ormaru – kaže Ljiljana Crnić. Riječ je, opisuje, o sobi tri i pol puta tri metra u kojoj je zidni ormar, a u njemu stoje svi registratori i dopisi.

– Nemamo alata, koristimo moj pisač, kompjutor, skener. Kupimo papir novcem koji smo dobili od Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, bez kojeg ne bismo mogli opstati. Javljaju mi se brojni građani da bi došli k nama, ali nemamo prostor – napominje.

– Naši su članovi intelektualci s imenom i prezimenom i rejtingom, kao što su to poznata redateljica Milica Kralj, kći rođenog Zagrepčanina i glumca Petra Kralja, pa glumica Anja Alač, njezin otac Aleksandar Alač, zatim mladi glumac i redatelj Anđelko Beroš... Da imamo vlastiti prostor, koji ne moramo plaćati, mogli bismo svaku večer organizirati ili književnu večer ili izložbu... Primjerice, u našoj su likovnoj sekciji čuveni Stjepan Albot i Josipa Križanović – navodi.

Da imaju prostor, dodaje, mogli bi se okupiti i poučavati mlade, ali i zaigrati briškulu, “da se sačuva tradicija dalmatinskih igara”. Članica je HKC-a bila i legendarna glumica Neda Arnerić, koja je preminula početkom ove godine. Čitav je niz poznatih Hrvata koji su ili rođeni i proveli cijeli životni vijek, ili u jednome razdoblju svoga života živjeli u Beogradu. Arhitekt Mate Baylon rođen je 1903. u Kaštel Kambelovcu, završio je visoku tehničku školu u Beču, radio potom u Sarajevu, a od 1947. godine predavao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, gdje je i umro 1995. Splićanin rođenjem je i pokojni Ivo Eterović, fotograf i umjetnik. Hrvatski pjesnici Antun Gustav Matoš i Tin Ujević, kao što smo već spomenuli, živjeli su u Beogradu nekoliko godina.

– Radio je ovdje i Ivan Meštrović, a među najznačajnijim njegovim ovdašnjim djelima je statua “Pobjednik”, postavljena 1928. na Kalemegdanu, kao simbol pobjede Srbije nad Osmanskim Carstvom. Visoka je 17 metara, vidi se sa svih strana na prilasku, i to je najprepoznatljiviji simbol Beograda. Meštrovićev Spomenik neznanom junaku na vrhu Avale memorijal je žrtvama Prvog svjetskog rata, a postavljen je 1938. Njegov je rad i Spomenik zahvalnosti Francuskoj, podignut 1930. također na Kalemegdanu, gdje je i skulptura “Anđeo smrti”. Kip “Majka Hrvata” nalazi se u paviljonu Belog dvora, a karakteristično je da je rađena po liku Meštrovićeve majke Marte – navodi Katica Naglić.

Upravo je ta skulptura široj javnosti i najpoznatiji Meštrovićev rad. Beogradski je Hrvat i glumac Aljoša Vučković koji se pojavljivao i u popularnim TV serijama “Lud, zbunjen, normalan”, Vratit će se rode”, Zauvijek susjedi”... Srbijanski nogometaš i trener hrvatskih korijena je i Vladimir Petrović, koji je karijeru gradio, među ostalim, u Crvenoj zvezdi i engleskom Arsenalu. Nogometaš Slavoljub Muslin, koji je 2016. kao izbornik vodio reprezentaciju Srbije, sin je Hrvata Duje Muslina iz Splita. Na tom popisu treba spomenuti i nogometaša Stjepana Bobeka, ali i Zlatka Čajkovskog, koji je imao zavidnu igračku i trenersku karijeru.

Čajkovski je kao napadač 55 puta nastupio za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju, s kojom je igrao i na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu te 1952. u Helsinkiju, osvojivši oba puta srebro. Na klupi Kölna osvojio je prvenstvo SR Njemačke 1962., a godinu kasnije preuzeo je Bayern te ga iz Druge lige uveo u Prvu ligu. Atletičar Franjo Mihalić, osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine i jedini Hrvat s olimpijskim odličjem u trčanju, rođen je u Kutini 1920., a preminuo je u Beogradu 2015.. Hrvatskog porijekla je i operna diva Biserka Cvejić, koja je 60-ih godina pjevala i u Bečkoj državnoj operi, a 2001. dobila je najviše državno odličje – Legiju časti.

Radić, Štrljić, Lasić

Beogradske godine proveli su i glumci Žarko Radić i Milan Štrljić, čija je kći Iva Štrljić, također glumica, rođena i ostala u Beogradu. Posljednjih godina u tom gradu živi i glumac Frano Lasić.

– Ne možemo, naravno, govoriti o onima koji se nisu javno izjašnjavali ili to ne žele, iako se privatno možda izjašnjavaju Hrvatima. Nadamo se da će ih naša nova Fondacija “Antun Gustav Matoš” potaknuti u tome – kaže upraviteljica Naglić. A kako žive Hrvati u Beogradu danas, jesu li na vodećim funkcijama na radnim mjestima, imaju li problema zbog nacionalnosti?

– Ne mogu pojedinačno govoriti o drugima jer ne znam žele li ići u javnost, ali ja sam u jednoj tvrtki bila dugogodišnja pomoćnica direktora za inženjering. Također, u tvrtki Strabag bila sam menadžerica instalaterskog odjela. Svi su znali da sam Hrvatica – nadovezuje se Katica, po struci diplomirani strojarski inženjer. Što se problema tiče, kaže da su bili sporadični, 90-ih godina, no njezin je brat pretrpio puno gore stvari.

– Bratu su 1992. prijetili u tvrtki u kojoj je radio da će mu ubiti djecu i u roku od tri dana morao se spakirati i otići u Hrvatsku. Napustio je sve što je u Srbiji imao i sada živi u Rijeci. Bilo je 1995. u Surčinu velikih problema, pogotovo za vrijeme Oluje kada su Srbi došli organizirano iz kninske krajine i izbacivali Hrvate. Srijem je tada najviše stradao. Sada nema problema, u Surčinu dobro surađujemo s općinskim vlastima, oni podržavaju i našu Crkvu i udrugu, i financijski i prisutnošću na našim manifestacijama. Ljiljana Crnić svojedobno je doživljavala neugodnosti, “kada ju je šaka loših ljudi i još lošijih pjesnika, zbog zavisti, sujete i onog lošeg u sebi” tjerala da ide odakle je došla.

– Kako sam ja Splićanka i nemam dlake na jeziku, sve sam to javno napisala pa sam pridobila cijeli grad i državu na svoju stranu. Jako je lijep osjećaj kad sretnete ljude koji vas ne žele, a pred vama obore pogled. Dovoljno je da se stide zbog svoga čina – kaže ona.

Za vrijeme rata čula je susjedu kako na stubištu psuje “majku ustašku” njezinu šestogodišnjem djetetu.

– Zgrabila sam je za prsa i pritisnula uza zid, a onda sam nazvala policiju. Pitali su me policajci jesam li normalna, “razbijem” ženu pa ih zovem. Štitila sam svoje dijete, a ostali susjedi navijali su za mene. Ljudi su zaista korektni, i u udruženju pisaca i u novinarskom udruženju. Dojma sam da su čak korektniji prema meni nego prema kolegama koji su iz Beograda – navodi ta Dalmatinka, koja za svaku manifestaciju beogradskih Hrvata odjene splitsku nošnju.

Dobitnica je i Zlatne značke Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije i Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije, za razvijanje kulturnih djelatnosti. Velike su, naime, njezine zasluge u očuvanju materinskog jezika i dalmatinskog dijalekta jer je jedna od rijetkih u Udruženju književnika Srbije koja piše latinicom. Primljena je, inače, i u Hrvatsko društvo pisaca. Nikakvih problema u Beogradu nije imao ni Mato Princip, ali zna da neki jesu. Bio je četiri godine elektor HNV-a, koji ga je predložilo da bude i predsjednik povjerenstva za odnose s Crkvom. Pokriva on Jagodinu, Niš, Smederevo i Kragujevac, gdje su i katoličke župe.

– Mi smo kao dijaspora bili povezani uglavnom oko Crkve. Rodila se, međutim, ideja da se osnuje Fondacija “Antun Gustav Matoš”. Ideja nam je, u sklopu nje, i briga za djecu, da uče hrvatski jezik i povijest, kao da se i mladi i stari uključe u rad u kulturi i obrazovanju. Dosta je književnika i glumaca hrvatskih korijena u Beogradu. Najviše se to osjeti na Dan državnosti, kada svi dođu, ali mnogi to ne ističu pa nam je cilj i njih ohrabriti i okupiti – poručuje Princip.

Nema nastave na hrvatskom

U beogradskim školama, inače, nema nastave na hrvatskom jeziku, pa ni hrvatskog jezika kao izbornog predmeta. Poseban je to problem i za nemali broj djece čiji su roditelji zaposlenici u hrvatskom veleposlanstvu.

– Predstoji nam vidjeti kako možemo i to riješiti. Čeka nas puno posla. Moramo opremiti i prostor Fondacije, a financirat ćemo se iz projekata i donacija, pomoći će nam Hrvatsko nacionalno vijeće. Ne kukamo, ali zamolio bih i našu matičnu zemlju da nam malo više materijalno pomogne kako bismo mogli ostvariti svoje ciljeve. Naš je prvi cilj i da se poboljšaju odnosi između Srbije i Hrvatske, jer smo mi ta spona koja može dosta učiniti. Želimo, stoga, doći u medije i predstaviti se, postati vidljiviji. Led se topi. Vlada Srbije nam je dala prostorije, da ne moramo plaćati, i to je snažna gesta. Cilj nam je imati fond i stipendirati studente, ali i starije kojima je pomoć potrebna. Sad krećemo od nule – govori Princip.

Podsjeća i da je u lipnju u Novom Sadu osnovana Zaklada “Spomen-dom bana Josipa Jelačića”, što je i beogradskim Hrvatima bio dodatni motiv.

– Ipak je Beograd glavni grad Srbije, tu su i ambasade, možemo više pokazati i predstaviti našu kulturu. Naši su ljudi lojalni građani Srbije, u njoj žive, ali ne zaboravljaju svoju matičnu zemlju – ističe on. A što se tiče odnosa između Hrvatske i Srbije, Princip je optimističan.

– Možda se na prvu tako ne čini, ali vidjet ćete da će se ti odnosi u dogledno vrijeme poboljšati. Beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar bio je ove godine na Dan sjećanja u Vukovaru. Svim se žrtvama treba pokloniti, i jednima i drugima. Ne trebamo zaboraviti, ali moramo se okrenuti budućnosti. I na jednoj i na drugoj strani bilo je žrtava, svaka majka plače za svojim djetetom – naglašava. A na čemu temelji nadu u skoro zatopljenje odnosa između dviju zemalja?

– Dogodile su se promjene ovdje, običan je narod u dobrim odnosima, dosta je i mješovitih brakova. Osobno, imam jednako dobrih prijatelja i Hrvata i Srba, kao i pripadnika drugih nacionalnosti. Trebali bismo krenuti iz baze, a ne da nam vrh sve pokvari. Baza, narod, treba pokazati da je za bliže odnose. I do toga će doći, ali morat će dosta vode proteći da se sve to izbistri. Svi trebamo težiti miru – zaključuje Princip i nada se da će im i papa u doglednoj budućnosti doći u posjet.