Na Brač su stigli iz Karlovca, u transporteru za mačke, zajedno su imali malo više od šest kilograma. Tina Duk, volonterka iz supetarske udruge Bračke šape, sasvim slučajno saznala je za dva Minnesota praščića.
– Uzgajani su za kućne ljubimce, ali nisu ih uspjeli prodati. Imali su već tri i pol mjeseca i, da nisu došli k meni, nisam sigurna bi li više bili živi. A nisam baš namjeravala imati i praščiće – kaže nam. Nakon desetak dana boravka u njezinu vrtu premjestila ih je na svoje imanje u Nerežišćima, u utočište u kojem su spas pronašli i magarac, koza, dva konja, dvije ovce i dvije mačke.
– Mislila sam da nije u redu da ih držim zatvorene u kući, a vrt je mali i uspjeli su ga jako brzo prekopati. Ovdje im je svima na raspolaganju 5000 četvornih metara prostora, iako oni to zapravo i ne koriste. Uglavnom se ne udaljavaju od nastambi u kojima spavaju i jedu – objašnjava nam volonterka. Udaljavaju se jedino kad se upute u šetnju, na drugi kraj imanja, u potrazi za što zelenijom travom. I onda su u društvu, uz Tinu tada koračaju magarac Irokeza, koza Suzy, ovce Janko i Bloom i praščići Bepina i Luigi. Tko im je dao imena, pitamo je?
– Kad sam ih predstavila na našoj Facebook-stranici, nizali su se prijedlozi. Tako je odlučeno da budu Luigi i Bepina. I sad će se naše utočište vjerojatno zvati “Naše malo misto” – kaže nam kroza smijeh.
I premda često ovi minipraščići ne završe dobro, dobiju previše kilograma jer ljudi ne paze što im daju jesti, Tina Duk kaže da bi mogla cijeli dan sjediti i gledati što njih dvoje rade i kako se druže s ostalim životinjama, poštuju i uvažavaju jedni druge.
– Luigi je puno mazniji i uredno traži i uživa kad ga se češka po trbuhu. Bepina je malo opreznija, ali kao pravo žensko održava liniju pa često sama nakon obroka otrči nekoliko krugova. Igraju se kao štenad, a kad su gladni, ciče kao gumene igračke. Jako su uredni, nuždu obavljaju samo na jednom mjestu, i to daleko od nastambi i mjesta na kojem se jede – kaže nam.
Luigija vrlo brzo čeka kastracija, on i Bepina su brat i sestra pa ne bi bilo dobro da imaju potomke. Kad je hrana u pitanju, trava im je super, vole blitvu, kukuruz, pšenicu i ječam, a suhi kruh grickaju kao čips. Sijeno obožavaju, i to ne samo za jelo. To im je omiljeni ležaj na kojem spavaju.
– Kad sam ih prvi put pustila, mislila sam da ih neću vidjeti danima i da se neće sami vratiti u svoju kuću. Samo sam zašuškala hranom i evo njih. Luigi i Bepina živi su dokaz da ljubav ide kroz želudac – kaže volonterka. Dodaje da su jako brzi i lako pobjegnu kad naprave neku nepodopštinu. Druže se najčešće s ovcama, Luigi se svaki dan provuče kroz ogradu i skokne u goste k Janku i Bloomu, voli konjima lizati noge, skakati po njima i vući ih za rep, a koza Suzy zapravo ne zna što bi s njima. Pomalo ih se i boji.
– Svi oni imaju svoje mjesto i jedni drugima ne smetaju. Primijete kad netko nije raspoložen i uredno se miču, ostavljaju ga na miru. Puno bi ljudi mogli od njih naučiti. Ne znam kako to nazvati, je li to ljubav među životinjama i vole li oni jedni druge, ali sigurna sam da se poštuju – ističe T. Duk.
I baš zbog toga u ovom će utočištu sve životinje dočekati svoj kraj, slobodne i sretne. Volonterka dodaje da sve više ljudi prepoznaje potrebu za takvim mjestima. Nada se da će i lokalna zajednica to prepoznati, jer trenutačno opstaju samo uz pomoć donacija. Pomoći im možete hranom ili uplatom na račun Udruge, IBAN HR5523400091110590942, a kako žive životinje u utočištu možete pratiti i na njihovoj Facebook stranici. I dok ne razmišlja kako sve njih prehraniti, Tina Duk smišlja kako potaknuti lokalnu zajednicu da vidi još nešto - ovo utočište moglo bi biti mjesto u kojem se o životu uči od životinja.
Predivno!!!!!