Bernardić nikada nije dobio šansu i zato je dobro što ne odustaje

Vidljiv je koliko i Jakov Kitarović, on je jamac duge HDZ-ove neproblematizirane vladavine i što duljeg boravka SDP-a u bezidejnom glavinjanju – epiteti su kojima posljednjih dana utjecajni mediji časte Davora Bernardića.

Tako je, uostalom, već tjednima, pa i mjesecima: on je, kažu, mlak, izgubljen, dosadan, nezanimljiv, nedovoljno jasan, lišen liderskih sposobnosti. Realno, ništa se u pristupu nije promijenilo još od prvoga dana kada je, u studenom prošle godine, izbor novog šefa oporbe u javnosti dočekan prilično mlako. Oni koji su se ipak pozabavili portretiranjem njegov su uspjeh dočekali s puno skepse, neki i na nož.

Čak i lijevi komentatori u startu ga nazivaju luzerom i kapetanom Titanica, Bandićevim mladuncem, tvrdeći da je Partija izabrala čovjeka koji će stranku osuditi na dugogodišnju poziciju u opoziciji, a hrvatsku ljevicu na smrt. S takvim referencama, ne treba čuditi što mu ispitivanja javnog mnijenja ne idu u korist, sustavno.

Pa čak i kada – kao pri zadnjim rezultatima Crobarometra Andrej Plenković “uživa” 50 posto negativnog dojma, a Davor Bernardić 52 posto – kada im je gotovo poravnat skor, mediji će u naslovima naglasiti kako je upravo šef SDP-a u problemu. Na žalost, malo što je u rezultatima, a sve je u dojmu, pokazalo se ponovno i na Bernardićevu slučaju, no dva su izvora kojima predsjednik socijaldemokrata može “zahvaliti” ovakav tretman.

Ponajprije, na udaru je društvenih kroničara koji miniraju svaki njegov potez kako bi zapravo glancali sliku premijera Plenkovića, lidera kojemu konkurencije nema ni tragovima. Također, od prvog dana naletio je na minu i u vlastitim redovima gdje mu podmeću što zbog vlastitih ambicija, što zbog žala za Milanovićem čiji povratak priželjkuju, pa s njime i vlastite privilegije.

A zašto bi novi šef trebao biti na sliku i priliku svog prethodnika, zar Hrvatskoj treba lider oporbe i potencijalni premijer koji će ponajviše ostati upamćen po ručkovima u Taču, bahatosti i posve neshvatljivom dodvoravanju desnici koje ga je u konačnici i koštalo pozicije?

Pritom valja podsjetiti kako je Bernardićev prethodnik imao na raspolaganju kompletnu domaću PR mašineriju pa i američkog marketinškog maga Alexa Browna jer si je to, za razliku od njegova nasljednika kojeg je dočekala opustošena blagajna, mogao priuštiti.

Stoga i ne treba čuditi što se Bernardić na vrhuncu afere Agrokor slikao s glavicom kupusa, što je u jeku pucanja koalicije HDZ-a i Mosta komentirao kako je “Zagreb lijep po kiši”: tako su mu, naime, savjetovali oni koji mu, očito, nisu željeli dobro.

Istodobno, sam Bernardić bježi od prikupljanja jeftinih političkih poena, odbijajući u medijima detaljizirati o tome da mu je od posljedica PTSP-a preminuo otac, hrvatski branitelj i da mu brat danas radi na minimalcu od 2500 kuna, što bi mnogi na njegovu mjestu obilato zlorabili.

Uistinu je nepošteno – ako se u politici uopće može govoriti u takvim kategorijama – što Bernardić nikada nije dobio šansu i zato je dobro da ne odustaje, ili da barem takav dojam odaje. A dojam je sve, barem je toliko naučio.