Lik i djelo Fausta Vrančića presudno je obilježila njegova skica padobrana, jedna od prvih u povijesti čovječanstva, i to u njegovu epohalnom djelu “Machinae novae”. Iako su se dugo vodile rasprave tko je pravi izumitelj pomagala koje ljudima omogućava da se sigurno spuste s velikih visina, stručnjaci kažu da je padobran Fausta Vrančića prvi u povijesti koji je funkcionalan. Neki su zaključili da se taj izum ne može pripisati isključivo Vrančiću jer su se njime bavili i drugi, ali konsenzus je da je Vrančićev padobran, od svih ranih skica, bio najsličniji modernom.
Prototip njegova padobrana isproban je gotovo 400 godina nakon što ga je veliki hrvatski izumitelj stvorio. No kao što ćemo poslije vidjeti, legenda da je svoj izum isprobao sam Vrančić skočivši sa zvonika katedrale u Veneciji, samo je to – legenda.
Britanci prije 10 godina uspješno testirali Vrančićev model
Osim što je bio autor prvog rječnika hrvatskog i mađarskog jezika (u sklopu petojezičnog „Dictionarium...“) i filozofskih rasprava te vrlo visoko pozicioniran u hijerarhiji habsburškog dvora, ipak se čini da je najveći domet, pa i besmrtnost, dosegnuo svojim izumiteljskim radom predstavljenim u knjizi „Machinae novae“, koja je izdana u posljednjim godinama njegova života (iako o točnoj godini objave još i danas postoje polemike). U toj je knjizi objavio i opisao 49 slika izuma i tehničkih pronalazaka, od kojih nisu bili svi njegovi. Priložio je i 57 opisa uz slike.
Naravno, među njima je padobran, izum po kojem je Vrančić najpoznatiji, zbog kojeg je postao besmrtan i oko kojeg su se razvile posebne mitske priče. U knjizi „Machinae novae“ nalazi se crtež “homo volans” pod rednim brojem 38. Na njemu se vidi čovjek pričvršćen za četverokutno platno, a uz njega je i detaljan tehnički opis, prvi put uz crtež padobrana u povijesti. U tom je opisu Vrančić naglasio da površina padobrana mora biti usklađena s težinom padobranca. Također je zaključio da je bitan sustav veza jer je smatrao da čovjek ne može punom težinom biti omotan oko struka, već se užad treba postaviti preko prepona kao da se sjedi na njima.
No Vrančić nije prvi izumitelj koji je došao na ideju padobrana. Francesco di Giorgio Martini, renesansni slikar, arhitekt, vojni inženjer i izumitelj, prvi je došao na ideju naprave za siguran skok s uzvisine, i to 1470. godine, dakle gotovo stoljeće i pol prije Vrančića. Martinijev je padobran stožasta oblika, ali je neproporcionalno nacrtan. Padobranac se rukama drži za padobran, ali je kao osiguranje još i vezan za struk. Zbog toga, zaključio je Gojko Nikolić u radu “Originalnost izuma Fausta Vrančića” objavljenom 2018., Martinija se, a ne Vrančića, može smatrati izumiteljem padobrana jer je zadovoljio kriterije, od ideje do primjenjivog rješenja. No ne misle svi tako.
Drugi je dokumentirani padobran, i to znatno poznatiji, onaj Leonarda da Vincija iz 1485., koji ga nije samo nacrtao već je i odredio njegove dimenzije. Kupola njegova padobrana piramidalnog je oblika. Pa ipak, ističe Nikolić, najsličniji suvremenom padobranu je onaj Vrančićev.
Upravo zbog toga, po obliku, načinu vezanja, strukturi i veličini, Marijana Borić, znanstvenica iz HAZU-a koja Vrančića godinama proučava, opisala je hrvatskog velikana kao izumitelja “prvog funkcionalnog padobrana u povijesti”.
“...Vrančićev padobran, za razliku od Da Vincijeva, pruža sigurnu zaštitu skakaču. Stoga se može zaključiti... da je Vrančić dao drukčiju i učinkovitiju konstrukciju kojom se rješavao istraživani problem. Vrančićev padobran, za razliku od Leonardova, ne pridržava se rukama, nego je u struku vezan uz konstrukciju čime je spušteno težište padobrana, on je stabilniji i rukama se može upravljati. Premda ne možemo potvrditi da su u to doba doista obavljani pokusi s Vrančićevim padobranom, možemo neosporno njegovu ideju smatrati pretečom modernog padobrana jer Vrančićeva konstrukcija sadržava sve elemente od kojih se sastoji suvremeni padobran”, opisuje profesorica Borić.
S obzirom na to da nema dokaza da je Vrančić svoj padobran isprobao, Francuza Louisa Sebastiena Lonormanda smatra se ocem upotrebljivog padobrana, i to zahvaljujući prvom javno upriličenom skoku s opservatorija grada Montpelliera 1783. godine. On je smislio i naziv “parachute”, što je kovanica iz latinskog prefiksa para (“protiv”) i francuske riječi chute (“za pad”).
Postoji i tvrdnja da je Vrančić padobran i isprobao skočivši s bazilike sv. Marka u Veneciji. Ipak, danas postoji znanstveni konsenzus: Vrančić nikada nije isprobao svoj izum.
– Jedan od prijašnjih istraživača Fausta Vrančića pronašao je neki zapis osobe koja je pogrešno protumačila i samovoljno interpretirala tekst iz knjige engleskog znanstvenika iz 17. stoljeća Charlesa Johna Wilkinsa „Mathematical Magick or the Wonders that may be Performed by Mechanical Geometry“ tiskane u Londonu 1648. godine. Uspio sam doći do reprinta te knjige iz 1680. godine. Nigdje se ne spominje Faust Vrančić ni skok s padobranom. Wilkinsa je zanimao isključivo let s umjetnim krilima i cijela II. glava nosi ime “Deadalus or Mechanical Motions”, u kojoj razmatra mogućnosti takvog leta, poput Dedala, i navodi više osoba koje su to uspješno ostvarile (neke uz posljedice). Smiješno zvuče neistine o Faustu i njegovu skoku 1616. ili 1617. kada je poznato da se teško razbolio 1614. i krenuo preko Venecije u Šibenik. Umro je u Veneciji 20. siječnja 1617. godine. Jednom kada se plasirala vijest o njegovu skoku, to se stalno ponavljalo i “postalo istina” – govori nam Gojko Nikolić.
Potvrda da je šibenski izumitelj bio na dobrom tragu stigla je 2009. kad su britanski padobranac Ray Armstrong i njegov prijatelj Alex Flint izradili padobran prema Vrančićevu crtežu te su ga uspješno ispitali. Za izradu su koristili svilenu tkaninu habotai i bambusove motke, što su bili poznati i dostupni materijali u Vrančićevo doba. Izračunali su površinu padobrana prema crtežu Šibenčanina te su procijenili dužinu stranica od pet metara. Padobran su pričvrstili za balon i podignuli se na visinu od 1800 metara te se Armstrong otkvačio i spustio. Nije se prizemljio njime, već rezervnim modernim padobranom jer je strahovao od mogućih ozljeda, no zaključio je da je Vrančićev padobran ostvario sve zahtjeve koje suvremeni padobran treba ispunjavati. Na sličan način dokazano je da je upotrebljiv i Da Vincijev padobran – skokom drugoga britanskog padobranca, Adriana Nicholasa 2000. godine.
Navodio gdje je dobio ideje
Kad je riječ o opisima rezultata Vrančićeva rada, padobran se uvijek ističe kao vrhunac. U gotovo svim ilustracijama izumitelja ili pak opisima njegova stvaralaštva, padobran je u središtu. Zbog toga ne iznenađuje da je Robert Knjaz u špici svoje emisije “Hrvatski velikani” ispjevao da je “Faust Vrančić razapeo padobrančić” ili da Memorijalni centar Faust Vrančić na otoku Prviću u svom dvorištu ima izložen model tog izuma.
Usto, “Machinae novae”, napominje Nikolić, ističe se po još nečem konkretnom – po poštenju.
– Kada govorimo o njegovu poštenju, treba istaknuti da je u renesansi bilo uobičajeno “posuđivanje” ideja, a da se ne navodi tko je izvorni autor. Tako je ustanovljeno da je i Leonardo mnoge ideje koje su ga proslavile posudio od drugih i onda ih razradio i prikazao detaljnije, manirom izvrsnog slikara. Faust Vrančić, prema mojim istraživanjima, bio je jedini koji je pri opisu svojih izuma navodio gdje je neko zanimljivo rješenje vidio. Tako je kao izvor za svoje ideje navodio uređaje koje je vidio u Njemačkoj, Mađarskoj, opise i informacije koje mu je rekao “dužnosnik” iz Lyona ili prijatelj iz Beča – zaključuje ovaj profesor.