Događaji na stadionu u Maksimiru od 13. svibnja 1990. postali su dio zajedničkog hrvatskog pamćenja. Puno više pučkoga nego političarskoga. Nešto od takvoga odnosa vidjelo se i u glavnom Dnevniku HTV-a u kojem je taj događaj tek uzgredno spomenut i prekriven viješću o nevažnoj utakmici Dinama i švedskoga kluba nedavno preminuloga vratara Ivana Turine. Na televiziji koja i dalje djeluje ne kao javna, nego kao sredstvo vlasti, podsjećanje na predratni zagrebački događaj zapravo je zanemareno i potisnuto u drugi plan. Kao da se nije željelo iritirati “bliski istok”, ljutite susjede podsjećanjem na ono što su nekoć neki njihovi delije u Hrvatskoj činili. Televizija koja nam inače servira svaku beznačajnost iz Srbije uskratila nam je, valjda “zbog budućnosti odnosa u regiji”, podsjećanje na uvod u rat i na njegove izazivače. Valjda se nekome politički revnome na HTV-u učinilo da bi govor o Arkanu i arkanovcima mogao uznemiriti Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, pa zbog toga uskoro ne bi došli u Zagreb. Moguće da se netko usplahirio što bi vlastima u Zagrebu na to mogli reći bruxelleski eurokrati.
Prije 23 godine Dinamov je kapetan Zvonimir Boban posredstvom tadašnje Televizije Zagreb na vidljiv način cijeloj Hrvatskoj dao primjer kako se hrvatski revolt spram velikosrpske politike pretvara u otpor. Vođa delija Željko Ražnjatović Arkan doveo je tada u Zagreb svoje navijačke horde kako bi demonstrirao srpsku ratničku moć. Njihovo divljanje na Dinamovu igralištu bilo je zapravo uvod u rat. Navijači Crvene zvezde toga svibanjskoga zagrebačkog dana bili su samo ratna prethodnica. Taj rat nije bio elementarna nepogoda i slučajnost, kako se danas iz nekih ne samo beogradskih nego i zagrebačkih “tvornica istine” pokušava podmetati. Taj je rat protiv Hrvatske bio dugo i pomno planiran, navijači Crvene zvezde bili su dio toga ratnog plana. Njih je Arkan, kao pripadnik obavještajno-mafijaško-čaršijske elite dobio “po zadataku”. Kao vođa delija u osvit rata počeo ih je ustrojavati po vojnički. Uveo disciplinu, natjerao da ih da se briju i da se jednako oblače. Kao takvi, povojničeni, došli su i na utakmicu Dinama i Crvene zvezde. Maksimir im je bio neka vrsta ratne probe. Izazvali su nered koji je naišao na hrvatski otpor jer su se oko Dinama uvijek okupljali nacionalno svjesni navijači.
U srpskoj kolektivnoj svijesti Crvena zvezda uvijek je imala posebno mjesto. Jedan od srpskih ideologa – Petar Džadžić – pisao je na uzgonu velikosrpske nacionalne eurofije da Srbi imaju tri važna nacionalna “toponima”. U njih je ubrojio Srpsku akademiju nauka, dnevni list Politiku i Crvenu zvezdu. Da nije mitskoga značenja broja tri u srpskoj ideologiji, vjerojatno bi u spomenuto trojstvo tome dodao i Srpsku pravoslavnu crkvu i ćirilicu. Arkan nije slučajno postao vođa navijača Crvene zvezde. On ih je odmah početkom rata obukao u uniforme i odveo u svoje Tigrove. Kao Tigrovi ratovali su po Slavoniji i Baranji, čineći zločine i poslije u BiH. Posebno je poznat njihov zločin u Bijeljini. Sa srpskim dobrovoljcima po Baranji ratovao je i današnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Njegov politički ortak Aleksandar Vučić danas je potpredsjednik srpske vlade, a nekada je bio adlatus četničkog vojvode Vojislava Šešelja. Ni Nikolić ni on nikada se zapravo i nisu odrekli Šešelja i politike, koju su u ratu slijedili. Naša, pak, vlast danas, kako izjavljuje ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, razmišlja o mogućem povlačenju tužbe za genocid! I to unatoč svemu što se današnja srpska vlast nikada nije iskreno pokajala za ono što je nekad uime četničke ideologije činila! Iz EU hrvatskoj se vlasti sugerira da bi trebala činiti sve uime “regionalne suradnje”. Jer, da su Njemačka i Francuska svojedobno bile u sličnoj političkoj situaciji pa da su stara neprijateljstva prevladale uime budućnosti. Samo nitko u EU ne spominje da u Njemačkoj Konrad Adenauer nije bio nacionalsocijalist, da je Willy Brandt bio protivnik hitlerizma. U Srbiji ni Nikolić ni Vučić nisu imali ništa protiv srpskoga nacionalsocijalizma. Naprotiv. Iskreno kajanje i nacionalna katarza u Srbiji nikada nisu provedeni. A upravo su oni preduvjet za dobrosusjedske odnose Hrvatske i Srbije.