Stephen Rapp, bivši američki veleposlanik za pitanja ratnih zločina (na toj dužnosti je bio od 2009. do 2015.) u Dubrovniku je govorio o dvije teme: predavanja su mu bila naslovljena “Budućnost međunarodnog pravnog režima” i “Sukobi u dosegu zakona”.
U razgovoru vođenom telefonski iz Haaga, gdje Rapp danas djeluje u Haaškom institutu za globalnu pravdu, govori o tome koliko je važno utvrđivanje odgovornosti za ratne zločine u svijetu i kakva je uloga Rusije u svemu tome. Rusi su uložili veto na rezoluciju o osnivanju tribunala za ratne zločine u Siriji, koju su SAD i Rapp kao veleposlanik podržavali.
Pisalo se da ste na odlasku s dužnosti bili frustrirani nemogućnošću međunarodne zajednice da pokrene pitanje kaznene odgovornosti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.
Bio sam nesretan jer su napori u tom smjeru blokirani. Imao sam potporu predsjednika Baracka Obame i državnog tajnika Johna Kerryja po pitanju utvrđivanja odgovornosti. Američka vlada je podržavala napore da se dokumentiraju ti zločini.
Puno smo radili na građenju optužnica, ali kad je riječ o osiguravanju međunarodnog suđenja kroz prijavu Međunarodnom kaznenom sudu ili nekom drugom međunarodnom tribunalu, to je bilo blokirano zbog Rusije. Nakon odlaska s dužnosti, izvana sam nastavio graditi pritisak koji bi vodio prema utvrđivanju odgovornosti.
I napredujemo s nekim slučajevima, koje ne mogu još objaviti, no radi se o slučajevima u Europi, s počiniteljima koji su prisutni u Europi ili žrtvama koje imaju državljanstvo europskih zemalja.
To bi bilo nešto kao kazneno gonjenje tzv. stranih boraca nakon što se vrate iz Sirije u zemlje u Europi, čiji su državljani?
Tako je. Svakako treba imati na umu da zločine čine sve strane, i strašne zločine poglavito čine pripadnici ISIS-a ili Daesha, ali režim je i dalje odgovoran za otprilike 90 posto zločina. Možda postoji više ljudi u Europi koji su povezani s drugom stranom, tzv. strani borci, ali postoje također počinitelji koji su povezani s tajnim službama koje su slale ljude na mučenje. Oni dolaze u Europu kao izbjeglice i postoji potencijal da se procesuira neke od njih.
Kako ocjenjujete rusku vojnu intervenciju u Siriji?
Mislim da je bila vrlo negativna po civilno stanovništvo. Grupe poput londonske Syrian Observatory For Human Rights dokumentirale su situacije gdje su ruski borbeni zrakoplovi napadali zdravstvene ustanove. Dimenzija zločina u kojima Rusi targetiraju civilne ciljeve možda je manja nego onih u kojima Sirijci granatiraju civilne ciljeve, ali sigurno je da su pružili podršku tom režimu i njihova je strategija takva da čini život neizdrživim za civile u područjima sukoba.
Rusi su sudionici u tim zločinima. Ključna odgovornost je na izravnim sudionicima, ali ruska igra je vrlo negativna i zbog toga jer čine Assada još manje sklonim da pregovara o političkoj tranziciji. To nije budućnost koja će vratiti milijune ljudi natrag u Siriju. Nije budućnost s kojom svijet može živjeti. Ali to je uloga Rusa.
Koliko to komplicira napore da se izgradi suđenje protiv Asadova režima pred međunarodnim sudom. Jer, znamo da sustav međunarodne pravde može funkcionirati samo ako Rusija to želi. U okolnostima gdje je Rusija sudionik na drugoj strani, može li globalni sustav pravde uopće funkcionirati?
Može funkcionirati u područjima gdje je Rusija za to zainteresirana, npr. u Sijera Leoneu, Liberiji ili Srednjoafričkoj Republici, možda u Južnom Sudanu. Naravno, znamo da su Rusi postali kritični prema Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) iako su se složili s njegovim stvaranjem. ICTY ne bi bio stvoren da je Rusija uložila veto 1993., a to je bilo u doba Jeljcina. Da danas to pokušamo ponoviti, mislim da bi bilo manje izgledno da se ICTY uspostavi.
Kakva je onda mogućnost da Assad ili njegovi suradnici budu izvedeni pred lice pravde?
Postoji mogućnost da, primjerice, žrtve napada plinskim bombama ili neselektivnog granatiranja pred nacionalnim sudovima u stranim zemljama pokrenu tužbe protiv visokih sirijskih dužnosnika. Ali pred nacionalnim sudovima ne možete suditi šefovima drugih država. Možete vodećim generalima ili čak šefovima službi, ali ne predsjednicima. Dakle, postoji mogućnost. Ali, bez obzira na Ruse, Assad neće pobijediti u ovom ratu.
Nema načina da se sunitska populacija vrati natrag i živi pod tim režimom nakon što su stotine tisuća pripadnika te populacije ubijene i zlostavljane. Doći će dan kad će se dogoditi tranzicija. Koliko će još ljudi umrijeti između danas i tog dana, ne znam. Ali ovaj rat neće završiti pobjedom ijedne strane, nego će morati biti ispregovaran mir i možda neće biti pravde odmah isti tren, no bit će potrebno razviti institucije koje će imati mogućnost privesti neke od počinitelja k licu pravde.
ovo je vrijeme kada pravi teroristi,vode softificirane rakete na bolnice i skole, te ubijaju ciljano i djecu, ovo je vrijeme kada pravi teroristi ugnjetavaju ,ubijaju ,exploatisu, i nedozvoljavaju prava naroda koje bombardiraju,ta prava koja vazi za samo one koji nisu muslimani...budite sigurni nikada, ama bas nikada muslimani nece izgubiti rat,ali bitke jesu i dosada ,ali nikada rat, nikada u bilo kojem mjestu ovog okruglog svijeta..a pravda ce dostici sve teroriste, pa makar onda kada budu mislili da ce proci bez nje i kazne.