Bonitetna kuća Moody’s nije povećala kreditni rejting Hrvatske, a među glavnim razlozima zašto naš bonitet i dalje drže u smeću naveli su sporiji gospodarski rast nego u konkurentnim država EU i regije. I zaista, Eurostat bilježi da Slovenija i Poljska primjerice rastu po stopama višim od četiri posto na godišnjoj razini, dok se u Hrvatskoj bilježi rast BDP-a od 2,6 posto. Te dvije države imaju i viši standard od Hrvatske pa se ne može zaključiti da rastu brže zbog niske baze. Irska, pak, raste po stopi od šest posto i u nju hrle i mnogi naši građani u potrazi za srećom.
Premijer Andrej Plenković u sklopu kampanje za euroizbore najavio je da ćemo dostići standard razvijenih država u sljedećih deset godina, ali riječ je o obećanju koje nema uporište u brojkama. Naime, BDP per capita Njemačke iznosi oko 36 tisuća eura, a u Hrvatskoj se bilježi gospodarska aktivnost manja od 12 tisuća eura po stanovniku godišnje. Da bismo dosegli standard Njemačke, morali bismo, dakle, udvostručiti standard u deset godina, a to bi bilo moguće samo uz stope rasta više od osam posto, što je gotovo četiri puta jači rast od onog koji se prognozira za srednji rok.
555 lokalnih jedinica
Malo je vjerojatno da ćemo dostići i standard Češke, koja postiže 17 tisuća eura BDP-a po stanovniku, s obzirom na to da je standard po stanovniku u Hrvatskoj narastao svega tisuću eura po stanovniku u sedam godina. Iako nije realno očekivati ispunjenje Plenkovićeva obećanja, rast bi se svakako mogao ubrzati, ali da bi se to postiglo, politika bi trebala biti puno odvažnija i trebala bi se prestati skrivati iza kozmetičkih promjena koje prikazuje kao strukturne i dubinske reforme. Ubrzanje rasta ekonomije blokiraju stari i poznati problemi među kojima su najveći neefikasno pravosuđe, preglomazan državni aparat, prenormiranost poslovanja, skupo financiranje i teška realizacija investicija, a po novome i nedostatak radne snage.
Tih pet područja predstavlja izazov za Plenkovića, a da bi ih se riješilo, mora se duboko protresti sustav. Neefikasnost pravosuđa kreira pravnu nesigurnost i troškove poslovanja koje ulagači ne žele prihvatiti pa radije biraju destinacije u kojima im je kapital sigurniji. Strani ulagači višekratno su upozoravali na to da dugotrajnost postupaka rezultira nepravdom jer presuda u trgovačkim sporovima često dolazi nakon što kompanija već propadne. Da je moguć brz i efikasan postupak, pokazao je slučaj Agrokora čija je nagodba na sudu provedena brzo i efikasno. Sustav je, dakle, u slučaju koji je bio od političke važnosti, uspio odraditi posao, što znači da bi mogao jednako brzo reagirati u svim slučajevima kada bi za to bilo volje.
Možda je i najveći problem koji zaustavlja rast BDP-a opterećenost privatnog sektora financiranjem i potrebama javnog sektora. Izravnije rečeno, da bi se smanjili porezi i ukinuli nepotrebni propisi, moralo bi se provesti reformu javne uprave u smjeru smanjenja broja zaposlenih, teritorijalni preustroj i hitrorez. Podijeljenost Hrvatske na 555 lokalnih jedinica stvara trošak građanima i privatnom sektoru prirezima, dodatnim nametima i papirologijom. Naravno da lokalne vlasti imaju bitnu ulogu za život građana, ali mnoge jedinice nisu samoodržive pa su stručnjaci predlagali da ih se ili pripoji drugim jedinicama ili da barem uvedu volonterske funkcije načelnika i ostalih dužnosnika.
Neefikasnost javnog sektora najbolje je opisana riječju “uhljeb”, kako se kolokvijalno nazivaju njegovi zaposlenici. Hrvatska ima gotovo 400 tisuća zaposlenih u širem državnom sektoru koji uključuje državne i javne službe, lokalnu vlast i državne tvrtke. Zaposlenici ovisni o državi čine tako 27 posto svih zaposlenih, dok u Češkoj ili u Poljskoj za državu radi svega 13 posto ukupno zaposlenih, a prosjek EU je nivo od 20 posto.
Politika nema hrabrosti
Makroekonomist Željko Lovrinčević još je 2015. kazao da najmanje 40 tisuća ljudi treba napustiti javni sektor, a u međuvremenu se broj ukupno zaposlenih samo povećao. Poslodavci upozoravaju na to da sada na tržištu nedostaje radnika te da je pravo vrijeme za otkaze u državi, ali politika za to nema hrabrosti. Nedostatak radnika jedan je od najvećih problema tržišta, a posljedica je iseljavanja i neusklađenosti potreba tržišta rada i obrazovnog sustava i neće se riješiti bez smislene intervencije.
– Kočničari reformi jači su od njihovih zagovornika pa bi lakše bilo smanjiti broj zaposlenika privatizacijom državnih tvrtki. Moramo provesti regulatornu giljotinu jer ovu razinu reguliranosti nema nijedna država u Europi, a u razvoju nas koči i činjenica da smo zadržali mnoge propise iz socijalizma koji su nelogični svim poduzetnicima – poručuje analitičar Damir Novotny. Prereguliranost djelomično štiti broj zaposlenih jer im daje posla, a paradoks je u tome da im besmisleni zakoni daju argument za besmislena radna mjesta. Digitalizacija poslovnih procesa i ukidanje propisa riješili bi problem preko noći i učinili poslovanje u Hrvatskoj znatno privlačnijim.
Ministarstvo gospodarstva pokrenulo je “hitrorez” ukidanjem 314 od nezamislivih 3076 propisa za poduzetnike, ali na tom bi području trebalo raditi i brže i aktivnije. U kontekstu skupe države i sporog rasta teško je očekivati jeftino financiranje i brzi povrat. Fiskalnu konsolidaciju, koju je proveo ministar financija Zdravko Marić, hvale i strani i domaći stručnjaci i institucije jer je prvi put vlast umanjila apetite za eksponencijalni rast rashoda u dobrim vremenima. Zato je ostvaren i suficit dvije godine zaredom i pad udjela javnog duga, ali bonitetne kuće i dalje nam ne vjeruju da ćemo i u dugom roku zadržati rashode pod kontrolom upravo jer strukturnih reformi i dalje nema.
kakva reforma kad bi tako zadirali u svoju biračku bazu uhljeba, od petsto općina nadalje...