Bez Turske nema rješenja u Siriji niti kraja izbjeglicama

Svijet se tek nakon četiri i pol godine ozbiljnije zabrinuo zbog razmjera propasti Sirije i to samo zato što su tisuće pokucale na vrata bogatog zapada, a rat bi s juga već mogao krenuti dalje, jer sukob Turske s militantima Kurske radničke stranke PKK traje još od 20. srpnja. Od tada je na jugoistoku Turske poginulo oko dvije tisuće kurdskih boraca, militanata, članova kurdske PKK, a turske snage, prema službenim turskim podacima, izgubile su 144 pripadnika policije i vojske.

Sukobi u kurdskim područjima

Gradovi u kojima djeluje PKK odsječeni su od svijeta, pod opsadom su turskih snaga, u njih se ne može ući, a nasilje je sad pogodilo i Ankaru, bombe-blizanci koje su eksplodirale u razmaku od 30 sekundi raznijele su mlade Kurde koji su u glavnom gradu plesali na ulicama tražeći mir i povratak pregovorima turske i kurdske strane koji su ljetos prekinuti nakon dvije godine. Situacija može podsjetiti na Kosovo i Srbiju, ali politolog Talha Köse s istanbulskog sveučilišta Sehir ističe da postoji velika razlika, u razvoju ekonomije i sve boljem standardu života u Turskoj, pa i u dijelovima u kojima žive Kurdi. Ne podržavaju svi Kurdi radikalne pripadnike PPK, tvrdi Köse, koga je Ured za medije i informiranje turskog premijera Ahmeta Davutoglua pozvao na razgovor s grupom hrvatskih novinara koja je pet dana boravila u Turskoj. Istanbulski politolog pita i što će onda biti s Kurdima koji žive u Istanbulu, Ankari i drugim gradovima izvan kurdskog područja. U trenutku kad je Turska na prekretnici, dva tjedna prije prijevremenih izbora, u nedjelju u Ankaru dolazi i njemačka kancelarka Angela Merkel. Njemački novinari ističu kako kancelarka ne bi trebala razgovor svesti samo na pitanja sirijskih izbjeglica, nego i podsjetiti Erdogana na sve one grijehe zbog kojih ga Europska unija još ne pušta bliže, od utjecaja na pravosuđe do korupcije i redovitog hapšenja novinara. Nekoliko dana u pritvoru je ovih dana proveo i Bülent Keneş, urednik Today's Zamana, turskog lista na engleskom jeziku, bliskog Erdoganovom velikom protivniku svećeniku Fetulahu Gulenu. Urednik je priveden pod optužbom da je vrijeđao predsjednika na Twiteru.

– Nije uhićen zbog svog novinarskog posla, nego zato što je uvrijedio predsjednika, rekli su hrvatskim novinarima predstavnici turskog Ureda za medije, koji kao državni službenici pažljivo važu riječi kad se spomenu Kurdi ili novinari. Upravo je Today's Zaman u kolumni drugog autora prenio opis onoga što se događa na istoku Turske, gdje turske vlasti nisu dopustile parlamentarnoj delegaciji Europske unije ulazak u grad Nusaybin. Prema tom opisu iz druge ruke, u kurdskim gradovima vlada strah i teror, ljudi ne smiju iz kuća dok se turske snage obračunavaju s PKK-ovim gerilskim borcima. Kako se čini, unatoč brojnim drugim temama, kurdsko pitanje moralo bi biti na prvom mjestu kancelarkine agende u Ankari, jer o odnosu turskih vlasti i Kurda ovisi i budućnost regije. Turska je na južnim granicama dobila dva neželjena susjeda, dvije kurdske države u nastajanju, u Iraku i Siriji. U Siriji djeluje PKK-ova sestrinska stranka PYD, zapravo sirijski ogranak PKK-a kome, ističe Köse, pomažu Amerikanci, dostavljajući mu oružje, dok Slobodna sirijska vojska, kao vojna snaga umjerene sirijske oporbe, ne dobiva pomoć, jer je riječ, ističe, o umjerenim islamistima.

– U Washingtonu u nekim krugovima vlada islamofobija, a kurdski PYD u Siriji zapravo se ne bori protiv Islamske države – tvrdi. Kako bilo, s južne strane granice SAD podržava i naoružava Kurde, a sa sjeverne je Amerika umiješana u obračun turskih vlasti s PKK-om jer je dala zeleno svjetlo Turskoj za zračne udare po kurdskim područjima, pisao je britanski Independent. Ovakve tvrdnje promatrača SAD, međutim, negira. Prema turskim tvrdnjama, pak, sukob su ljetos počeli Kurdi. Cemalettin Hasimi, glavni direktor turskog Ureda za medije i informiranje, hrvatskim je novinarima rekao kako ne može biti pregovora s PKK sve dok oni imaju oružje u rukama, kriju se u planinama, ubijaju turske građane. – Lider koji sada vodi PKK proglasio je 11. srpnja prekid vatre, a drugi je 14. srpnja pozvao narod u revoluciju, proglašavajući kurdsku državu. U Surucu je 20. srpnja bio napad koji je organizirao DAESH (arapska kratica za ISIL) u kojem su poginula 33 građana, a 22. srpnja dva su policajca ubijena u svojim krevetima – objasnio je Hamisi kako je počeo sukob s Kurdima na jugoistoku. PKK je zaista objavio da je napad na policajce uzvrat zbog atentata u Surucu za koji krive vladu. – Nijedna zemlja ne bi trpjela tako nešto bez ikakve akcije. Ali, čini se da se, kad je riječ o terorizmu, stvari gledaju različito, nemamo podršku u borbi protiv terorizma. Turska se bori protiv čak tri terorističke organizacije, ISIL-a, PKK i radikalnih ljevičara – kaže Hasimi, te podsjeća kako je u ratu s PKK Turska do sada izgubila 40 tisuća građana. Prema njegovom tumačenju, PKK je zloupotrijebio proces pregovora i koristi rat u Siriji za vlastite ciljeve, a ističe i kako su pripadnici te stranke krivo protumačili politički trenutak u Turskoj. Naime, nakon lipanjskih izbora vladajuća Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) izgubila je apsolutnu većinu, pa je, navodi Hasimi, to što Turska više nema jednostranačku vladu PKK htio iskoristiti za obnovu sukoba.

Dakle, na stolu su dva potpuno suprotstavljena tumačenja događaja. Prema jednom tumačenju, lideri Kurdske radničke stranke ocijenili su da je kucnuo povoljan trenutak za okupljanje svih Kurda u jednoj državi, za što im, uz teritorij u Iraku i Siriji, u ovoj fazi nedostaje još turski dio. Prema drugoj teoriji, Erdogan je, nakon što u lipnju nije dobio željenu podršku na izborima, krenuo u obračun s Kurdima kako bi digao nacionalni naboj i ponovno dobio apsolutnu većinu, promijenio ustav i predsjedniku, znači sam sebi, povećao ovlasti. U krajnje zapaljivoj situaciji u regiji koja već godinama gori ratnim plamenom zapadni bi lideri trebali imati nešto više informacija od onih koje kolaju medijima kako bi mogli donositi dobre odluke, takve koje neće uroditi strašnim posljedicama kakve sada gledamo u Iraku i Siriji i koje onda dovode milijune ljudi na vrata sigurne i bogate Europe.

U ovom trenutku Turska je vrlo prosperitetna velika zemlja sa 78 milijuna stanovnika i rastućim gospodarstvom, obnovljena sila između Europe i Azije koja svojim umjerenim pristupom mnogim osjetljivim pitanjima zaista može biti dobar putokaz. No, jesu li Erdoganove neumjerene ambicije, slično kao što to Putin čini Rusiji, stale na put razvoju vlastite zemlje? Kad je u pitanju neupitni turski vođa koji vlada od 2002. godine, ključna je stvar to što ga njegovi pobornici pretjerano podržavaju, a protivnici teško toleriraju. Na njegovoj strani je nevjerojatan gospodarski uzlet zemlje koja cvate na mnogim područjima, od industrije do turizma, na sve strane se gradi i obnavlja, od nogometnih stadiona Beşiktaşa i drugih klubova, do donedavno potpuno zapuštenih palača u središtu Istanbula, rijeke turista ne prestaju teći kao ni izvoz u mnoge zemlje. Kad je Erdogan preuzeo vlast, siromašnih, koji žive sa 4,3 dolara na dan, bilo je 30 posto, sad ih je ispod tri posto, napisao je sam Erdogan kao prilog u izvještaju o ekonomskom stanju zemlje. GDP po stanovniku bio je manji od tri tisuće dolara, sad je veći od 10 tisuća, sve u samo 13 godina. Protiv njega su mnogi znakovi da je okrenuo trendove na planu demokratizacije, da je umjesto prema većim pravima i slobodama brod okrenuo prema čvrstoj ruci. Dok je osnivač republike Kemal Atatürk glavni grad preselio u Ankaru kako bi i time označio kraj otomanske ere, a svojoj domovini ostavio vlastitu zemlju u tom gradu, Erdogan je upravo na tom terenu izgradio pretencioznu Bijelu palaču na zemljištu od 300 tisuća četvornih metara, modernu verziju istanbulske sultanske palače.

– Predsjednik mora imati doličnu rezidenciju, objasnio je, pa su ga, naravno, prozvali sultanom. Dok Hasimi ističe kako je Turska jedna od najmlađih, ali ipak konsolidiranih demokracija, zaboravlja da je temelj demokracije mirna smjena vlasti i toleriranje protivnika. No, Erdogan očito razmišlja dugoročno, pa u spomenutom članku piše o stogodišnjici turske republike 2023. godine i ciljevima koje do tada valja postići, dizanju BDP-a na 25 tisuća dolara po stanovniku i izvoza na 500 milijardi dolara. Na izborima 1. studenoga moguće su, procjenjuje se, dvije opcije.

Moguća velika koalicija?

Prva, da Erdoganova stranka koja se promovira sloganom 'Ne zbog sebe, nego zbog Turske' osvoji većinu. Druga, da se s minimalnim razlikama ponove lipanjski rezultati izbora i da na turskim političarima bude zadatak stvaranja koalicije. Najviše izgleda imala bi koalicija Erdoganove AKP i Republikanske stranke koja njeguje Atatürkovu tradiciju, što bi vjerojatno umirilo zemlju koja je gledala i Erdoganove žestoke obračune s prosvjednicima. U Turskoj ističu i kako je presudno da EU i SAD konačno uvide koliko je važno efikasno djelovati u Siriji, gdje je izostanak pravodobne reakcije doveo do nastanka ISIL-a. Hasimi podsjeća da je aktualni turski premijer Davutoglu prije desetak godina rekao da će, ako izostane efikasan odgovor, nakon Al-Qa'ide nastati još strašnija teroristička organizacija, što se i dogodilo, te poentira kako bi i nakon ISIL-a moglo doći nešto još gore. To bi se zaista moglo i dogoditi, s milijunima ljudi protjeranih iz svojih domova i stotinama tisuća djece koja rastu u pustinjskim kampovima ograđenima žicom na jugu Turske za koje bogati zapad malo mari. Zasad su u Turskoj zadovoljni što su zapadni lideri uvidjeli da se bez Turske problemi u toj regiji ne mogu riješiti i poručuju da rješenja u Siriji nema ako ono uključuje i predsjednika Bashara al-Assada. No, u međuvremenu su bombe odjeknule u Ankari i podijelile zemlju na one koji žele žešću državnu intervenciju i na one koji i za te bombe optužuju vlast, kao što su lideri PKK za napad u Surucu optužili vlast i uzvratili ubojstvom policajaca. Ima li kraja toj smrtonosnoj igri?