Bez zagrebačkog Seder Pesahane ne bi bilo ni Uskrsa

Svake godine, pa tako i ove, zagrebački Židovi iz vjerske zajednice Bet Israel, uoči Uskrsa otvaraju svoja vrata i na slavlje Seder Pesaha pozivaju nežidove, svoje prijatelje, bez obzira na vjeru i naciju, odnosno činjenicu da se ne radi niti o pripadnicima njihova naroda, ni vjere, ni zajednice.

Za kršćane to ima posebnu draž i simboliku, jer sudjeluju u obredima tj. večeri, koja je nalik na onu posljednju Kristovu večeru i gotovo se nimalo nije promijenila od Isusova vremena. Židovi diljem svijeta čine isto te večeri, uz razliku što Seder proslavljaju u svojim domovima, u obitelji, dok se ovaj zagrebački Seder organizira u hotelu Esplanade, pa svi sudionici večere, na neki način, simbolički postaju velika obitelj.

Važno je to i za Židove u Hrvatskoj i za kršćane. Upravo taj osjećaj snažne povezanosti i kroz povijest i stoljeća, a napose u onome zajedničkome dijelu vjerovanja zapisanima u Tori tj. Starom zavjetu. Kršćanima je tako itekako blisko čitanje “Hagade”, svojevrsnog liturgijskog spjeva, čije čitanje prožima cijelu večer i zajednički se čita od stola do stola, od osobe do osobe, prisjećajući se židovskog izlaska i izbavljenja iz egipatskog ropstva.

Židovi kroz “Hagadu” obnavljaju svoja sjećanja na taj događaj, ali istodobno proživljavaju i aktualnu poruku oslobođenja kroz nenavezanost na kojekakve oblike suvremenog robovanja. Cijela je večer prožeta golemom simbolikom, od ispijanja četiriju čaša vina za “kiduš” (blagoslov), preko jedenja “gorkoga bilja” i beskvasnog kruha “macesa” (mace), u znak sjećanja na Židove koji u noći u kojoj su napustili Egipat nisu stigli ukvasati kruh, već su ga umijesili samo od vode i brašna, obilježivši krvlju pashalnog janjeta dovratke svojih domova, kako bi ih Bog poštedio gnjeva te noći i izveo prema Sinaju pod Mojsijevim vodstvom.

Seder Pesah ove se godine preklopio s Velikim petkom, kojega su toga istoga dana u čitanju Muke Kristove i tišini obreda obilježili katolici, pa se na neobičan način svakome tko je sudjelovao prije Sedera u katoličkom obredu na neobičan način miješala Kristova muka i smrt, sa slavljem Posljednje večere, na kojoj je nastala euharistija.

No, to nikako nije moglo pomutiti osjećaj dubokog zajedništva i poštovanja, premda svemu što se dogodilo u dijelu zajedničke židovsko-kršćanske povijesti, koja se u takvim trenucima, kao što je to bilo te večeri u zagrebačkoj Esplanadi, može gotovo dodirom napipati i osjetiti sva snaga koja izvire iz zajedničkih korijena.

Zagrebački Seder Pesah važno je mjesto susreta i to ne samo na simboličkoj razini, nego upravo na onoj dubokoj ljudskoj, koja trajno čezne za neraskidivošću i povezivanjem. Stoga zagrebačkim Židovima možemo biti zahvalni na otvorenim vratima njihova doma u preduskrsno vrijeme, jer tom gestom grade snažne i duboke odnose u današnjem svijetu, podsjećajući iz godine u godinu da bez židovskog Sedera ne bi bilo ni kršćanskog Uskrsa.