Pitam papu ima li među isusovcima, od nastanka Družbe do danas, onih koji su ga posebno dirnuli, tko su oni i zašto. Papa počinje citirati Ignacija i Franju Ksaverskog, ali se onda zaustavlja na svećeniku koji javnosti nije baš poznat, a to je Favre (1506. – 1546.), Savojski. Jedan je od prvih s kojim je sv. Ignacije dijelio sobu kada su njih dvojica bili studenti na Sorboni. Treći u istoj sobi bio je Franjo Ksaverski. Pio IX. proglasio je Pietra blaženim 5. rujna 1872. i u tijeku je proces za njegovu kanonizaciju. Citira mi izdanje svoga Memoriala koji je dao da priredite dvojica stručnjaka isusovaca Miguel A. Fiorito i Jaime H. Amadeo kada je bio starješina provincijal. Izdanje koje se papi sviđa je ono koje je obradio Michel de Certeau. Pitam ga zašto baš Favre, što ga je kod njega impresioniralo.
Umor od autoritarizma
– Razgovarao je sa svima, i s najudaljenijima i sa suparnicima. Jednostavno milosrđe, možda neka vrsta naivnosti, neposredna raspoloživost, njegovo pažljivo unutarnje rasuđivanje, činjenica što je čovjek velikih i snažnih odluka i istodobno sposoban biti tako blag, blag...
Dok papa Franjo nabraja karakteristike njegova najdražeg isusovca, shvaćam koliko je ta osoba za nj stvarni uzor života. Michel de Certeau definira Favrea jednostavno – “reformirani svećenik” za kojeg su unutarnje iskustvo, dogmatski izraz i strukturalna reforma nerazdvojivi.
Čini mi se da shvaćam papu. Zatim, papa nastavlja promišljati o utemeljitelju. – Ignacije je mistik, nije isposnik. Jako se naljutim kada čujem da su Duhovne vježbe samo ignacijske jer se provode u tišini. Zapravo Vježbe mogu savršeno ignacijske i u svakodnevnom životu i bez šutnje. Ona koja naglašava isposništvo, šutnju i pokajanje je jedna deformirana struja koja se i proširila u Družbi, posebno u španjolskom području. Ja sam blizak mističnoj struji, onoj Louisa Lallemanta i Jean-Josepha Surina. I Favre je bio mistik.
Koji oblik iskustva u vladanju može sazreti u obrazovanju koje je imao otac Bergoglio, koji je prvo bio starješina i onda superior provincijal u Družbi Isusovoj? Način upravljanja Družbom implicira da superior donosi odluke, ali i da se sučeljava sa svojim “savjetnicima”. Pitam papu misli li da njegovo iskustvo upravljanja u prošlosti može poslužiti u sadašnjem upravljanju općom Crkvom.
Papa Franjo se, poslije kraćeg razmišljanja, uozbiljio, ali ostao vrlo vedar.
– Dok sam bio superior u Družbi, da kažem istinu, nisam se uvijek tako ponašao, odnosno nisam provodio potrebna savjetovanja. I to nije bilo dobro. Moj je stil upravljanja na početku imao brojne nedostatke. To je bilo teško vrijeme za Družbu, nestala je cijela generacija isusovaca i zato sam ja tako mlad postao provincijal. Bilo mi je 36 godina: ludost. Trebalo se suočiti s teškim situacijama, a ja sam odluke donosio odlučno, autoritativno. Da, moram dodati: kada povjeravam neku stvar jednoj osobi, onda imam potpuno povjerenje u tu osobu. Ona bi morala učiniti stvarno veliku pogrešku da bih joj je mogao spočitavati. Bez obzira na to, na kraju se ljudi umore od autoritarizma. Moj autoritaran i brzi način odlučivanja dovelo je do toga da sam imao ozbiljne probleme, bio sam optuživan da sam ultrakonzervativac. Proživio sam vrijeme velike unutarnje krize kada sam bio u Cordovi. Evo, sigurno nisam bio kao blažena Imelda, ali nisam nikada bio desno orijentiran. Moj autoritaran način donošenja odluka stvarao mi je probleme.
– Govorim iz svog životnog iskustva kako bih upozorio na opasnosti. S vremenom sam shvatio mnoge stvari. Gospodin je dopustio tu pedagogiju upravljanja i preko mojih nedostataka i mojih grijeha. Kao nadbiskup Buenos Airesa svakih petnaest dana sazivao sam sastanak sa šestoricom pomoćnih biskupa, a više puta godišnje s prezbiterskim vijećem. Postavljala su se pitanja i otvarao se prostor za raspravu, a to mi je puno pomoglo u donošenju boljih odluka. I sada čujem neke osobe koje mi govore: ‘Ne trebate se previše savjetovati, odlučite’. No, vjerujem da je savjetovanje vrlo važno. Konzistoriji i sinode su, primjerice, važna mjesta na kojima se treba stvarno i aktivno savjetovati, ne trebaju biti krute. Želim stvarna savjetovanja, a ne formalna. Vijeće osmorice kardinala, ta savjetodavna skupina nije outsider, nije samo moja odluka, nego plod želje kardinala, kako je bila izražena na općim kongregacijama prije konklave. Želim da to vijeće bude stvarno, a ne formalno.
Osjećati s Crkvom
Nastavljamo razgovarati o Crkvi. Pokušavam shvatiti što točno papi Franji znači “osjećati s Crkvom” o čemu piše sv. Ignacije u svojim Duhovnim vježbama. Papa odgovara bez oklijevanja polazeći od jedne slike.
– Slika Crkve koja mi se sviđa je ona svetog naroda vjernoga Bogu. To je definicija koju često upotrebljavam i to je ona iz Lumen gentium broj 12. Pripadnost narodu ima snažnu teološku vrijednost: Bog je u povijesti spasenja spasio jedan narod. Nema punog identiteta bez pripadnosti jednom narodu. Nitko se ne spašava sâm, kao izolirana individua, nego nas Bog privlači uzimajući u obzir složenu potku međuljudskih odnosa koji se ostvaruju u ljudskoj zajednici. Bog ulazi u to narodnu dinamiku. Narod je izložen. I Crkva je narod Božji u hodu kroz povijest, uz radosti i boli. Sentire cum Ecclesia meni znači biti u tom narodu. I skup vjernika je nepogrešiv u vjerovanju i pokazuje tu svoju nepogrešivost vjerovanju kroz nadnaravni smisao vjere cijelog naroda u hodu. Evo, to za mene danas znači “osjećati s Crkvom” o čemu govori sv. Ignacije. Kada dijalog između ljudi, i biskupa i pape ide tim putem i iskren je, onda mu pomaže Duh Sveti. Nije riječ, dakle, o osjećaju koji su iznijeli teolozi.
To je kao s Marijom: ako se želi znati tko je, onda se pita teologe, ako se želi znati kako se ona voli, onda treba pitati narod. S druge strane, Marija je voljela Isusa sa srcem naroda, kao što čitamo u Magnificatu. Ne treba ni pomišljati da izraz “osjećati s Crkvom” znači osjećati samo s njezinim hijerarhijskim dijelom.
Nakon kratke stanke, papa to nastoji još pojednostaviti kako bi se izbjegao nesporazum.
– Naravno, potrebno je dobro paziti da se ne pomisli kako “infallibilitas” svih vjernika o kojima govorim na svjetlu Koncilija znači oblik populizma. Ne: to je iskustvo svete majke Crkve hijerarhijske, kako ju je nazivao sveti Ignacije , Crkve kao naroda Božjeg, pastiri i narod zajedno. Crkva je ukupnost naroda Božjeg. Ja vidim svetost u narodu Božjem, njegovu svakodnevnu svetost. Postoji jedna “srednja klasa svetosti” koje svi možemo biti dijelom, ona o kojoj govori Malègue.
Papa se poziva na Josepha Malèguea, njemu dragog francuskog pisca (1876. – 1940.) Posebno se poziva na njegovu nezavršenu trilogiju Pierres noires. Les Classes moyennes du Salut. Neki francuski kritičari smatraju ga “katoličkim Proustom”.
– Ja vidim svetost u strpljivu narodu Božjem: u ženi koja podiže svoju djecu, mužu koji radi da donese kruh kući, bolesnima, starijim svećenicima koji imaju mnogo rana, ali im na licu uvijek titra osmijeh jer su služili Gospodinu, redovnicama koje mnogo rade i koje žive skrivenu svetost. To je za mene opća svetost. Svetost uvijek povezujem sa strpljivošću: ne samo strpljivost kao hypomoné, nego i kad se prihvati teret događaja i onoga što život nosi, ali također kao ustrajnost u hodu naprijed, dan za danom. To je svetost Iglesia militante o kojoj govori i sv. Ignacije. To je bila svetost mojih roditelja: moga oca i moje majke, moje bake Rose koja mi je toliko dobra učinila. Ja u brevijaru imam testament svoje bake Rose i često ga čitam: za mene je on kao molitva. Ona je svetica koja je mnogo patila, i moralno, ali je uvijek išla hrabro naprijed.
Evo neženje, evo usidjelice
– Ta Crkva s kojom moramo “osjećati” je dom svih, a ne mala kapelica koja može primiti samo malu skupinu izabranih osoba. Ne smijemo svoditi krilo opće Crkve na zaštitničko gnijezdo naše osrednjosti. Crkva je majka, Crkva je plodna, mora to biti. Kad primijetim negativna vladanja crkvenih služitelja ili posvećenih osoba, prva mi je misao: “evo neženje” ili “evo usidjelice”. Oni nisu ni očevi ni majke. Nisu kadri dati život. Naprotiv, kada, primjerice, čitam o životu salezijanskih misionara koji su pošli u Patagoniju, čitam povijest života, plodnosti. D
rugi je primjer iz ovih dana. Vidio sam kako je u mnogim novinama objavljeno da sam nazvao mladića koji mi je napisao pismo. Ja sam mu telefonirao jer je ono pismo bilo lijepo, tako jednostavno. To je za mene bio čin plodnosti. Shvatio sam da je jedna mlada osoba koja raste prepoznala oca i rekla mu nešto o svome životu. Otac ne može reći baš me briga. Ta mi plodnost čini dobro. Mlada Crkva i stara Crkva Postavio sam papi pitanje u vezi sa Svjetskim danom mladih. Taj veliki događaj dodatno je uperio reflektore na mlade, na ona “duhovna pluća” koja su zadnja utemeljenja Crkve. Kakvu nadu oni mogu dati univerzalnoj Crkvi?
– Mlada Crkva razvija sažetak vjere, kulturu i život u nastajanju i prema tome su različite od one koju je razvila starija Crkva. Za mene je odnos između Crkve starijeg utemeljenja i one nedavnih sličan odnosu između mladih i starijih osoba u društvu: grade budućnost, ali jedni sa svojom snagom, a drugi sa svojom mudrošću. Uvijek, naravno, postoji opasnost – mlade bi crkve mogle osjetiti da su same sebi dovoljne, a one starije riskiraju nametnuti mladima svoje kulturne uzore. Ali budućnost se stvara zajedno.
Crkva? Poljska bolnica...
Papa Benedikt XVI., najavljujući svoje odustajanje od pontifikata, oslikao je današnji svijet kao subjekt podvrgnut brzim promjenama i uzdrman pitanjima velike važnosti za život vjere što zahtijeva snagu kako tijela, tako i duše. Pitam papu što je Crkvi najpotrebnije u ovom trenutku. Jesu li potrebne reforme? Što želi kad je riječ o Crkvi u narednim godinama, kakvu Crkvu sanja?
– Papa Benedikt načinio je čin svetosti, slave, skromnosti. Božji je čovjek.
Jasno vidim ono što Crkva danas najviše treba, a to je sposobnost da liječi rane i grije srca vjernika, blizina, bliskost... I treba krenuti od baze. Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke. Beskorisno je pitati teškog ranjenika ima li visok kolesterol ili šećer! Potrebno mu je najprije izliječiti rane, a tek zatim možemo govoriti o svemu drugom. Liječiti rane, liječiti rane... I mora se početi odozdo. Crkva se ponekad dala zatvoriti u male stvari, u sitne propise. Najvažniji je međutim prvi navještaj: Isus Krist te spasio! Zato crkveni služitelji moraju prije svega biti služitelji milosrđa. Ispovjednik je, primjerice, uvijek u opasnosti da bude ili previše strog ili previše popustljiv. Nijedan od dvojice nije milosrdan jer nijedan od njih ne preuzima doista na sebe teret osobe. Strog ispovjednik pere ruke jer ga poziva na štovanje zapovijedi, a onaj popustljiv također pere ruke jednostavno kazavši to nije grijeh ili što slično. Čovjeka treba pratiti i liječiti mu rane.
Sanjam Crkvu koja bi bila majka i pastirica. Crkveni službenici moraju biti milostivi, preuzeti teret osoba, pratiti ih kao dobri Samaritanac koji pere, čisti, podiže bližnjega. To je evanđelje. Bog je veći od grijeha. Organizacijske i strukturalne reforme su sekundarne, odnosno dolaze poslije. Prva reforma mora biti ona u držanju. Služitelji evanđelja moraju biti kadri zagrijati srca ljudi, kročiti u tami s njima, znati se upustiti u dijalog pa i sići u njihovu tamu, a da se sami ne izgube. Božji narod želi pastire, a ne državne činovnike ili klerike. Posebno biskupi moraju biti ljudi sposobni da strpljivo podupiru Božje korake u svome narodu tako da nitko ne ostane straga, ali i da osjećaju pratnju stada te nalaze nove puteve.
Umjesto da smo samo Crkva kojoj su vrata otvorena, koja prihvaća i prima, pokušajmo biti i Crkva koja pronalazi nove puteve, koja je sposobna izaći iz sebe same i krenuti prema onima koji je ne slijede, koji su se udaljili i koji su ravnodušni. Oni koji su se udaljili, učinili su to s razlogom koji, ako ga se dobro shvati, može dovesti do povratka. Ali potrebna je odvažnost, hrabrost.
Prikupljam što Sveti Otac govori i povezujem s činjenicom da ima kršćana koji žive u, za Crkvu, neregularnim okolnostima ili u složenim situacijama, kršćani koji na jedan ili drugi način žive s otvorenim ranama. Mislim na rastavljene i ponovno oženjene, na homoseksualne parove, druga teška stanja. Kako načiniti misionarski pastoral za takve osobe? Na što se osloniti? Papa naznačuje da je razumio što namjeravam reći.
Strašan teret pobačaja
– Moramo stalno naviještati evanđelje, na svakom koraku propovijedanjem dobre vijesti Kraljevstva i liječeći, i s našim propovijedima, svaku vrstu bolesti i rana. U Buenos Airesu sam dobivao pisma homoseksualnih osoba, koji su društveno ranjeni jer mi kažu da ih je Crkva uvijek osuđivala. Ali Crkva ne želi to činiti. Tijekom leta na povratku iz Rija de Janeira kazao sam da, ako je jedna osoba homoseksualac i dobre volje i u traganju je za Bogom, ja nisam taj da joj sudim. Kazavši to ja sam ponovio ono što kaže Katekizam. Religija ima pravo iznijeti svoje mišljenje u službi ljudi, ali Bog u stvaranju učinio nas je slobodnima: duhovno uplitanje u osobni život nije moguće. Jednom me je jedna osoba pitala, na provokativni način, odobravam li homoseksualnost. Odgovorio sam joj pitanjem:
Kaži mi, kad Bog gleda jednu homoseksualnu osobu, priznaje li njezino postojanje s ljubavlju ili je odbija osuđujući je? Potrebno je uvijek cijeniti osobu. Tu ulazimo u misterij čovjeka. U životu Bog prati osobe i mi ih moramo pratiti počevši od uvjeta u kojima se one nalaze. Potrebno ih je pratiti s milosrđem. Kada se to dogodi, Sveti Duh nadahnjuje svećenika da kaže najispravniju stvar.
To je i veličina ispovijedanja: procijeniti slučaj po slučaj i moći razlučiti što je najbolje za tu osobu koja traži Boga i Njegovu milost. Ispovjedaonica nije dvorana za mučenje, nego mjesto milosrđa na kojem nas Gospodin stimulira da učinimo najbolje što možemo. Mislim i na jednu ženu koja je za leđima imala propali brak u kojem je i pobacila. Zatim se ta žena ponovno udala i sada je sretna, rodila je petero djece. Pobačaj je za nju strašan teret i iskreno se pokajala. Htjela bi ići naprijed u kršćanskom životu. Što će ispovjednik učiniti?“
Sutra: O pobačaju, kontracepciji, homoseksualnim brakovima, redovnicima kao prorocima, ekumenizmu...
>> Papa Franjo: Ja sam grešnik. Pomalo sam lukav ali i naivan