Ritual se redovito ponavlja. Ujutro, oko osam sati, umirovljenik iz susjedne zgrade izlazi ispred haustora s vrećicama. U jednoj, pretpostavljam, usitnjen kruh, u drugoj ptičja hrana. Špalir golubova već ga strpljivo čeka. Susjed onda odmjereno, gotovo neprimjetno rasprostre sadržaj vrećica po asfaltu, dijelom po ceradi koja prekriva auto (sigurno njegov), ponešto ostavi i na dlanovima. Broj ptica raste i ne možeš reći koliko ih je na doručku. Zamasi njihovih sretnih krila onemogućuju bilo kakvo brojenje. Čovjek se nastavi blago kretati među njima. Smije se. Odmiče ruke od tijela i širi dlanove. Golubovi slijeću na njih, slijeću mu i na ramena. Onda odlaze, dolaze drugi. Susjed vadi novu količinu hrane iz vrećica i sve to čini mirnoćom kojom odiše samosvijest činjenja dobrog. Obraća se pticama, one mu uzvraćaju povjerenjem i nakon dugog vremena ne vidim strah od čovjeka na licima drugih bića niti na licu čovjeka vidim sadistički odsjaj prava da raspolažemo životima "nižih vrsta".
Već sam gotovo zaboravio koliko plemeniti možemo biti. Slika mi izgleda kao nepripadajući ogrizak iz svijeta nesklada i nepravde koji se nadvio nad njih, izgleda mi gotovo asiški, ali još svetije, i snažnije jer je tu do mene, preko ulice koja nas dijeli i nazora koji nas spajaju. Nadam se da Susjed (pišem ga velikim slovom) neće odustati, da ćemo se nastaviti družiti svakog jutra, a da on to i ne zna. Mislim si, dobra strana ovog društva ostala je na umirovljeničkom budžetu koji izdvaja potporu golubovima. I tako, dok ih gledam, ostajem u dilemi je li danas lakše ovako široko otvoriti ruku i dijeliti oko sebe radost ili je lakše stegnuti šaku i kad ti nestane argumenata, pa i ako ih nemaš, na silu istjerati ono što ti pripada.
Svi se zaklinju u prvo, a služe se onim drugim. Zato nam i jest tako. Društvo smo podvojenog morala, gdje sve pršti od deklarativne pristojnosti ispod koje se valja elementarni primitivizam, krezubo i plaćeničko obavljanje najprljavijih poslova za naručitelje koji bi, da su na mjestu moga Susjeda, golubove najradije potamanili, samo da ih pritom nitko ne vidi. Sve institucije u ovoj Hrvatskoj nositeljice su dvostrukog morala, sve odreda propovijedaju što je ispravno shodno vlastitim interesima i trenutku kojem pogoduju. I onda nas začudi kada neki tinejdžer nakon završenog boksačkog meča skine rukavice i pravo na ono što misli da mu pripada potraži u kafanskom šakačkom napadu na djelitelja pravde. Dečko nije napravio ništa drugo od onoga što je godinama gledao oko sebe, uz što je rastao, uz spomenuti dvostruki moral da Bog radi samo nedjeljom. Taj koji je izudarao suca vjerojatno nije rastao u sredini koja se samozatajno brinula o životinjama, o vrstama s kojima dijelimo svijet, nego su oko njega bili oni koji su svijet ostalima otimali samo za sebe. U vremenu u kojem je nasilje preostalo kao jedini oblik dijaloga kriterije određuju najbeskrupulozniji, krvoločnost se tretira kao ambicija, izvanredno stanje kao normalan život.
Ljudi, pa mi danas živimo u državi u kojoj od vodećih operativnih ili figurativnih funkcija istraga još jedino nije provedena nad zagrebačkim nadbiskupom! Predsjednike, premijere, ministre, župane(ce), gradonačelnike, saborske zastupnike, direktore, dakle sve oni kojima smo dali državu, istraživalo se, često i hapsilo. To samo govori da je ova država pokvarena do srži. Shizofrena situacija upravo sada rastače i zadnje vrijednosti, vlast se grabi samo da bi se iz pozicije moći moglo uzeti ono na što su bacili oko, poput spominjanog boksača, a do čega u fer borbi ne bi mogli. Tada i ljudi poput Freda Matića, istinski ratni heroji, postaju odjednom izdajnici. Ne sumnjam da Matić može biti bolji ili slabiji ministar, ali izdao nije onda kada je to bilo najlakše.
Pitam se i bi li Matić bio bolji ministar branitelja u HDZ-ovoj vladi? Obruč se oko zdrave pameti steže i to postaje nepodnošljivo. Jasno je da će stvar puknuti kad argument sile do koljena potuče silu argumenta. Nepoznata mi je nemogućnost postojanja dijaloga među ljudima. Ispada da nam je dar govora dan samo da bismo produbljivali nesporazume. Laž skrivena iza ugodnih riječi definicija je politike. Bolje da se ponovno okrenem Susjedu i pticama. Tu poštenje i poštovanje ne postoji u iluziji pompoznih fraza, tu se iskrenost čita u najmanjem pokretu, superiornost u nesebičnom davanju, skromnost u prihvaćanju darovanog u omjeru sukladnom stvarnoj potrebi, dijalog u govoru srodnih duša. Na rubovima tog jata počinje kaos.
Kako se može slobodno zaključiti iz brojnih braniteljskih zahtjeva, ministar Matić , tvrde branitelji više od godinu dana nije sazvao -savjet branitelja- preko tog tijela ministar naime, vodi dijalog sa braniteljskom populacijom!? Da li ste provjerili ovu činjenicu...ona zorno dokazuje kakav dijalog se vodio????????