Ako je suditi po sastanku održanom u Uredu Predsjednika Republike 24. siječnja ove godine, u našem glavnom gradu Zagrebu napokon će biti postavljen “Spomenik domovini”. Spomenik, zaključeno je, ima biti postavljen do 20. obljetnice Oluje – 5. kolovoza 2015. – na prostoru Trga Stjepana Radića, između Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i zgrade Gradskoga poglavarstva. O detaljima će, dogovoreno je, odlučiti Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika državnih i gradskih tijela.
Spomenuta politička odluka zapravo je, nadati se je, kraj trinaestogodišnjeg otezanja u provedbi „odluke“ dviju vlada o gradnji spomenika. Naime, još je Račanova vlada godine 2001., uključivši grad Zagreb, donijela odluku o gradnji „Spomenika domovini“ koja, međutim, nije bila provedena. Novu odluku, u biti istovrsnu, donosi Sanaderova vlada godine 2006., u kojoj je izrijekom navedena spomenuta lokacija, no ni ona nije provedena. Sada je napokon uspostavljena potrebna sinergija državnih i gradskih vlasti, pa je vjerovati da će spomenik biti postavljen kako je najavljeno.
Zanimljivo je da je vijest prošla praktički bez javnih reakcija. Teško je reći znači li to podršku, zatečenost ili se radi o nečem što se razumijeva samo po sebi, pa i ne traži reakciju javnosti. Odsutnost reakcija međutim to je neobičnija jer je riječ o važnoj državnoj i državničkoj odluci, kojom će se, uza sve ono što ona znači za naše unutarnje prilike, Hrvatska napokon pridružiti onim državama koje drže do sebe i tako što u svojim glavnim gradovima imaju središnje nacionalne spomenike u počast domovini, slobodi ili neznanom junaku, spomenike koji izražavaju temeljne vrijednosti dotične države i nacije.
Novi i stari dugovi
Zacijelo nije potrebno obrazlagati zašto hrvatski narod sve donedavno nije imao mogućnost slobodnog promišljanja i izgradnje identitetske spomeničke baštine ostajući, uz ostalo, uskraćen za središnje spomeničko obilježje nacionalne identifikacije i samopoštovanja u svom glavnom gradu. Uostalom, zbog povijesnih neprilika nismo u Zagrebu ispunili ni neke mnogo starije dugove kao što je, primjerice, spomenik Nikoli Zrinskom Sigetskom – dug nenamiren od 300. obljetnice Sigetske bitke 1866., kada se počelo misliti o izgradnji spomenika – na koji podsjeća slika u vitrini kod ljekarne na zapadnoj strani Zrinjevca. Iako spomenička insuficijencija u nas nije samo problem Zagreba, ograničenje pogleda na glavni grad služi da se uputi na srž stvari: izostanak državne politike spomeničke izgradnje nacionalnog identiteta. Ako je do prije dvadesetak godina nismo mogli imati, sada izostanak, možemo reći, spomeničke strategije, koja bi obuhvatila ključne osobe, mjesta i događaje naše narodne povijesti, govori o nedovoljno razvijenoj svijesti o važnosti spomeničke baštine za izgradnju i učvršćenje nacionalnog i domovinskog identiteta.
K tomu, budući da je Hrvatska turistička zemlja, međunarodna protega takve promocije domovinskih i nacionalnih vrijednosti nije zanemariva. Bilo bi, međutim, pri tome pogrešno odgovornost locirati samo na tijela državne vlasti, a izostaviti lokalne, kao što odgovornosti za to nisu lišene ni nacionalne znanstvene i kulturne ustanove i medijske kuće, čija je itekako zadaća uključiti se u identificiranje temeljnih vrijednosti i značajki nacionalnog identiteta, odnosno onih vrednota hrvatske kulturno-povijesne baštine – „differentia croatica“ – po kojima sami sebe prepoznajemo i po kojima nas drugi prepoznaju kao povijesni narod. Ništa više, ali i ništa manje od onoga što širom svijeta imaju nacije koje drže do sebe, pa i one kojima politička povijest seže unatrag malo više od sto ili dvjesta godina.
Stoga podizanje nacionalno reprezentativnog spomenika (ponajprije mislimo na „domovinski nacionalitet“) – koji ima biti spomenička kvintesencija naše borbe za slobodu, samostojnost i za sam narodni opstanak – može biti važan poticaj uspostavi mentalne i stvarne paradigme koja će odgovoriti potrebi da „povišću pritrujena“ domovina danas-sutra dobije zaokružen spomenički identitet širom svojih prostora.
Oltar ili spomenik?
No vratimo se odluci o izgradnji „Spomenika domovini“ koja, iako hvale vrijedna, ipak nameće nekoliko pitanja i zapažanja, prije svega vezanih za idejno-umjetničko rješenje budućeg spomenika, odnosno njegovu poruku, a, vezano uz to, ne manje važnim postavlja se pitanje što će biti s „Oltarom domovine“ kao vrijednom spomeničkom baštinom i političkom ostavštinom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Činjenica je da od donošenja odluke o izgradnji „Oltara“ 1992. i njegove izgradnje 1994. sve do danas o njemu postoje razni prijepori, počevši od onih o nazivu „oltar“, preko odabira lokacije u smislu njezina povijesnog značenja i prometnog pristupa, do političkih, da ne kažemo, politikantskih osporavanja same ideje. Sada, dvadeset godina od podizanja „Oltara“, s punim poštovanjem neosporivih državničkih i državnih razloga koji su predsjednika Tuđmana vodili da ustanovi „Oltar domovine“, valja se suočiti s činjenicom da se Medvedgrad nije pokazao prikladnim mjestom za takav spomenik. Zanemarimo li svojedobne političke razloge njegova osporavanja, njegovi osnovni nedostaci – primjerice, činjenica da je praktično izvan grada, s nepogodnim pristupom, osobito zimi, te da je podignut na mjestu koje nema veću povijesnu „težinu“ – objektivno umanjuju smisao ideje i neprijepornu umjetničku vrijednost rješenja Kuzme Kovačića koje, držim, na moderan način, a uzvišeno i bez suvišne patetike, izražava temeljnu nacionalnu simboliku i sažima nacionalnu povijest. No kako god bilo, ostaje činjenica da to mjesto nije „uhvatilo korijen“ kao mjesto iskazivanja počasti domovini, pa se, u nedostatku prikladnijeg mjesta, s vremenom uvriježila praksa da o državnim blagdanima predsjednici Republike, Vlade i Sabora polažu vijence na Mirogoju na četiri-pet lokacija, čime je umanjen smisao tog svečanog čina, da i ne govorimo o tome da strani državnici nemaju gdje iskazati počast zemlji u kojoj su gostoljubivo primljeni!?
Hoće li u punoj mjeri odgovoriti svrhi?
Proteklih godina poticaji da se to pitanje riješi dolazili su povremeno s različitih strana. I sam predsjednik Republike Ivo Josipović reaktualizirao je to pitanje ipso facto kada je uz Dan državnosti 2011. položio vijenac na „Oltar domovine“. Tada su javne reakcije pokazale da je potrebno riješiti taj problem, što je iste godine i predsjednik eksplicirao u svom dnevničkom zapisu prigodom posjeta Sjedinjenim Američkim Državama kada je, uz ostalo, istaknuo: „Washington impresionira reprezentativnom grandioznošću državnih institucija, ozbiljnim samopoštovanjem države (istaknuo V. L.), koja se ogleda i u arhitekturi, ali i u odnosu prema vlastitoj povijesti, posebno prema onima koji su za dobro društva i zajednice položili svoje živote. Svečana, krajnje formalna i ozbiljna ceremonija polaganja vijenca na Spomen-groblju Arlington intenzivno me podsjeća na nepostojanje slične ceremonije i sličnoga mjesta u Zagrebu. Volio bih kad bismo se i mi u Hrvatskoj prema onima koji su žrtvovali svoje živote za dobrobit zajednice odnosili s takvim poštovanjem. Žalosno je, i za to ne može biti opravdanja, da u glavnom gradu zemlje koja je svoju opstojnost tek prije petnaest-dvadeset godina potvrdila obrambenim ratom, ne postoji dostojno spomen obilježje palima za našu slobodu (ist. V. L.) pred kojim bismo mi i strani državnici polagali vijenac odajući tako poštovanje nama, našoj uspomeni, našoj legitimnoj i legalnoj borbi za opstanak (ist. V. L.) .“
Sada, kada je, ne bez prethodnih konzultacija gradskih i državnih vlasti, politička odluka o izgradnji spomenika napokon donesena, ostaje međutim temeljno pitanje: hoće li, slijedom citata, budući „Spomenik domovini“ izraziti „ozbiljno samopoštovanje“ hrvatske države i biti spomenik „našoj uspomeni, našoj legitimnoj i legalnoj borbi za opstanak“, hoće li u punoj mjeri odgovoriti svrsi: da bude sažetak hrvatskog povijesnog duha – oda domoljublju i slobodi domovine? I nadalje, kako će se ova odluka odraziti na buduću sudbinu „Oltara domovine“?
Na Trgu dr. Franje Tuđmana?
Čini se da se u tome smislu i ovdje može primijeniti krilatica da svaki problem ima dva rješenja i jedno rezervno. Prvo je rješenje da se, ako je moguće, uz potrebna suglasja autora i povjerenstva, izvorna spomenička zamisao – Kovačićev „Oltar domovine“ – interpolira na spomenuti trg kao „Spomenik domovini“ budući da je riječ o umjetnički domišljenoj, monumentalnoj i simbolikom snažnoj apoteozi naše odanosti slobodi i domovini. Tim rješenjem sačuvala bi se izvorna zamisao prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, iskazao bi se državnički i državotvorni kontinuitet, a Hrvatska i Zagreb zadržali bi monument dostojan respekta kao mjesto iskazivanja državničkog pijeteta, na kojemu bi i hrvatski građani u svečanim prigodama i u važnim trenucima narodnog života mogli iskazivati svoju ljubav prema domovini i privrženost slobodi.
Odluči li se, međutim, povjerenstvo nakon provedenih konzultacija za novo spomeničko rješenje, nije naodmet razmisliti može li „Oltar domovine“ biti uklopljen u budući spomeničko-muzejski kompleks Trga dr. Franje Tuđmana, čime bi se također u znatnoj mjeri sačuvao njegov izvorni smisao. Napokon, uvijek ostaje rezervno rješenje: ostaviti „Oltar“ gdje jest, uz dakako dužnu konzervatorsku brigu države, i nastojati mu dati primjeren sadržaj.
Nadati se je da se tijekom provedbe hvalevrijedne odluke o podizanju „Spomenika domovini“ neće zanemariti spomenuta pitanja jer hrvatska povijest i hrvatski narod zaslužuju monument koji će na najdostojniji način izraziti poštovanje prema baštini naše borbe za slobodu, narodnu samobitnost i državnu samostalnost, koji će biti spomen svima koji su živjeli i umirali za domovinu, ali će biti i spomen živoj domovini i izraz vjere u njezinu budućnost. Naposljetku, odluka o izgradnji „Spomenika domovini“ dobrodošao je poticaj novom pristupu spomeničkoj izgradnji nacionalnog identiteta, u čemu su pozvani sudjelovati svi odgovorni čimbenici nacionalne politike i kulture, a koji će biti lišen, nažalost, prečesto svojstvenih nam sklonosti voluntarizmu i improvizaciji. A to je, ne zaboravimo, zahtjevniji posao od izgradnje jednog spomenika.
umalo da zaboravim njima bi bilo draže preseliti kuću cvijeća na Trg Bana Jelačića