Gledao sam ovih dana "Ratnike podzemlja" Waltera Hilla. Potpuno refleksno film me vratio u rane '80-e, u moj rodni Karlovac, u kino Edison, jedno od tri kina koja je tada imao. Danas nema nijedno. Uvukli su me "Warriorsi" u hipnotičko svečani mrak dvorane u kojoj se miješaju mirisi ustajale ljudskosti, zarobljenog nikotina na zastorima i čiste kemije "4 asa" koja je isparavala s uvijek masnih parketa.
Neudobni stolci i poznati hlad netapeciranog drveta koje čeka da se izjednači s temperaturom tijela koje se upravo sprema sjesti. Bila je to svečanost, ritual posvećivanja 90 minuta nestanka vanjskog svijeta u čaroliji projektora koji je dizelaški zaroštao iznad glava. Kinodvorana bila je i utvrda i azil, sigurna kuća, kapela i naš centralni komitet trenda, ali prije i iznad svega bila je naše ministarstvo vanjskih poslova. Film i glazba bili su viseći mostovi koji su nas povezivali sa svijetom. Tehnološka povezanost bila je oskudnija, ali i slađa. Kolektivno gledanje filma donosilo je nepredviđene situacije, intimu svodilo na centimetražu stolca i neodmjerenost vlastite imaginacije, dok bi na izlasku iz dvorane navala svježeg zraka doslovno presjekla čaroliju sineastičke zagušljivosti.
I ovog sam puta "Ratnike podzemlja" gledao ponajviše zbog scene na samom kraju filma, kada "Warriorsi", pripadnici jedne od newyorških bandi, nakon cjelonoćnog bjesomučnog bijega od njima sličnih, nepravedno optuženi, desetkovani i izranjavani napokon stignu na svoj teritorij. I gledajući tako kvart u kojem žive, stiješnjen između svitanja i oceana, glavni lik Swan, oporo razočarano procijedi: "Cijelu noć smo se borili da bismo došli ovdje!" Prvi sam put ovaj film gledao prije gotovo 35 godina. I meni je palo na pamet da sam se ovih godina borio da bih završio tu gdje jesam. U vrijeme u kojima je svijet potpuno promijenio fizionomiju, u kojima je tehnologija ubila svaku čaroliju, u kojima se čini da imamo doslovno sve, ali da smo nekako još više od toga i izgubili. Nejasna situacija jesmo li na nekom novom početku ili na samom kraju, nedvosmislenom je učinila istinu da doduše postoji podzemlje, ali više nema ratnika. Možda smo i prespavali kraj jedne i početak druge epohe.
Možda taj spoj i nije tako lako razlikovati kada ga živiš, kada nije na lenti vremena u nekom od udžbenika povijesti. Vrijeme prošlo i vrijeme buduće ionako su samo prividi u svijetu kojem se u deset tisuća godina nije dogodilo baš ništa. Opravdanja za kraj zamišljenog vremena nalazimo u njegovoj navodnoj dekadenciji, premda bi dekadencija trebala, kako kaže Cioran, "naznačiti povijesni zamor, nastojeći besmislom nadomjestiti ispraznost slave, a ludilom pad velebnosti". Zašto smo je doživljavali kao nešto negativno? Zato što nam nisu dali da je vidimo drugačije. Dekadentnost prošlosti morala je biti negativna da bi fatamorgana budućeg izgledala revolucionarno. A ja, unatoč dresuri, primjera radi, u kršćanstvu nisam mogao vidjeti ništa drugo nego koliko je nisko pao stari Rim. Tek u točki pomanjkanja svakog rezona i dobrog ukusa oslobodio se prostor za formular katoličanstva, tog "latinskog judaizma". Uostalom, bi li religija bila potrebna i bi li uopće nastala da Adam i Eva nisu deložirani iz raja...
Što bi onda opet dovelo do pitanja nije li religiji preduvjet bio ljudski pad kao posljedica vražjeg plana, pa bi ona u svojoj srži u stvari bila vražje djelo. Da bismo s bogom bili transparentni, najprije moramo sagledati njegovu đavolju stranu. I tako i njih dvojica postaju ratnici podzemlja. No, iz 35 godina holistički ustajalog mraka karlovačke kinodvorane pomalo je dekadentno sagledavati dvije strane današnje Hrvatske. Jesu li one lijeva i desna, vjernička ili ateistička samo su neka od mogućih priblesavih pitanja kojima nas se uvjerava u razvedenost naše obale razuma. Ako treba pristati na postojanje dvije Hrvatske, onda postoje samo pametna i glupa Hrvatska.
Nacionalna podjela po ideologiji mozga brzo bi postavila stvari na svoje mjesto, samo kako bismo onda lukrativnim činili nacionalni idiotizam? Kako bismo učili povijest kada se ona prava nikada nije dogodila i kada bi jedini vjerodostojan udžbenik iz tog predmeta mogli napisati autori Mustač-Perković? Jasno, pod uvjetom da mogu i žele razaznati što je istina, a što je oportuno držati istinom. "Ratnici podzemlja" danas su mi nadohvat ruke, živim u iluziji da sam raskrstio sa svim iluzijama, traje permanentni tehnološki medeni mjesec, ali iznad svega i dalje je problem ono što bismo filmskom analogijom mogli nazvati "sindrom Swana"; doživimo otrežnjenje već kad malo zastanemo i pogledamo gdje smo u besmislenim borbama završili.
>> Velečasni Šuljić: Pitajte Obamu zašto priređuje 'molitveni doručak'